Graz

JEDAN SASVIM NEOČEKIVANI GRAZ

Autor: Vedran D.

Moja obiteljska vodička je odlučila:

‘Skoknut ćemo u Graz !’ U prvi mah je nisam razumio.

‘Što ćemo u Grazu? Pa tamo se ide samo u shopping!’

No nju to nije nimalo smelo.

‘Morat ćemo poraniti, vlak nam polazi u 7’.

Pogađate, ujutro smo već jurili vlakom prema jugu, iz našeg privremenog bečkog apartmana.

Pomirio sam se s tim kako ću se dosađivati cijeli dan. Ali, što je tu je. OK, vidjet ću Muru, tu snažnu rijeku sa starim mlinovima, pa i to je nešto.

Putovanje kroz šumovite predjele Štajerske podsjetilo me da je Austrija najljepša u ranu jesen, a i sunčan dan je puno doprinio lijepom ugođaju.

Dočekala nas je dječje razigrana željeznička stanica, sa stropom punim šarenih balona. Tako sam nazvao razbacane sivo-bijelo-crveno-crne biomorfne oblike, koji su poiskakali iz zabavnih slikovnica. Vrlo simpatično, ma tko da je to smislio.

Moja vodička je odredila: pravac ‘staro brdo’ s utvrdom Schlossberg. To je simbol grada i zaslužuje počasnu, prvu posjetu prije nego nas svlada umor. Ipak, bilo je to lakše reći nego izvesti. Jest da je brdo, nije planina, ali i ono ima zavidnu visinu. Vodička je tvrdila da postoje savršene stube za penjanje do vrha, da je to izniman ugođaj, no moje snage i godine nisu bile na planinarskom nivou. Jedva sam je umolio za prijevoz  uspinjačom,  ipak i ona je nekakva atrakcija. No, na moj užas uspinjača nije radila! Pa kud me to snađe – počeo sam grintati. No, majušna nada se probudila vidjevši kako svi naokolo odlaze ka tajanstvenom otvoru usred brda. Požurio sam za njima, i uskliknuo od sreće – u tom otvoru nalazio se lift, koji je radio bez greške i lijepo vozio do vrha. Odlično! I vodička se nasmijala, znao sam da se i ona spasila penjačkih muka.

E sad, ono što sam ugledao na vrhu bilo je iznad mojih očekivanja. Prizor kao da  sam sam naslikao kistom u najsmjelijim mislima. Vrtovi iz snova! Skulpture, šetnice, cvijeće, drveće … svih mogućih boja,  kao da tuda i sada šetaju kraljevi. I usred tih vrtova nalazi se on, Uhrturm, toranj sa satom, sa tri zvona i sa naopakim kazaljkama: mala pokazuje minute a velika sate. Super, baš dobro tko se toga sjetio. Malo dalje je zvonik, Glockenturm, kao ostatak negdašnje utvrde Stallbastei, koja je jedno vrijeme služila i kao zatvor.

Utvrdu su mnogi pokušavali osvojiti, ali bezuspješno, pa čak i sam Napoleon. Pa kad je nije mogao osvojiti, naredio je svojim vojnicima da je unište. Ali stanovnici Graza su bogato potplatili francuske vojnike da poštede toranj sa satom i zvonik, pa su srećom oni ostali i danas krasiti brežuljak.

Na korak od zvonika je zanimljiva instalacija koja predstavlja poruku ruskih astronauta pri letu preko Austrije 1991.g., poruku koja je kodirana kao valcer ‘Na lijepom plavom Dunavu’. Taj dodir sa mističnim svemirom odmah tjera čežnjiv pogled u visine.

Pored nas paž izvlači nježne zvuke iz svog instrumenta, čini nam šetnju još ugodnijom, pa iako se približavamo muzeju oružja, ta glazba daje neku romantičnu srednjovjekovnu notu izloženim topovima. A tek pogled na krovove grada ! Moram priznati da sam stao oduševljen. Iako je brdo visoko jedva preko 100 m, imao sam osjećaj da smo na krovu svijeta. Ovaj grad mi se počeo sviđati! Nisam to htio priznati vodički, koja se nije ni obazirala na moje reakcije, već je znatiželjno grabila naprijed, želeći zaviriti u svaki kutak ovog raja.

Graz je dobio ime od slavenske riječi ‘gradec’, što znači ‘mali grad’, a odnosi se baš na ovaj mali dvorac na vrhu brda, odakle je Graz i počeo svoju šetnju kroz povijest.

