Uskrs u Beču

BEČ U USKRŠNJEM RUHU

Autor: Slavica D.

Svima nam je poznata svečarska atmosfera u Beču za vrijeme Božića. Tad mnogobrojni turisti hrle u ovaj glavni grad sjeverne nam države, jer je atmosfera u to doba čarobna. Ali ništa manje zanimljivo nije vrijeme oko Uskrsa, kada miris proljeća i kolača  obuzme njegove trgove. Tad se probude životne radosti, pojačane u vrijeme približavanja velikog katoličkog blagdana.

Ovaj prelijepi grad sam posjetila u više navrata, zadnji put jednog rujna, udahnula njegove kolorite i pokušala to prenijeti u ranijem putopisu. Evo sad sam ga osjetila po drugi put u vrijeme kad se polako budi iz zimskog sna, i priprema za punu proljetnu radost, otvarajući svoja vrata brojnim posjetiocima iz cijelog svijeta. Čini mi se kako je grad Habsburgovaca predivan u svako godišnje doba i teško je izdvojiti koji doživljaj je ugodniji.

Imala sam sreću da sam ovo putovanje dobila na dar, koje je bilo kratko ali vrlo slatko, no uživala sam u lijepom vremenu i otkrivenim bojama uvijek živog grada.

U njemu postoji nekoliko lokacija gdje se održavaju tradicionalni uskršnji sajmovi. Jedna od njih je dvorac Schoenbrunn,  u velikom dvorištu.  S lijeve strane od ulaza postavljeni su štandovi, kiosci, visoki barski stolovi na kojima se ispijaju litre piva, kuhanog vina, na otvorenoj pozornici sviraju djela poznatih austrijskih kompozitora. Svukuda se čuju veseli glasovi trgovaca i posjetitelja, a i sami iznenađeni prolaznici, koji su došli u posjetu dvorcu i njegovim čarobnim vrtovima, svakako zavire u ovaj šareni kutak i barem na jednom štandu kupe neku sitnicu. Svidjele su mi se dječje radionice gdje mališani, uz stručnu pomoć, izrađuju uskršnje ukrase i slikaju na papirima svoje maštovite kreacije, dok za drugim stolom učitelj podučava male ruke sviranju po zanimljivim instrumentima. Dječjoj radosti nigdje kraja.

Po gradu smo šetali baš na nedjelju Cvjetnicu. Iz čuvene Karlove crkve izlazili su vjernici noseći blagoslovene maslinove grančice, palmine grane i cvjetove vrbe. U svečanoj odori djelovali su kao viši stalež pored nas turista u ležernoj sportskoj odjeći i obući. Željeli smo poviriti u crkvu i osjetiti djelić atmosfere, ali ogromna masa ljudi koja je napunila crkvu te stajala i vani, bila je znak da se ne trudimo uzalud. Produžili smo dalje svojim putem.

Mene se najviše dojmio Freyung, mali trg u starom gradu, neposredno pored Schottenkirche, na kojem je vladala ugodna svečarska atmosfera. Stolovi prepuni maštovitih uskršnjih ukrasa, od raznobojnih jaja prodavanih na kartone, mnogi od njih pažljivo ručno bojeni, pa do cvjetnih grana, knjiga, vjerskih relikvija, kolača, staklenih, keramičkih ukrasa, umjetničkih rukotvorina …

Svakako se šire opojni mirisi kulinarskih delicija, meni najprivlačnijih uskršnjih kolača, uz neizostavne Sacher torte. Na ovom trgu se redovito organiziraju i božićni sajmovi, a na njemu je prvi takav sajam održan davne 1772.g. Zadivljena viđenim, pratila sam prodavce i kupce, vidjela njihov žar u očima i uživanje koje ih prožima u tom trenutku. U pozadini su se čuli zvuci violine. Kao da je ovo bio njihov cijeli svijet, najvažniji događaj kojem su posvetili svu pažnju. Turiste nisam vidjela, ovo se ne nalazi na njihovim uobičajenim rutama.

Novijeg datuma je sajam na trgu Spittelberg, u bečkom sedmom Bezirku, iza modernog MQ. Smješten u samom centru grada, ipak djeluje nekako izdvojeno, pomalo boemski, kao jedna prijatna površina daleko od gradske vreve, s malim uskim pješačkim ulicama, poznatim samo domaćem stanovništvu. Kao i na drugim mjestima, nude se prigodni uskršnji predmeti, razne rukotvorine, ali i mnogi proizvodi koji baš i ne spadaju u pravu uskršnju ponudu, no trgovci su ih ovdje uklopili, osobito hrana i piće.

Tu su i galerije, antikvarnice, restorani, kavane, pivnice … Mnogi stolovi su postavljeni na otvorenom, sjedi se na visokim stolicama, jede čak i s nogu. Spittelberg još nije postao poznat turistima, pa se Bečani ovdje osjećaju ugodno i slobodno. Iako je mali prostor pa je i gužva poprilična, domaći stanovnici se ovdje osjećaju ugodnije sa ‘svojima’ nego da se guraju među brojnim znatiželjnim turistima kao što je u Schonbrunnu. Baš zbog toga osjećala sam se kao uljez, jer sam otkrila njihovu tajnu lokaciju.

Imala sam dojam kako se ovdje mogu naći samo pomno probrani proizvodi domaće radinosti, da nema mjesta bezvrijednim šarenim lažama iz tko-zna-kakvih tvornica s dalekog istoka. Vjerojatno i gradske vlasti daju dozvolu za strogo provjerenu ponudu. Takav je barem moj dojam. Svakako da dozvolu dobijaju i vlasnici kavana koji vam uvijek ponude dobru kapljicu da ne ostanete žedni, a mnogi topli i manje topli napici, sa više ili manje alkohola u sebi, vas osvježavaju u ovim ranim proljetnim, još uvijek prohladnim danima.

Kao i u drugim sličnim prigodama i ovdje važi pravilo: kad kupujete piće, dobijete ga u prikladnoj šalici ili čaši, za koju plaćate kauciju od 2 eura. Sa njom možete činiti što hoćete, možete je slobodno zadržati kao suvenir, nitko vas neće loviti zbog toga. A ako je želite vratiti, možete to učiniti na bilo kojem štandu i dobit ćete nazad svoja uložena 2 eura. Dobra fora, sviđa mi se.

Zadovoljna sam se vratila iz preduskršnjeg Beča, odjenutog u žuto-zelene boje, iz kojeg su me ispratili brojni čokoladni pilići i zečići. Svakako mu se namjeravam  vratiti u vrijeme nekog sljedećeg blagdana.