Proljeće u prosincu – Kako pregaziti Popa?
Autor: Antun
Jutro je. Pravac Korce. Piše se Korce s onim, albanskim, nabuđenim c. U Korceu ludnica. Stanemo posred glavnog trga kako bismo dobili upute za dalje, a jedva minutu poslije doleti lik na kros motoru u punoj opremi. Vidio Afrov znak na leđima, povezao priču, hoće da ga pratimo. Vodi nas do sela gdje ekipa organizira darivanje djece. Vidi se da ima motor u malom prstu. Mlad dečko, Sergi, živi za motore. Motokros, enduro, supermoto…sve vozi. Daš mu motor i gurneš ga na utrku.
U selu djeca čekaju na livadi, igralištu. Cipelama punim blata nabijaju jedinu loptu visoko u zrak. Valjda tko će najviše. Stižu nekakva vozila. Iz džipa izlazi mršav lik crvene kose…podsjeća na nekog poznatog kauboja u mlađim danima. Sean, Amerikanac iz okolice San Francisca, prije dvanaest godina stigao je u Tiranu posjetiti rođaka koji drži restoran i prenoćište. I ostao. Žena mu iz Latvije, upoznali se na Tajlandu. Trebalo je to sve popratiti. Sean s familijom živi u mjestu Korce s nabuđenim c i pastor je u…mislim…iako nisam siguran, evangelističkoj crkvi. I vozi motocross. I enduro. Iz drugog auta izlazi Matti, Finac koji privremeno, ili možda stalno, s familijom živi u Tirani. I on je neka vrsta pastora. I član CMA organizacije. Ima blizu šezdeset godina i aktivno vozi enduro, motocross i supermoto. Ne da vozi, nego i pobjeđuje. I u Albaniji i u Finskoj. Nakon njih dolazi mješovito društvo na motorima iz Tirane. Što se same vjere tiče, u tom društvu ima katolika, pripadnika ortodoksne crkve, ateista. Sve što se na lokalnom blatnom igralištu događa prati i stari seoski iman. Selo je inače muslimansko. Teška zbunjoza…za enduraša iz Trogira.
Djeca_su_igrala igre i zabavljala se pjevajući sve dok ekipa nije podijelila darove. Isplatilo se gledati ta lica kako primaju tamno crvene kesice. Neopisivu sreću i uzbuđenje pri otvaranju darova nije mogla zasjeniti ni pokazna vožnja Sergija, mlade nade albanske moto scene.
Nakon što su se djeca razišla kućama zaputili smo se na zasluženi ručak u grad. Na čelu pop Sean i Sergi na svojim hondama, a mi ostali u kratkoj koloni. Negdje na pola puta Sean je skoro dobio trajnu tetovažu michelin preko prsiju i glave. Evo kako pregaziti popa:
Znači, sve isto samo manje sile na poluge kočnica. I odo pop. Kako je meni Sean bio jako simpatičan, nisam vam demonstraciju doveo do kraja.
Znalci će umanjiti udaljenost koju gopro kamera inače povećava te doći do zaključka kako je Sean bio jako blizu susreta s prednjim dijelom mog najdražeg vozila. Da je tu bio netko kome popovi uredno ne padaju pred motor moglo bi biti svašta. Ovako je iskustvo odradilo svoje. E da, ne pokušavajte ovo kod kuće, osim ako vaš lokalni svećenik ne vozi ktm-a. Tu se nemate šta misliti.
Korce. S nabuđenim c.
Nakon zanimljivog ručka uz priče o suživotu stranaca i domaćih u Albaniji krenuli smo u dvjestotinjak kilometara udaljenu Tiranu. Za Albaniju je to pristojna kilometraža, a noć je bila u dolasku. Naš lider bio je Tani, još jedan trkač, na svojoj ER šestici. Kako smo nas trojica odmakli od ostatka ekipe, a mrak je preuzeo nebo, Tani je pokušao doznati što se na začelju događa. Julian, naš stari znanac s Bendura, ostao je bez kvačila. Dok je ekipa rješavala stvar, Tani je odlučio dovesti nas u Tiranu. Iako smo imali bezbroj poziva na spavanje, odlučili smo se za prenoćište u samom centru Tirane, stotinjak metara od glavnog trga. Afro je već jednom prespavao tamo. Za dvanaest eura po glavi dobili smo svaki svoju sobu. Moja s tri, a Afrova s četiri kreveta. Mogli smo za tu noć otvoriti hostelčić.
Na putu za Tiranu..
Ohrid na drugoj strani…
Ako će mi nešto posebno ostati u sjećanju s ovog puta biti će to noćna jurnjava do Tirane i po Tirani za crvenom ER šesticom. Još uvijek mi nije jasno kako smo kofere doveli do prenoćišta. Nekoliko puta su liznuli dobrano načete branike najširih mercedesa iz prošlog stoljeća.