Silazak onim već spomenutim stubama mi nije teško pao, ipak je to nizbrdo, a i sam sam želio bolje osmotriti zanimljivosti grada.

Ono što prvo upada u oči gledajući s te visine, su čudni objekti u centru Graza. Kao da su sletjeli s drugog planeta, možda imaju veze s onim astronautima s početka priče (ipak znam da nemaju). To su prava arhitektonska čuda  21. stoljeća.

Nasred one robusne Mure, koja me ‘ponijela’ svojim brzacima, napravljen je čudan otok, tzv. Murainsel (Otok na Muri). Ustvari, to je plutajući otok futurističkog izgleda napravljen kao nekakva izvrnuta stakleno-metalna konstrukcija, poput školjke. Vezana je mostom za obje obale rijeke, ali nije ničim fiksirana za dno, već jednostavno pluta po površini i lagano se ljuljuška. Namjena mu je održavanje koncerata, priredbi, uglavnom performansi umjetnika, zatim služi kao igralište, pomodni kafić … sve prema potrebi. A svakako i kao most za prelazak s jedne obale na drugu.

Nadalje, pogled pada na lijevu stranu prema ogromnom plavom svemircu. Da, dobro ste pročitali, svemirac, ‘Alien’. To čudovište je ustvari Umjetnički paviljon (Kunsthaus), nazvan čak i ‘Plavi mjehur’, jer mu je plavi omotač pun pipaka, tj. ostakljenih otvora za prolazak svjetla, a oko njega su zračni mjehurići koji lebde iznad staklenog prizemlja. Ma pravo čudovište, kažem vam. Ako malo bolje zagledate, svi pipci su usmjereni ka sjeveru, no jedan zločesti je pobjegao i okrenuo se prema istoku. Kroz njega se zapravo gleda na Uhrturm, što u moderni muzej dovodi dašak tradicionalnog,  toranj sa satom se doima kao izložak u muzeju. Alien se naslanja na ranije napravljenu, također čudnu, ‘Željeznu kuću’, jednu od prvih zgrada od lijevanog željeza u Europi. E sad, zamislite, koja neshvatljiva kombinacija te dvije tvorevine slijepljene jedna uz drugu !

Ali kad se približite Alienu i zavirite u njega, ipak dotaknete djelić kulture kojoj je namijenjen, pa vidite kako je to ustvari prijateljski svemirac.  U njemu se održavaju izložbe i mnoga kulturna događanja. I Kunsthaus, kao i Murainsel napravljeni su povodom one značajne 2003.g. kad je Graz bio ‘Europski grad kulture’, što je svakako, kako ta titula i nalaže, doprinijelo ekspanziji kulturnih zbivanja i otvaranju važnih objekata. Ova dva ultramoderna čuda arhitekture su se ugnijezdila usred stare gradske jezgre, što je vrlo smjela, ali dosta dobra kombinacija starog i novog. To je pojava u svim razvijenim gradovima i djeluje izazovno. Inače, stara jezgra Graza uvrštena je na UNESCO popis svjetske kulturne baštine 1999.g. zbog skladne mješavine građevina različitih stilova od gotike naovamo.

Spustili smo se u centar u stari dio, ravno do Hauptplaza, glavnog trga, okosnice cjelokupnog života grada. Svi važni događaji ovdje se odvijaju, svi tramvaji i autobusi ovuda prolaze, svi najskuplji dućani su u njegovoj blizini. Srećom trg se više ne koristi za služenje kazni kao prije par stotina godina, kad su ovdje izvodili kažnjenike i za najsitnije prekršaje i zaključavali ih u kavez ili tjerali da jašu drvenog magarca, kao oblik javne sramote. Te stvari su zakopane duboko u povijest.

Pred nama se raskomotila pozamašna 3-dijelna Vijećnica, a naokolo prepoznatljiva austrijska gradnja zgrada (viđeno i u nekim našim gradovima), koja ima onaj otmjeno, s ukusom nakićen, šareni izgled fasada. S trga je tramvajska pruga zavijala u ulicu Herrengasse, glavnu i najbogatiju onim čuvenim trgovinama zbog kojih mnogi potegnu iz naše države u obilato trošenje eura. Kažu da je najsvečanija u vrijeme adventa, kad mnogi turisti dolaze  uživati u bajkovitom ugođaju. Sve naokolo su ekskluzivne radnje s nakitom i satovima, umjetničke galerije, skupi butici, dizajnirani namještaj. Uglavnom za one dubokog džepa. Onih običnijih radnji nismo vidjeli u tom dijelu grada.

