Innsbruck

KAKAV  LI  JE  INNSBRUCK  LJETI ?

Autor:  Slavica D.

Zbog promjene plana put nas je neočekivano doveo u Innsbruck. Zapitala sam se: koliko znam o ovom gradu? Iskreno, osim što je centar zimskog sporta i ima poznatu skakaonicu – ništa drugo. Bilo mi je pomalo neugodno, ali evo prigode, sad ću to ispraviti i provjeriti nudi li Innsbruck još kakve zanimljivosti osim snježnih radosti.

Vožnja cestom ponudila nam je grad kao na dlanu. Pružio se svom svojom širinom i dužinom u ravnici, podno visokih Alpa, koje ga opasuju svojim krilom i brižno čuvaju od ledenih planinskih vjetrova. Dopalo mi se kako nas cesta izdaleka približava centru, sve pomalo, metar po metar, sužava se krug, a nama pušta da ga polako upoznajemo i dotičemo. Lijepo, prvi dojam je bio pozitivan. A pravo upoznavanje tek slijedi, jer grad možete upoznate tek kad ga prohodate, i to s kraja na kraj, zavirite u sve njegove kutke, a možda na tom putu i zalutate! Jer tragajući za pravim ciljem najbolje vidite skrivene detalje.

Nakon kratkog odmora u hotelu, grupa je krenula poslušno za vodičkom. Ne razmišljajući, upuštam se u razgovor sa drugim članovima ekipe, ponajviše promatrajući zanimljive izloge trgovina. Tu činim početničku grešku – ne pratim kojim se ulicama krećemo. Lakonski razmišljam: pa ovo je maleni grad, ni pola mog Splita, lako ću se snaći u povratku. Hm, to ćemo još vidjeti. Stižemo u centar, koji je kao i u svim gradovima, najinteresantniji dio.

Kao što to i spada, vodička nas je prvo dovela pred najvažniju atrakciju: ‘Zgrada sa zlatnim krovom’ (Goldenes Dachl), čiji je povijesni balkon pokriven pozlaćenim bakrenim pločicama. Zgrada je sagrađena 1500.g. za cara Maksimilijana, čija se veličanstvena grobnica nalazi u crkvi Hofkirche. Postoji priča kako se car ženio dva puta,  i ovaj balkon je oslikan prizorima iz njegovog života sa objema ženama, dakle i prvoj i drugoj je ovim iskazao podjednaku čast. S balkona je car običavao gledati turnire koji su se održavali na trgu. Je li i tad sjedio okružen pažnjom obje žene? Jesu li se natjecale oko njega, dok je on ponosno uživao? Poznata je činjenica da su mu obje, Marija od Burgundije kao i Bianca Sforza, u nasljeđe ostavile Benelux i Milansko vojvodstvo. I zaslužile su veliku počast.

Kuća je pretvorena u muzej, dakle može se pobliže upoznati carev život i diviti pogledu s čuvenog balkona. Pod stalnom je brigom međunarodne komisije za zaštitu Alpa.

Hodali smo dalje, ali meni je pogled letio na jednu stranu – prema skakaonici. Kao magnet me privlačila, onako moćna s planine, dominirajući gradom, nadgledajući sve što se u njemu događa. Pa iako nije zima, daje jedan anđeoski aureol ovom slatkom gradiću. Željela sam joj prići bliže, koliko god mogu, osjetiti njezinu moć i dostojanstvo iz visina. Drugi putnici nisu joj davali važnost, osim mene. No ona je stalno bila negdje u daljini, smješkala se i izazivala me.

Kad krenete prema jugu ulicom Herzog-Friedrichovom, nadalje u srce starog grada,  pogled vam zapne na srednjovjekovni Gradski toranj, obgrljen jarko crvenom Starom vijećnicom. U njega se možete popeti uz 148 stuba. Nažalost za one s manje snage – nema lift. Pod samom gomoljastom kupolom nalazi se stan negdašnjeg čuvara tornja. Nasuprot tornja je bogato ukrašena Helbling kuća, barokni ljetnikovac iz 15. stoljeća, izvanredni primjer raskoši ondašnjeg života. Kuća je dobila ime po Helbling Sebastianu, koji je tu držao kafić početkom 19. stoljeća.

