ALBANIJA – OD BUNKERA DO HOTELA
Autor: Marin S.
Albanija nam je kao klincima bila nepoznanica. Niti danas vremena se nisu baš promijenila što se tiče toga, ali promijenila se Albanija. Doduše, dalek je put još pred zemljom orlova i bunkera.
Zemlja iz koje se godinama nije moglo niti izaći, kamoli ući, nad tom zemljom se nije smjelo niti letjeti. Graniči s Crnom Gorom na sjeveru, Kosovom na sjeveroistoku, Makedonijom na istoku, Grčkom na jugu, Jadranskim morem na zapadu te Jonskim morem na jugozapadu. Ali neću time nastaviti, već onime po čemu mnogi znaju ovu zemlju.
Uglavnom, ljudi je znaju po bunkerima koji su građeni po cijeloj zemlji. Građeni su tako da su povezani podzemnim hodnicima, što će reći da je Albanija bolje povezana pod zemljom uzmemo li u obzir kvalitetu prometnica. Enver Hodža je bacao granate na te bunkere u kojima su bili inženjeri, koji su ih projektirali. Tako bi se uvjerio u kvalitetu, ako su bunkeri preživjeli, preživjeli bi i inženjeri, ako ne, tražio bi nove inženjere.
Jednom skini, drugom prodaj 
Danas markiramo matematiku
Znači bunkeri i Enver Hodža. Enver Hodža je bio na vlasti, tj.vrhovni vođa Albanije, od kraja drugog svjetskog rata do svoje smrti, 1985. godine, kao Prvi sekretar Komunističke albanske partije rada… Bio je i premijer Albanije od 1944. do 1954. Inače, rođen je 1908. godine, studirao je neko vrijeme u Francuskoj, da bi se vratio u Albaniju gdje je prije stupanja u politiku predavao u jednoj školi. Divio se Staljinu, te, kada se dočepao vlasti, od svoje zemlje je napravio rasulo, od kojeg se, bez tuđe pomoći, još dugo neće oporaviti. Zatvorivši granice u svim smjerovima, ukinuo je uvid u situaciju o vanjskom svijetu svojim građanima. Albanska vlast je tvrdila da je Albanija postala potpuno samostalna u opskrbljivanju hranom tokom komunističke vlasti, kao i uspjesima u industrijalizaciji, elektrifikaciji i izbijanju nepismenosti i bolesti. Ipak, otvaranje albanskih granica, nakon pada komunista, je pokazalo drugu sliku: Albanije nije bila industrijalizirana i bila je ekonomski invalid u odnosu na ostale zemlje istočne Europe. Poljoprivreda nije bila napredna, bilo je vrlo malo telefonskih priključaka, dok plaće i standard su bili veoma niski po europskim mjerilima.
Konzervabus 
Ulični shopping centar
Mnogo radnika je napustilo Albaniju i potražilo posao u Italiji ili Grčkoj. Najkarakterističnija ostavština Hodžine vlasti je 600.000 bunkera u zemlji od tri miliona. Ta zatupljenost se vidi i danas, 24 godine nakon Hodže, u nekim mjestima ljudi u autobus zure kao da je NLO upravo sletio u njihovo mjesto, jer oni ga jednostavno nemaju ili autobus nisu nikada vidjeli. Vrlo tužno, ali nažalost je istinito. Brojne kuće na periferiji, koje su građene bez ikakvih nacrta, koje se njišu, nepravilnog oblika, danas, u 21.stoljeću, nemaju ni struju, niti vodu. Na takvog čovjeka tintu više trošiti ne treba.
Albanski poljoprivrednik ide na more 
Bijela tehnika – rasprodaja
Prvi put ušavši u tu najzatvoreniju zemlju Europe bio sam skeptičan na spomen Tirane.
Skadar, Lezhe i ostali gradovi na putu do albanske prijestolnice nudili su niti malo obećavajuće prizore. Sivilo, gomila smeća, bijeda, sve je to ono što čini Albaniju, barem s jedne strane. Ovo je Balkan, pa tamo gdje ima i bijede ima i raskoši.