U ovoj centralnoj ulici smjestila se Landhaus, tipična raskošna renesansna palača sa širokim dvorištem, koju je sagradio čuveni talijanski arhitekt Domenico Dell’Allio u 16. stoljeću. U to vrijeme su talijanski umjetnici nadzirali dizajn i gradnju u Grazu. U sklopu Landhausa je i Landeszaughaus, muzej sa prebogatom zbirkom s više od 30.000 oklopa i oružja, uglavnom iz 17. stoljeća. Užitak za oči, uglavnom za muški dio posjetitelja muzeja.

Ulica nas je dovela do Merien lifta, jednog od novih simbola Graza. Napravljen je kao privremena instalacija, no zbog oduševljena građana ostavili su ga za stalno. Smješten je tik do vodoskoka i visokog Marijinog kipa, na trgu Željezna vrata.

Svakako smo morali zaviriti u Katedralu (Domkirche), rijedak spomenik gotičke arhitekture, pored koje je grandiozni barokni Mauzolej svim Habsburgovcima, među kojima i caru Ferdinandu II, nakon čije vladavine Graz prestaje biti austrijska prijestolnica.

Iako preumorni od hodanja, noge su nas nosile dalje i dalje, jer nam je sve bilo zanimljivo i željeli smo vidjeti što više. Ali kad se pred nama otvorio Burggarten, ogromni gradski park, morali smo u njemu predahnuti, i zbog nakupljenog umora i zbog ljepote koja se u njemu sastala, pa su oči poželjele sve upiti  i zapisati duboko u sjećanje. Čarolija zelenila, šarenila, vodenih površina u jezerima, brojne zanimljive skulpture, patke i labudovi slobodni u svom carstvu, zovu vas da im se pridružite i uronite u ovaj mir. Tad me moja vodička trgnula iz ugodne melankolije pitanjem:

‘Tko je ono rekao da je Graz nezanimljiv grad?’

Zamislio sam se. Pa ovo je sve, a nikako nezanimljiv grad. Grad prvenstveno vrhunske arhitekture, ali sa finim stilom ugodnim i očima i duši, koji vam izgleda kao da ste ga sami izgradili po svojoj želji, ali i sa dozom mira koji vas opušta i dozvoljava da u njemu uživate. Nigdje osjećaja žurbe kojeg nameću veliki gradovi, ovdje se živi nekako laganije, humanije. I kultura i smiraj duše u prirodi idu ruku pod ruku na svakom koraku. Svojoj vodički nisam odgovorio, ali joj je stalno prisutni osmijeh na mom licu sve rekao. Možda me bocnulo saznanje da je i sad dokazala kako je uvijek u pravu, ali neka, drago mi je što sam je poslušao.

Dolazak u Graz ne smije proći bez obvezne posjete nekoj od vrhunskih slastičarnica. ‘Delikatessen Frankowitsch’ nudi kolače kao prizore iz bajki. Tu su Jupiter, Noire Orange, Columbia, Ivoire … Bilo bi ih šteta zagristi, djeca bi ih mogla koristiti umjesto igrački.

Ali svakako užitak je opustiti se u ‘Strehly Cafe-Konditorei’, najstarijoj slastičarnici u gradu i Štajerskoj, jednoj od 3 najstarije u Austriji. Osnovana je 1596.g.  i sve tradicionalne austrijske torte ovdje su izvanredne. Naći ćete i čuvene Schlossberg kugle, i to od marcipana, čokolade, kreme od tartufa i drugih tajnih sastojaka. Stari Strehly je za te kugle dobio 1906.g. zlatnu medalju na međunarodnoj izložbi u Beču. Pretpostavljate, recept za kugle se drži u tajnosti. Kažu da ova slastičarnica nudi najveći izbor kava u gradu. Kušali smo melange, čuvenu kavu kremaste strukture s dodatkom čokolade i karamela i još čuvenije torte ‘esterhazy’ i ‘sacher’. Iako smo sjedili u prizemlju, sa 50-tak mjesta isključivo za nepušače, a kat je bio dozvoljen pušačima, ipak sam pristao na stol u prizemlju jer smo bili u centru zbivanja ove otmjene i vrlo romantične ulice Sporgasse, pa nam je sva elita grada prošetala pred očima.

Povratak na kolodvor pun šarenih balončića protekao je u veselom duhu, umorne noge su same skakutale. Bili smo prezadovoljni obilaskom ovog  slatkog, šarmantnog grada, koji je spoj maštovite arhitekture i zelenila. Posjetite ga da napunite dušu i … zaboravite shopping !