Zamijetila sam brojne kolonade ispod zgrada u starom dijelu i s osmijehom se sjetila Bologne, gdje su kolonade prepoznatljiv image grada. U Innsbrucku ih je daleko manje, ali imaju sličan šarm.

Kroz grad protječe rijeka Inn, lijepa, moćna, sa zanimljivim mostovima, po njoj je grad dobio ime. No to nije jedina voda, tu je i rječica Sill. Rijeke gradovima daju život, to je njihovo bogatstvo. Rijeke u Innsbucku, a planine naokolo, prizor vrlo ugodan oku. Zamislila sam ga  pokrivenog snijegom, pa iako nisam ljubitelj zimskih radosti, vjerujem da je to lijepa slika. Na fotografijama se doima čarobno.

Želeći što bolje upoznati ovaj grad, odvojila sam se od grupe, jer moj tempo je puno brži, moja ljubopitivost puno veća, a moj foto aparat žudi sa što većim brojem uhvaćenih detalja.

Kao i u svakom gradu, okosnicu života čini katedrala. Ova u Innsbrucku, svetog Jacoba, iz 18. je stoljeća, sagrađena na mjestu negdašnje, stare. Svaki dan se oglašava zvono u 12,12 na sjevernom tornju.

Ono što me obradovalo je činjenica da je Innsbruck ‘grad pobratim’ s mojim rodnim  Sarajevom – detalj sitan, ali meni vrlo drag.

Nastavila sam drugom pješačkom ulicom, Maria-Theresien str. privučena visokim stupom sv. Ane, podignutim od crvenog mramora početkom 18.stoljeća, u čast oslobođenja Tyrola od bavarskih trupa. Nažalost, u trenutku mog dolaska stup se obnavljao, pa skele oko njega nisu pružale lijepu sliku.

Pješačka zona kojom sam se kretala u stvari je raj za shopping, s vrlo otmjenim trgovinama, među kojima se ističe poznata robna kuća Tyrol. Predah u nekom od restorana ili kafića na trgu pravi je doživljaj, budući da ovu aveniju svrstavaju među najljepše u Europi. Gledate stari grad, divne srednjovjekovne građevine, bogate trgovine, ali pogled stalno leti na vrhove u pozadini. Položaj grada je bio vrlo zanimljiv i privlačan osvajačima u povijesti. Nalazi se u plodnoj dolini između tri lanca visokih Alpa, od kojih je najveći Nordkette (‘Sjeverni lanac’). Pogled na planine poziva me na daljnju šetnju. A ona skakaonica namiguje i dalje. Produžila sam joj ususret.

Šetnjom sam prošla kroz Trijumfalnu kapiju, tako sam nazvala slavoluk koji poput pariškog stoji nasred ulice i promet se normalno odvija ispod njegovih stupova. U predvečerje je dobio crvenkaste preljeve svjetla po sebi, i u već prilično pustoj ulici djeluje upravo trijumfalno. Čudio me mali broj pješaka po cestama, znam da je zadnjih lipanjskih dana zahladnjelo, bilo je i kiše, ali meni je šetnja bila ugodna. Očito se stanovnici Innsbrucka nisu slagali sa mnom.

Tako sam nabasala na zgradu sa čudnim zvonima: zvona u izlogu, zvona iznad vrata, stotine vrsta, starosti, veličina … Bio je to Muzej zvona, zanimljiva građevina koju nikako ne možete preskočiti. Već 14 generacija, preko 400 g. u vlasništvu je obitelji Grassmayr, kao i ljevaonica, čuvena i cijenjena u svijetu. Mnoga zvona hrvatskih i svjetskih crkava izrađena su ovdje. Morate zastati, diviti se impresivnim eksponatima od prapovijesti do danas. Tu je muzej, ljevaonica kao i Zvučna soba. U njoj ćete doživjeti mistiku: zvukovi zvona su čujni, vidljivi i opipljivi. Ovo je jedinstveni spoj zvona i avanture. Vrijedi isprobati.