Kvart u centru grada 
Mladi poduzetnik
SKADAR
Započnimo sa Skadrom, grad je to prvi na kojeg nailazite kada se nakon Ulcinja izađe iz Crne Gore. Grad je to gdje se dodiruje rijeka Drim s Bojanom, te odlaze u Jadransko more. Iskreno se nadam, na dobrobit svih turista, da s njima i ne odlazi smeće, kojeg je Skadar prepun. Grad započinje tvrđavom Rozafom. Za Rozafu, legenda kaže, da je u zid tvrđave uzidano njeno tijelo. Ona je bila nevjesta najmlađeg brata, od trojice. Uzidali su ju, kako se zid tvrđave ne bi noću rušio, što je bio slučaj. Između blokova kamena na glavnom ulazu se pojavljuje voda. Legenda kaže da bi to trebalo biti mlijeko koje će nahraniti njeno dijete.
Iako su kontejneri posvuda (uglavnom prazni) grad ima brda i brda smeća. Onome kome se ne da do Napulja, može u Skadar. Nakon što dosta živaca izgubite prometnicama Crne Gore, ovo je pravo mjesto za vas. Ovdje se imate priliku uvijek dobro nasmijati, jer običaj i navika lokalnih mještana vas stalno tjera na to. Od krave koja šeće centrom grada, po tri(!?) žene na jednom biciklu, malih biciklista koji bicikliraju krivim smjerom ceste, itd. Ako se mogu tako izraziti, na trenutke sam imao osjećaj kako se ovdje vozi po principu „izbjegni me ako možeš“.
Al`zamil dzamija, Skadar 
Dolazak u Skadar 
Skadar – grad biciklista 
Taxi biciklist u Skadru
U gradu od 100.000 ljudi nema niti jednog semafora. Grad je osnovan u 4.st. stare ere, te je bio prijestolnica ilirskog kralja Agrona i kraljice Teute, njegove žene. Kada su Slaveni počeli stizati na Balkan, došavši u okolicu u 7.stoljeću, Srbi dobivaju Skadar i ovdje su osnovali Duklju. Netko bi rekao, šećući ovim gradom, da je oduvijek jedna banana od grada, kako se kaže, ali ne. Skadar je bio vrlo razvijen u 19. stoljeću kada je bio trgovački centar Balkana i kada je mnogo zemalja imalo svoja poslanstva ovdje. Danas je to grad u kojem skladnim životom žive muslimani, pravoslavci i katolici.
Al`zamil dzamija, skadar 
Welcome to Skadar – 21.stoljece 
Gospođa iz Skadra 
Majka Tereza
Osim šetnje centrom, koji je začudo i dobro uređen, doduše to se odnosi na jedan trg, džamiju i park, posjetite i katoličku crkvu koju je inagurirala Majka Tereza osobno. Inače Majka Tereza je rodom iz ovog grada, iako rođena u Skopju. Crkvu je posjetio i Ivan Pavao drugi, kada je proglasio svetim biskupa pod imenom Frano Elia. Crkva je na par minuta od centra i taj dio grada je totalna suprotnost od onih dijelova sa brdima smeća na početku priče o Skadru. Vidi se da je mnogo Albanaca na radu u Italiji, te su unijeli malo talijanskog štiha u ovaj čudan, ali ipak za posjetiti interesantan grad.
DRAČ
Turizam u Draču 
Drač – staro i novo
Prije odlaska u Tiranu, skrećemo prema Draču i odlazimo u grad-luku, to najveće turističko središte Albanije. Jedina konkurencija u turizmu mu je Saranda na samom jugu. Nekadašnja rimska kolonija ima brodske linije s Italijom nekoliko puta dnevno, uostalom Bari je svega nekih 100-150 km udaljenosti.
Drač se razlikuje od svih ostalih dijelova Albanije upravo radi turizma. Njegovi bulevari, plaže, restorani, kafići, uopće ne odaju dojam da se nalazite u ex najzatvorenijoj zemlji Europe. Iako su i ovdje bili Hodžini bunkeri, koje je Enver u nekoj paranoičnoj ludosti posvuda gradio, nestali su. Konobar u hotelu mi je objasnio da Drač do pred dvije-tri godine uopće nije ličio na današnji.
No… došao je kapital, kako Albanaca tako i inozemni i ovdje su na pješčanim plažama hoteli nikli preko noći. Da bi sve to na nešto ličilo, bunkere se podizalo s plaža, ukrcavalo na kamione i odvozilo. Neki su bili preteški, te ih se moralo razbijati i bušiti.Na mjestima gdje su se nalazili takvi bunkeri, hoteli i turistička naselja se još dovršavaju. Cijene u hotelima kao i restoranima su za hrvatski džep pristupačne svima. Nekretnine, urbane vile i zgrade niču kao gljive poslije kiše u united colors of benetton fasadama. Iznenadio sam se kada sam čuo da najluksuzniji stanovi možda dođu 900-1000 eur po kvadratu. Prosjek se kreće oko 500 eura, ali čisto sumnjam da neki albanski mafijaš nije pokupovao na desetke stanova, možda i zgrada i čeka da cijene peterostruko porastu.
