Albanija – Skadar

Miredita Shqiperia / Dobar dan, ALBANIJA

Autor teksta: Kalina

Autori slika: Muhamed  i Vesna Lulak, Micho i KMM

Dobila sam dopis od agencije Izlet Albanija – dva dana i odmah alarmirala okolinu. Ovo bi mogao biti jedan zanimljiv vikend! Ljudi su puni predrasuda: što ćeš tamo? To me nije omelo i nije me hvatao strah, samo uzbuđenje pred nepoznatim. Zamislila sam  visoke Prokletije, loše ceste, mrak,  blato, prašinu, prosjake, ali i velike pješčane plaže, ljubazne ljude.Kao pripremu za putovanje  poslužila sam se zapisima autora ovog bloga, prije svega Marinovim.  A i suprugu je ovo drugi posjet Albaniji. Bio je pred dvije godine – ljeti.

Išli smo iz Dubrovnika autobusom s grupom – vesela, mlada ekipa, željna upoznavanja novog. Ovaj doživljaj smo dijelili s našim prijateljima – zabavni su i puni akcije!

Usput smo svratili u Budvu na kavu – famozna je – nju treba ponoviti!

Neprijatno su me iznenadili putevi kroz Crnu Goru, naročito dio od Bara do albanske granice. Neke ženske su zatvarale oči kad bi nam se u susret zaletio koji auto :).

Na_albanskoj granici dugo smo čekali da carinik pregleda 25 putovnica – više od pola sata. Zagledao je našu visoku Ivanu, vođu puta. Tu se pojavio i vodič Artur – klijent moje firme, koga sam čula jedino putem Skype-a. Sad smo se prvi put i vidjeli!

Cijelo vrijeme sam imala poseban tretman, pa ne znam hoću li biti dovoljno objektivna 😉 Poslužili su nam piće dobrodošlice odmah iza granice.

Nakon uvodne priče – prvo je bilo o Enver Hodži i bunkerima (750 000 iznad zemlje i 250 000 ispod zemlje), zatvorenosti prema svim drugim državama, nastavila se o uskoj vezi s Rusima (dobili  čak 4 podmornice gratis), pa Kinezima (4 godine su morali vježbati u rano jutro) i silnoj emigraciji u Italiju.

Skadar

Stižemo u Skadar. Putevi su bili tako krivudavi ničim izazvani, tj. teren nije iziskivao takve krivine, ali Hodža jeste. Bojao se napada iz zraka, pa se trudio onemogućiti slijetanje bilo kakvih zrakoplova. E sad ono smiješno: kaže Artur da je rijetko tko do njegove smrti (1985.) i 5 godina nakon  imao vozačku dozvolu , jedino vozači državnih firmi i tvornica. Prema tome, najstariji vozači imaju 20 godina staža! Nema pravila – svi trube, istovremeno ulaze u kružni tok, a semafori kao da ne vrijede! Svaki drugi vozač je Mr. Bean (Arturov zaključak). On nas je pripremio da to što vidimo u Albaniji nema nigdje na svijetu! Mercedesi prevladavaju.

Ručali_smo u restoranu Legenda. Na parkingu nas je dočekao unformirani čovjek nižeg rasta, nasmiješen od uha do uha. Prijateljica me odmah zvala na photo session. A on, oduševljen visokim ženskima, ne zna što će od sreće – stavlja kapu meni na glavu.

Jelo je bilo ukusno – povrtna juha, pa svježa salata, teleći odrezak s prilogom od krumpira i mrkve.  Čudni su jedino bili konobari cijelim putem. Oni ne komuniciraju s gostima – samo služe i smiješe se. Skontao prijatelj da ne razumiju hrvatski i pita ih kod deserta:”Hoću veliki komad kolača?!” Konobar ga zbunjeno gleda, potvrđuje glavom, ali vidi se da ne zna što hoće. Bilo mi ga žao, tako je vrijedan i tih, pa sam mu prevela na engleski,  to je razumio i donosi najveći komad prijatelju.

MINUS – nedovoljno čisti stolnjaci u restoranu, nestanci struje. Artur se našali da nam je i to uračunato u cijenu.

Dugo sam se pripremala na obilazak Rozafe, tvrđave o kojoj se toliko pisalo u prošlosti i koja se gradila od 4.st, pa do…. Uz nju je vezana legenda opjevana u narodnoj pjesmi Zidanje Skadra. Naši muški su imali zadatak naučiti je napamet u autobusu. Možeš misliti što jesu 🙂 .