Put me i dalje vodio ka skakaonici, gledala sam kao hipnotizirana u nju. Još malo pa ću je ugledati u svoj njenoj ljepoti i veličini. U ovom gradu su dva puta održane Olimpijske igre: 1964. i 1976. Svake se godine u sklopu novogodišnje turneje ‘4 skakaonice’ ovdje održava završno natjecanje u skijaškim skokovima. Još gotovo korak do podnožja. Pod prigušenim svjetlima trga u nestvarnim crveno-žutim jarkim tonovima, neočekivano se pomolila čudna građevina. Iznenadila sam se vidjevši da je to crkva i samostan Wilten. Koji neobičan spoj tihog samostana i agresivnih boja! No u ovom gradu jarke boje su puno korištene, što se meni ustvari sviđa. Ipak sama se nikad ne bih odvažila samostan obojiti u tako jarku boju.

Stvar hrabrosti, valjda. Ovdje pjevaju ‘Wiltener dječaci’, koji su čak 250 g stariji od čuvenih ‘Bečkih dječaka’. Njihov je moto ‘pjevati na slavu Božju i na radost svih ljudi.’  Radoznalo sam zavirila kroz zaključanu ogradu u vrt. Sve je savršeno dotjerano,  tiho, uzvišeno, ali prožeto veselim bojama dobilo znatno životniju formu nego što sam viđala u drugim vjerskim ustanovama.

I tako stigoh do kraja ulice, gdje počinje strmina, padinski dio grada. Još malo pa da uhvatim rukom skakaonicu Bergisel … no mrak se spustio, a ulice sasvim puste. Tek tad sam shvatila kako sam se puno udaljila od centra grada, od ljudi, ovdje nema nikoga u blizini. Djeluje pomalo sablasno. Zastala sam na pragu ostvarenja želje da osjetim neposrednu blizinu planinske vladarice. Tu je, ispred mene, ali zamotana u mrak smije mi se pobjedonosno. Ostat će nedostižna! Nažalost moram odustati od daljnjeg hodanja, nelagoda me cijelu obuzela. Što je tu je. Pogledom sam okrznula i carski dvorac Ambras, na drugoj strani podnožja Alpa, sjedište nadvojvode Ferdinanda II u 16.stoljeću. No u mraku sve poprima nestvarne konture, pa je tako i dvorac dobio mračne obrise. U ovo doba je svakako bio zatvoren za posjete.

Neraspoložena, krenula sam nazad. Ne volim odustajati od nakane, a sad su strah i nelagoda pred mrakom porasli. Šetnjom sam zavirivala u sporedne uličice, tragajući za novim detaljima, još više upoznavajući tajne grada. No rodila se briga: na kojoj strani li je moj hotel? Dobro, vratit ću se do Zgrade sa zlatnim krovom, to nije problem, a onda ću nekoga upitati kako dalje do hotela. Imala sam vizitku sa imenom i adresom hotela, to mi je ulijevalo sigurnost. Još jednom sam se prošetala obalom rijeke Inn, okupanom noćnim svjetlima, s odrazima starih zgrada. I rijeka je dobila tajnovito ruho, jer noć sve mijenja prema svojoj raspojasanoj mašti.

Ta mašta me dovela do velikog Imperial Hofburg Palace, zadivljeno sam promatrala igru svjetala na bogatoj fasadi, cvjetne skulpture u obližnjem parku i zanosnu Leopoldovu fontanu.

Zastala sam pred kultnom gostionicom “Goldener Adler”, za koju sam saznala da je najbolja u gradu, sa 600-godišnjom tradicijom ugošćavanja slavnih osoba. Davne 1777. godine tu je prenoćio car Josip II, zatim su gostovali J.W.Goethe, W.A.Mozart, kraljica Juliana Nizozemska itd. Iznutra je dopirala graja i smijeh, no meni samoj nije bilo ugodno ulaziti. Ostala je pusta želja provjeriti kako se to Tirolci zabavljaju u ovo mirno ponoćno doba.

No privukao mi neki drugi veseli zvuk, koji nije dopirao iz gostionice. Ispod susjedne zgrade, skriveni pod kolonadama, veselila se grupa mladića u tradicionalnoj tirolskoj nošnji. One kratke hlaće, lederhosen, koje na muškarcima jako zgodno izgledaju, izmamile su mi osmijeh. Djelovali su kao da su se vraćali s neke vesele zabave, pa zastali na ovom mjestu malo se opustiti ‘za svoju dušu’.