TIRANA
Pred Tiranom 
Et hem beq dzamija
U predgrađu Tirane su kuće i vile koje vrijede vjerovatno kao nekoliko naselja u gradu. Do njih šatori, barake, gdje žive obitelji. Raskoš i bijeda. Da bi predstavio ovaj neobičan grad, predstavit ću i njegovog neobičnog gradonačelnika kojeg se često na radnom mjestu ili sastanku može vidjeti u Dieselovoj majci ili outfitu koji više priliči nekoj rock zvijezdi. Za sebe kaže da je rock zvijezda među gradonačelnicima ali i gradonačelnik među rock zvijezdama. Nikada se ne bih uhvatio mjesta gradonačenika da je riječ o nekom drugom gradu. Ovom neobičnom mjestu normalan gradonačelnik ne može pomoći. Da bi ulaskom u Tiranu barem nekome navukao osmijeh na lice pobrinuo se gradonačelnik Edi Rama. Otkad je stupio na vlast 2000. godine, krenuo je u bojanje grada. Ne onakvo bojanje na koje smo navikli od naših političara već doslovce, bojanje grada. Edi Rama je naredio da se krene u oživljavanje gradskih fasada, pa tako danas, kad se ulazi u grad, imate dojam da ulazite u dječji vrtić ili cirkus. Kako drukčije objasniti da fasada zgrade nije jedno ili dvobojna već šarena. Zelena, žuta, plava, crvena, ljubičasta, zelena, balkoni u kockicama, to je ono čime se gradska arhitektura danas krasi. Grad je bio zatvoren, država je bila zatvorena, sve je bilo sivo i nekako „bez sutra“ jedanput je kazao Edi Rama. Inače, aktualni gradonačenik je i umjetnik ne samo zbog ove ideje već je zbilja bio slikar. Držao je izložbe od Albanije, Europe do južne Amerike. Sretan je, kao i većina Albanaca, što se njegova zemlje riješila paranoidnog ludila Envera Hodže, koji je veći dio zemlje zatukao, ruku na srce, barem tristo godina unazad. U razgovoru s kustosicom muzeja saznajem da dok je odrastala u cijeloj Tirani nije postojao niti jedan kafić. Čak i danas, geografske karte izazivaju čuđenje pa i divljenje lokalnih žitelja, jer onaj tko bi je posjedovao u vrijeme Hodže završio bi u zatvoru s opisom: državni neprijatelj. Na spomen prvog čovjeka grada zakolutala je očima, jer je pretjerao sa bojanjem fasada, ali ipak je posadio nešto zelenila u gradu što je do pred koju godinu bilo nezamislivo.
Ipak Tirana, kao i cijela Albanija ima problema, od nedostatka pitke vode, gomile smeća na svakom uglu, do organiziranog kriminala. 2003. godine grad je službeno brojio 340.000 žitelja da bi 2008. taj broj iznosio oko 860.000, istina je negdje sasvim više. Procjenjuje se da Tirana ima oko miljun i koju stotinu tisuća ljudi i barem dvaput više automobila.
Ne pa nisu ukradeni 
Dolazak u grad bez grada
Albanci voze Mercedes, to svi odavno znaju, no ne zna se otkuda im točno tolik broj vozila sa nišanom. Ima tu starih dizelaša, ali ima i zavidan broj novih gl-a, glk-a. Hummer je također popularno vozilo u Tirani, a onaj tko ima Hummer ima i svoje ime na tablicama, bez obzira što je za volanom djedica od nekih sedamdeset godina. Popularno je naravno imati zatamnjene sve prozore.
Kapitalizam stigao u Tiranu 
Diskoteka u Tirani
Tirana – milijunski grad se ne može pohvaliti prometnom organiziranošću. Daleko je to od toga, da u Albaniji postoje autoškole, povjerovao sam tek nakon što sam ušao na parkiralište iste. Vožnja Albanaca ne daje naslutiti da je itko od njih prošao autoškolu, obilježene linije na cesti uglavnom ne postoje (kao niti pješački prijelazi), a vozi se u po pet, šest traka, a nerijetko vozači stvore još jednu.
