ANDORA – DALEKO, DALEKO IZA DEVET SELA
Autor: Ivana C.
Andora je jedno neobično demogeografsko područje gdje imate osjećaj kao da se nalazite u Alpama, iako svi oko vas pričaju španjolski s neobičnim naglaskom. Ogromni Pireneji daju dom ovoj zemlji koja je danas jedina katalonska zemlja s pravnom neovisnošću još od XII stoljeća, kada je Karlo Veliki Andorcima zagarantirao slobodu, jer su se iskazali u bitkama protiv Maura. Thompson bi doslovno o ovoj zemlji mogao pjevati da je „daleko, daleko, iza devet sela“ jer se i sastoji od devet sela koje se nalaze negdje daleko iza planina. Pirineji su prekrasni. Inače obožavam planine i kada ih vidim uvijek imam osjećaj da lebde negdje usred neba, tako mi djeluju nestvarno. Kao da ih je netko zalijepio na platno neba i sada tamo nepomično stoje u svom kraljevstvu oblaka.
Država je porezni raj i cijelu svoju ekonomiju bazira na zimskom i „poreznom“ turizmu. Španjolci i Francuzi na veliko idu ovdje u shopping i na skijanje, kupuju automobile i tehnološku opremu (vjerojatno i duhan, koji se može kupiti za 1euro).
Zemlja od vremena Karla Velikog nema svoju vojsku pa su Španjolska i Francuska, u slučaju rata, obavezni braniti kneževinu Andorru. Pismenost u zemlji je 100%. Andoru godišnje posjeti skoro 10 milijuna turista, a turizam čini oko 80% BDP-a. Gledajući ljude na malim, kamenim andorskim kalama, stekoh dojam da su sretni u svojoj zemlji i jako ljubazni prema turistima.
Stare kamene kućice u brdima odišu stanovitim šarmom, jednako kao i mnogobrojni kipovi koji su okamenjeni u pokretu nacionalnog katalonskog plesa. Cijeli grad kao da odiše atmosferom filma „Moje pjesme, moji snovi“ i imate osjećaj da će se svakog trena Julie Andrews spustiti s brda i početi pjevati Edelweiss, samo na katalonskom.
BARCELONA OČIMA JOANA MIROA
Nakon pomalo suzdržanih Engleza i pomalo prepotentnih Francuza, susretljivi i topli Katalonci zaista su došli kao pravo osvježenje.
Čim smo sišli iz busa, već se jasno vidjelo da smo ušli u Španjolsku. Ljudi koji melju sve u 16, smijulje se na ulicama, opušteno i bez žurbe hodaju i stalno se grle i ljube… gdje drugdje nego na Mediteranu
Za mene je ovaj grad platno po kojem su slikali Gaudi i Joan Miro. Šteta što im nisu ostavili više prostora za to (možda zato što je relativno mladog Gaudija usmrtio tramvaj nasred ulice).
Odete li u Barcelonu, nemojte nikako propustiti posjetiti muzej Joana Miroa. Na žalost, ovo razgledavanje ostavila sam zadnji dan. Treba ga posjetiti odmah prvi, jer toliko napuni energijom, bojama i emocijama da vam se pri izlasku sve čini ljepšim i šarenijim.
Probajte tradicionalnu paellu, vino iz Rioje, lovite fotoaparatom kao udicom ribe noćne odraze brodova i svjetala u moru, izdvojite minimalno sat vremena za čarobne fontane; čak i ako ne znate točno gdje vam se nalazi hotel, zalutajte pa hodajte po noći u Barceloni; grad je toliko živ da će vam u nekom trenutku iz hotela stići neki zbunjeni Francuz u šlapama i ogrtaču da vam objasni gdje ste ili ćete naići na nekog iznimno simpatičnog Južnoamerikanca koji će vas doslovno otpratiti do hotela da „sigurno stignete doma“. „Mili bože kud sam zaš’o’ trenutak“ je sasvim poželjan u gradu kao što je Barcelona.
Puna je katalonskih zastava i nacionalnih simbola koji streme odcjepljenju od Španjolske. Katkada malo i pretjerano, na što je naš prijatelj (novopečeni), suputnik iz Kutine, komentirao kako će Bugari osloboditi Kataloniju, jer oni to sami ne mogu. Svoje političke ideje sročio je u geslo: vamonos búlgaros!
Vrlo neobična politička taktika. Možda bi ju trebalo predložiti Europskoj Uniji.
Zaputismo se u iduće jutro u druge mediteranske krajeve EU. Italiju. Moju ljetnu domovinu.
CIAO, DOVE SONO I DOCUMENTI?
Naš put završio je u pravom stilu ekipe za očevid. Zašto? Zato što su nam na stajalištu do Verone u 7 ujutro došle tri patrole talijanske polizia municipale i htjeli pretresti bus, jer su mislili da smo delinkventi koji prenose svašta u prtljazi i ne pustiti nas nazad do Hrvatske dok „ne riješimo račune“. Obzirom na moje ograničeno znanje talijanskog bila sam najprimjerenija osoba da cijelu situaciju dovodem do razumnog rješenja pa sam imala polusatni, vrlo psihički iscrpljujući razgovor sa sinjorima policajcima, u kojem sam, osim što sam si dokazala da imam konjske živce i znam reagirati propisno u stresnoj situaciji, naučila popriličan broj talijanskih psovki, s obzirom da je policajac odmah krenuo na mene s komunikacijom kao da sam Pablo Escobar i da mi svi tu sad „švercamo“ koješta. Moram priznati da mi nije bilo najugodnije da se naoružani ljudi na mene deru i psuju mi. Bilo me strah. Nakon kojih deset minuta, kad su uvidjeli da pričaju s (relativno) stabilnom osobom, primirili su se i počeli komunicirati civilizirano. Neki ljudi iz busa su se iznevjerili i počeli paničariti što nije ni malo pomoglo situaciji. Bilo je i onih bisera koji su samo rekli : hajmo se pokupiti i otići. Na kraju su nas pustili, zahvalili mi se na normalnom razgovoru, a onaj koji mi je psovao se duboko ispričao na ružnim riječima i rekao da mora tako jer je to takav posao. Na kraju smo još i zapalili. Koja polusatna drama. Nakon višenoćnog nespavanja, mislim da si nitko ne bi poželio ovakvu rambo epizodu malog psihološkog rata.
Na svu sreću, čekala nas je lijepa Verona, beskrajno duge kave i rimska arena.
A i nekako se čovjek osjeća bolje čim u Italiji sjedi na kavi ili Soaveu (fantastično vino koje se proizvodi u tom kraju).
MONTSERRAT
Dragulj Pirineja. Možda najljepše mjesto koje sam vidjela na ovom putovanju. Beskrajne i beskonačne planine dom su samostanima koji datiraju čak iz osmog stoljeća.
Jedan redovnik izjavio je kako je Montserrat zmaj koji diše u planini. U tom prostranstvu na visini, zaista se osjećate kao da ste na leđima zmaja koji spava…
Ovako vinuta u veličanstvene visine Monsterrata, završit ću ovaj putopis i pozdraviti Vas do iduće pustolovine.
NAVIGARE NECESSE EST.
(Ploviti je potrebno)
Ciceron