Tu sam zatekla još turista, koji su se sjatili oko njih sa foto aparatima. Svi smo stajali okupljeni pored izloga s perecima, uživljeni u svirku i pjesmu poznate tirolske narodne glazbe, uz prepoznatljivo jodlanje, koje je onako simpatično, veselo, poticalo sve nas okupljene gledatelje na skakutanje. Volim te zvuke, ovaj trenutak mi je razveselio kasnu tirolsku noć. Saznala sam da seljaci koji žive iznad grada još uvijek nose ovakvu tradicionalnu nošnju i jodlaju. Po nekim pričama jodlanje je od davnina način dozivanja seljaka, pastira s brda na brdo. Nisam sigurna u točnost teorije, ali čini mi se logično objašnjenje.

Morala sam nazad i nerado sam se odvojila od raspjevane skupine. Vratila se briga: gdje li mi je hotel? Zaustavljala sam rijetke prolaznike, ali nisu me baš razumjeli – bili su gosti u gradu kao i ja. Više mi ništa na putu nije bilo poznato, i strašno sam se ljutila na sebe samu što sam bila tako neoprezna pri dolasku. Par starijih prolaznika me zabrinuto saslušalo, govorila sam samo na engleskom, naravno, njemački ne znam niti riječ, ali svima je naziv ulice i hotela bio nepoznat. Što da radim, kud ću sad? Hoću li u ponoć zvati mobitelom vodičku, reći joj da sam se izgubila u gradu od 120.000 stanovnika, što mi se nije dogodilo ni u 15-milijunskom Istanbulu? Ne, ne smijem dozvoliti takvu sramotu, moram nešto smisliti.

A onda sam je ugledala: benzinsku pumpu. Skočila sam od sreće, bila je otvorena. Mladić u njoj mi je izgledao kao spasilac, a pojma nisam imala hoće li od njega biti ikakve koristi. No čim me ugledao prekinuo je započeti razgovor preko telefona, i ljubazno upitao što mi treba. Kratko sam mu objasnila problem i gledala ga kako šutke razmišlja. No nisam čekala prekriženih ruku, moje oko sokolovo je već ugledalo mapu grada na polici. Raširila sam je pred njim i zamolila da potraži, tj. zajedno potražimo ulicu mog hotela. Mapa je bila presitna, ali mi uporni. Na kraju je mladić uskliknuo: ‘evo je!’ Zaista, to je bila tražena ulica. Sve ostalo je bilo lako. Nacrtao mi je na papir umanjenu skicu i još sa mnom izašao do sljedećeg zavoja da me točno uputi rukom. Nadalje nije bilo problema. Imala sam još dobrih 20-tak minuta hodanja, nije mi bilo ugodno samoj prolaziti pored nepoznatih rijetkih prolaznika. Ispred nekog noćnog kluba stajao je mladić u uniformi i pušio cigaretu, sigurno zbog zabrane pušenja unutra, pa mi i on, vidjevši da pratim mapu na papiru, ponudio pomoć. Puno mi je pomogao, jer me uputio kraćim putem ravno pred hotel. Veliki kamen mi je pao sa srca kad sam stigla u svoju sobu. Ta dva mladića neću nikad zaboraviti, njihovu pomoć, kao ni veliko tirolsko srce.

U sigurnosti sobe razmišljala sam kako sam zahvaljujući izmjeni plana i mojoj površnosti  neočekivano upoznala ovaj lijepi grad. Iako su Innsbruck i alpski sportovi tijesno vezani, ovo drevno naselje u brdovitom području Tirola na zapadu Austrije nudi više od samog spuštanja niz snijeg. U to sam se sama uvjerila. Nažalost, nisam stigla upoznati ‘Alpen ZOO’, nedaleko od grada, sa alpskim životinjama nastanjenim u svom prirodnom okruženju. To je ZOO na najvišoj nadmorskoj visini u Europi, a neki tvrde i na svijetu. Također, atrakcija je i žičara koja vodi do prekrasnog Alpskog vrta, južno od grada. Mnogo zanimljivosti ovdje ima, no za upoznavanje treba više vremena nego što sam ja imala.

I još nešto na kraju, vrlo dragocjeno – Innsbruck i njegova okolica nude uživanje u nadaleko čuvenim kristalima Swarovski. Ali o tome neki drugi put.