Tiranu se može i opisati kao predgrađe bez grada. Takav dojam se stvara vozeći kilometrima ceste, a sa strane samo zgrade i neboderi. Ima tu i raznih predstavništva, vidi se da Amerika dosta ulaže u ovu siromašnu zemlju. Centar grada je Skenderbegov trg, široliki prostor sa kružnim tokom gdje su smješteni glavni turistički objekti ovog grada. Skenderbegov konjanik, zgrada Opere, nacionalne banke Albanije, Džamija Ethem beya i Nacionalni povijesni muzej.
Nacionalni povijesni muzej je zdanje izuzetne vrijednosti u kojem se nalaze svaki relevantni komad albanske povijesti.
Tirana – skender beg trg 
Centar Tirane, vise automobila nego stanovnika
Nasuprot hotela International u centru grada se nalazi restoran Zagreb, uz zgradu Opere čija je gradnja započeta 1959. polaganjem prve cigle od strane Nikite Hruščova, sovjetskog vođe.
Poznati albanski konjak nazvan po nacionalnom heroju koji je u 15. stoljeću obranio svoj narod od Osmanlija, Giorgiju Kastriotiju, znanom kao Skenderbeg, može se kupiti na svakom koraku. Bilo u suvenirnicama, bilo u trgovinama. Cijene variraju od tri i pol eura do pet. Jeftina cijena kao i ostali napitci, hrana u restoranima, te odjeća. Tirana ima oko trideset hotela, cijene variraju od desetak eura za one od dvije i tri zvjezdice, do hotela s pet zvjezdica gdje treba izdvojiti oko devedeset-sto eura. Ako želite plaćati u lekima, jedan euro predstavlja nekih 125 leka, s tim da ako plaćate u kovanicama, cijena proizvoda će biti nešto viša, jer kovanice manje vrijede. Tirana je lijep, neobičan grad, iako sam ga triput posjetio, vjerujem da ću mu se vratiti. Srce je mirno na Balkanu. (Ako ne dolazite automobilom).
ALBANIJA
- Albansko ime zemlje: Shqipëria=zemlja orlova
- Predsjednik: Bamir Topi
- Stanovništvo: Tri i pol miljuna
- Glavni grad: Tirana (oko miljun)
- Površina: 28.748 km2
- BDP: 6.200 $
- Valuta: albaski lek
- Pozivni broj: +355
- Auto osiguranje u Albaniji NE POSTOJI, preporučuje se odlazak rent-a carom ili turističkim autobusom
Liči mi “mladi poduzetnik” na uličnog prodavača kemijskih olovaka crvene boje s albanskim grbom. Nama je to prodavao u Tirani, a vama? Imamo dvije takve doma.
Slike mi izgledaju kao iz Kusturičinih filmova.
Još jedan dodatak: Hodža nije dao izgradnju auto-puteva kako ne bi avionima slijetali neprijatelji i napravili desant na Albaniju. To nam je ispričao vodič.
Nika, tako je, mladi poduzetnik i njegov brat prodaju crvene kemijske s crnim orlom. Zove se Genci i priča po naši.
Dobar opis ove čudne zemlje. Teško je povjerovati da se ovako živi u jednoj Europi. Ipak o Albaniji smo slušali cijeli život, pojam je bijede i zatvorenosti.
Ne vjerujem da bih se odlučila posjetiti ovu državu. Sve mi djeluje prestrašno, tužno i ružno. Na putovanjima ipak želim uživati, a teško bih to uspjela u Albaniji.
Posjetila sam nedavno Skadar Tiranu i Drac i odusevljena sam kako ljepotom gradovoa, tako ljubaznoscu i nivoom kultura stanovnistva. Vjerujem da ce Albanija uskoro postati hit turisticka destinacija i prevazici Hrvatsku sa njenim neljubaznim stanovnistvom i jos gorim carinicima
Ne znam koju ste vi zemlju to posjetili ali ljepota, ljubaznost i kultura su definitivno nepoznati pojmovi za Albance (ne njihovom krivnjom) ali to je tako. Hrvatska gotovo da i nema turizam, osim Dubrovnika i Istre ali Albanija nikada nece biti nikakva destinacija, sigurno ne hit destinacija. Za njih smo mi druga planeta.
ljudi istina je da je Albanija bila zatvorena zemlja, da je mnogo toga nedostajalo narodu…. ali dodjite sada u ova doba, 2012.g., pa da vidite kakva je… ne kazem da je Albanija ko Amerika ili Dubai…ali danas budite sigurni da mnogo toga se promjenilo u Albaniji i mnogo bolje se zivi… a sto se tice turizma… dodjite na jug Albanije… na jonsko more pa vidite gdje je lijepse u Hrvatsku ili u Albaniji :)… nemojte pricati gluposti ukoliko niste sami vidijeli kakvo je…. tako su i meni rekli za bosnu, crnu goru ili srbiju da ne idem jer tamo su srbi i da ce me ubiti… ali ja ih nisam slusao nego sam posjetio i bosnu, i crnu goru i srbiju… tako da …. ukoliko hocete da procjenite Albaniju dodjite pa vidite… dosta srba dolazi u Albaniji pa kad dodje cude se kad uporedjuju realnost sa pricama koji pisu na takvim blogovima…
Edmonde, hvala vam na javljanju i vašem komentaru.