Legenda o tvrđavi Rozafi

Magla iznad rijeke Bojane je trajala tri dana i tri noći, potpuno prekrivajući područje rijeke. Kad su prošla tri dana i tri noći, zapuhao je jak vjetar, rastjerujući maglu i učinivši planinu Valdanuz ponovo vidljivom. Na planini su bila 3 brata koja su gradila tvrđavu. Što god naprave tijekom dana, noću se sruši. Nikako nisu mogli završiti tvrđavu. Jednog dana dođe stari čovjek i pozdravi tri brata:”Želim uspješan završetak izgradnje tvrđave!” Braća mu objasniše što im se događa i pitali su ga za savjet što da ugrade u zidove. On odgovori :
“Znam, ali se sramim reći”
“Neka sram bude naš”, odgovoriše braća, “jer mi smo ti koji gradimo tvrđavu!”
Stari čovjek zastade, a zatim upita:” Jeste li oženjeni? Imate li svi žene?”
“Da, svi imamo žene. Reci nam što treba uraditi za završetak gradnje.”
“Ako stvarno želite završiti tvrđavu, ne smijete reći svojim ženama ono što ću vam reći. Žena koja bude sutra donosila vama hranu mora biti zazidana živa u zidove tvrđave. Samo na taj način će gradnja biti dovršena.”
Stari čovjek je otišao. Stariji brat nije ispunio obećanje i odmah je ispričao sve ženi i rekao joj da ne prilazi tvrđavi sutra. Srednji brat je isto odao sve svojoj ženi. Jedino mlađi brat nije ništa rekao svojoj ženi.
Sljedeće jutro, braća u ustala rano i pošla raditi. Sve je bilo skršeno ponovo.
Njihova majka nije znala ništa  i reče najstarijoj snahi:”Ljudima su potrebni kruh i voda , te boca vina!”
Ona je odgovorila:”Oprosti , draga majko, ali ja stvarno ne mogu danas. Bolesna sam!”
Majka se obratila drugoj snahi, ova odgovori ” Moram danas posjetiti svoje roditelje!”
Majka se okrenula najmlađoj:”Ljudima su potrebni kruh i voda, te boca vina!”
“Rado ću poći, majko, ali imam malog sina koji će plakati kad bude gladan.”
“Samo ti pođi, mi ćemo ga čuvati, on neće plakati”, odgovori joj svekrva.
Tako je najmlađa i najbolja žena ustala, uzela kruh, vodu i bocu vina, poljubila sina u oba obraza i otišla. Popela se na planinu Valdanuz i došla do mjesta gdje su tri brata graditelja bila u poslu.
“Želim vam uspjeh u radu, gospodo. Ali što nije u redu?” Alatke  su prestale lupati,a njihova srca sve jače i jače, lica im problijedjela. Kad je najmlađi sin vidio svoju ženu, bacio je sjekiru u dolinu i prokleo stijene i zidove.
“Što se događa , gospodaru?”, njegova žena je pitala. “Zašto proklinješ stijene i zidove?”
Najstariji brat se nasmiješi i reče:”Nisi rođena pod sretnom zvijezdom, snaho, mi smo se zakleli da ćemo ugraditi tebe živu u zidove tvrđave.”
“Ako je tako, onda imam jedan zahtjev: kad me ugradite, ostavite rupu za moje desno oko, za moju desnu ruku, za moju desnu nogu i za desnu dojku. Ja imam malog sina. Kad on počne plakati, ja ću ga gledati desnim okom, držati desnom rukom , njihati desnom nogom i dojiti desnom dojkom. Ugradite dojku u kamen i neka tvrđava procvjeta!”
Zatim su uzeli jadnu ženu i  zazidali je u tvrđavu. Nakon toga dvorac se nije rušio, nego je postajao sve viši i viši.
Čak i danas, na području tvrđave, sa stijena još kapaju kapljice, kao suze majke koja doji svoje dijete.
Žena se zvala Rozafa.

Novo iznenađenje – pao mrak, tvrđava neosvijetljena. Vozio nas isti kombi u dva navrata. Vani hladno, pada kiša, puše vjetar. Cijelo vrijeme smo spominjali Rozafu i njeno mlijeko!!!!!!!!!!!!!!Ivana ?

MINUS : Kombiju se ne mogu otvoriti vrata iznutra, sorry, ja sve vidim.

Ponovo_smo se ukrcali u naš bus i pravac –  Skadar – lijepo uređen centar , okićen. Ali nigdje nema poštanskih maraka? Ima razglednica, ali marke?

 Krećemo prema  Draču gdje ćemo spavati. Usput je bilo nevrijeme i razgled grada je odgođen za sutra.

Koja kiša, lokve po putu – uzbudljivo. Nećete vjerovati – svako malo benzinska pumpa. Od Skadra do Drača (125 km) su ih izbrojali 86.

Ulazak u hotel obećava – idemo brzo u sobe. Naravno – lift se pokvario. Smijemo se kao ludi i vučemo stvari na drugi kat. Večera u 21h.

Sobe su lijepo uređene:

 Večera – skupili smo se i gledamo što ćemo dobiti jesti. Čeka nas salata od morskih plodova  – ukusno. Dobivamo mušule na buzaru. Ovi moji sve pojedoše kruh. Ostala sam gladna. Za susjednim stolovima pitaju hoće li još biti što na meniju. Konobari samo šute i donose naručena pića.

Skontam da je kuhinja u blizini i bacam oko – nešto bacaju u zrak u velikim tavama. Nadamo se palačinkama bar. Gladni smo da bismo pili.

Umjesto toga dolazi pasta s morskim plodovima. Super. Kad smo je slistili, pogledavamo se hoće li biti još išta? Nakon nekog vremena stiže riba na lešo. Poslije kolač. Meni je sve bilo OK, osim kolača, isti smo jeli za ručkom i bio je prvoklasan – rekli su da se zove Tri mliječi i da je autor osvojio europsku nagradu 2007. Pokušavamo dobiti recept. Unajmili smo detektive 🙂

Za vrijeme večere svira živa glazba! Trešte naše stare pjesme, poput Cesarice I neke od Zlatka Pejakovića, a onda narodnjaci. Nismo ih htjeli uvrijediti da stišaju, ljudi su se potrudili, pa naučili pjevati na našem jeziku…ali oni nemaju pauze???

Nakon večere zabava u baru. Jedan od naših je nabavio gitaru od kuhara i tad je bio pravi štimung. Mislila sam da će pjevač zaplakati od muke!

Nastavlja se …