Odlična večera u nekom restoranu s muzikom u živo, lokalna slastica i svatko u svoju sobu. Napokon spavanje u miru. “No hrčak, tunajt, no hrčak majfrend…”
Trafika…
Popularni detalji Tirane…
Ujutro nas Matti budi kako bi nas odveo kod sebe na doručak. Prvi put vidim vozača čopera u vjetrovki, prsluku, s motokros kacigom na glavi i kroksicama na nogama. Matti legenda. Šta je Fincu 3 stupnja? Proljeće. Kažem vam, proljeće u prosincu.
Matti ne staje na crveno. To je više za auta, na motoru je to samo gubljenje vremena.
Stvar u pozadini zove se Turn the red lights on…
U garaži četiri Yamahe. Tri motokros, jedna supermoto. Još tri u Finskoj. Matti, maj men. Nakon ultraobilnog doručka koji je pripremila Mattijeva gospodja, ispratio nas je iz Tirane. U kroksicama.
Albanija. Obično je pregazite na putu za negdje. Predrasude ostaju. Znam, samo ih pojačavaju zajedno parkirani porše i zaprega s magarcem. Imate sliku ekskluzivnog hotela i krave pred recepcijom? I šta sad? Šta zapravo znate o Albaniji? Ništa. Znate za bunkere, za hrpe plastike po rijekama i plažama, za albansku mafiju. Za kaos u prometu, za prašinu i rupe po cestama. Za ljubav prema mercedesu i stotine autopraonica. Za Envera? A znate li ljude?
Znate li za dobre ljude spremne pomoći ne tražeći ništa za uzvrat? Za ljude koji vas u ponoć zovu kod sebe na spavanje? Za sirotinju spremnu odreći se zalogaja u korist nekog s blututom na kacigi i vifijem u mobitelu? Znate li za većinsko muslimansku zemlju u kojoj djeca primaju božićne darove od kršćanske udruge uz odobrenje i pomoć seoskog imana?
Ne znate? Pa zaboravite na promet, stavite Tiranu i veće gradove negdje na stranu pa usporite kroz Albaniju, vrijedi je upoznati. Meni je zakon. Jeftina, poludivlja, prekrasna. S dobrim ljudima, još uvijek pomalo zbunjenim i sramežljivim kada je stranac u pitanju.
Svaki put kad sam bio ostao sam iznenađen. I onda kada su mi u brdima južne Albanije nudili spavanje pod vlastitim krovom. U ponoć. Kada su se sramežljivo trudili naći nekog tko priča engleski usred sela čiji se stanovnici broje na prstima. I sada kada smo primljeni ko svoji. Nudio nam se smještaj bezbroj puta, najeli su nas, napili, vodili kući. Strpljivo odgovarali na sva moja pitanja…o zemlji, budućnosti, ljudima, vjeri. Dobri su to ljudi. I djeca. Koja strpljivo čekaju svoj dar, dijele ga s vršnjacima bez razmišljanja, bez razmažene škrtosti koju smo mi dobili na poklon devedesetih ulaskom u svijet materijalizma. I oni su na tom putu. Samo neka ne hrle.
Znate kako se vjetrobransko staklo pri udarcu raspadne na tisuće sitnih komadića. Tako će i vaša predrasuda. Samo se otvorite Albaniji. Moji su komadići već davno njihovim južnim vjetrom raznešeni.
Tirana, Nedjelja 15.12.2013. Kiša. 4 stupnja.
Koja budala vam je prodala priču o proljeću u prosincu? Pozdravite mi ga puno.
Kiša po Albaniji. Kiša po Crnoj Gori. I policajac. Isto po kiši. Bacio se pred Afra, ovaj je stao nekih pedeset metara dalje. Ja sam promašio bar trideset. Morali smo se obojica vraćati. Mislim, nismo morali. Kaže lik nakon klasičnog uvoda…vi gospodine 60 eura, vi gospodine 40 eura…napisat ću uplatnice pa se vratite petnaest kilometara u Podgoricu platiti u jedinoj pošti koja nedjeljom radi. Kad to obavite nazad po papire. Pita Afro: Je l’ se ovaj za…ebava? Molim ga, kumim, skidam čizme, pokazujem mokre noge. Ovaj ništa. Kažem da vozimo iz Tirane po kiši, da nas stare majke čekaju, žene plaču, djeca, blago. Jedva, ali jedva nekako, nakon pola sata plača na kiši, lik nas pusti dalje. Kompletan luđak.
Ostatak puta kroz Crnu Goru vozili smo skoro po propisima. Skoro. Iz Crne Gore za Bosnu, pravac Trebinje, pa spuštanje na Dubrovnik.
Dubrovnik, Nedjelja 15.12.2013. Sunce. 13 stupnjeva.
Šta je, a? Mislili ste kako je proljeće u prosincu šuplja priča. Ma nemate vi pojma. Čekajte ga dogodine. Samo spakirajte kofere prije. Nama su uvijek spremni.
Ostatak znate.
Zdravi i veseli bili!