Vaša konstrukcija “takvi blogovi” je upitna. Prije nego što osudite takav blog, treba ga bolje pogledati. Osim Marinove Albanije ima i dosta drugih tekstova o Albaniji koji su pozitivni. Sama sam bila u Albaniji krajem 2011. i napisala čak 3 posta koji su pozitivni. Prema tome, Marin je kao autor iskazao svoj stav, a to nije stav ostalih autora koji su bili tamo i pisali o lijepim stvarima. Izgleda kako je već postalo klasika reagirati na tamniju stranu viđenja, a svijetla strana se “zaobiđe” ili ignorira.
S poštovanjem
Urednica Putopisa blog
ja baš nagovaram suprugu da idemo u albaniju ali ona ni da čuje 🙂 sad sam se i ja zapitao da li da odustanem ili ne. ukoliko je neko bio na jugu neka mi napiše svoje utiske ili preporuči mjesta. godinama smo u hrvatskoj, crnu goru zaobilazimo u širokom luku, hrvatska je lijepa ali svake godine sve skuplja a kvalitet ponude isti. možda je baš albanija alternativa.
Nema veze ovo s Europom…
pošto ja imam tu cast i pripadam tom narodu (kakav narod to bio prljav ili siromasan ili… nije bitno) ali ponosan sam sto sam dio tog naroda. zanimljivo tko god nesto pise o toj zemlji ili bezobzira tko je posjeti,odmah spominju albansku mafiju. zar jedina zemlja je albanija ili albanski narod koji su mafijasi. drago mi je da hrvatska nema mafiju. ali pošto vec dugo živim ovdje i ja znam stvarno stanje ove zemlje i ovog naroda. no zamislite psa ako 2-3 mjeseca drzite u lancima kakav bi onda on bio. a narod koji je 40-50 godina bio izoliran nije nikakvo cudo da je to tako. jest istina je to sto ste napisali. ali niste nesto napisali o gostoprinstvu tog naroda ili zanima me ima li nesto dobroga sto se vama svidjelo kod tog naroda. govorim o ljudima a ne o brdima i cestama. …i na kraju jer mi se ne da vise pisat,nemojte zaboravit da je taj narod dao svijetu najvecu humanitarku. pa i majka terezija je jedna od njih ako niste znali. p.m. gashi
Bravo. Nisam Albanka, medjutim, ne postoji sveti narod. Koji je apsolutno čist. Ljudima je život bio težak, generacije su izrasle ne znajući osim za nebo iznad sebe. Sve najbolje iz Crne Gore, koja je takođe “mafijaška zemlja” i u kiojoj nema ništa fino. Samo naprijed, bićemo mi bolji !!!!
Gashi,
Hvala vam na komentaru. Nisu svi isto doživjeli Albaniju. Jeste li pročitali Tiranu djevojčice Nike? Njoj se Albanija svidjela.
Mi puno toga ne znamo o vašoj zemlji. Ne potcjenjujemo i ne vrijeđamo ni jedan narod. Žao mi je ako ste to tako doživjeli čitanjem putopisa. Ovaj putopis je ono kako je autor Marin doživio vašu zemlju.
Normalno da smo čuli o Majki Terezi. Svako malo osobno čitam njene mudrosti.
Ove godine sam se spremala posjetiti Albaniju, ali izgleda da je ukinut izlet, pa ću samo slušati i čitati ono što mi drugi kažu.
Pozivam vas da pišete o vašoj zemlji iz svog kuta, jer mislim da ste jedna od zemalja koja je najviše napredovala, kako ste sami naveli – nakon ropstva i izoliranosti.
Još nešto: moj suprug kaže da su Albanke koje je vidio u Tirani jako zgodne žene. I u Dubrovniku se priča o tome 🙂
Urednica
Pozdrav Gashi,
meni je žao ako ste iz mog članka shvatili da mi se Albanija nije svidjela. Da sam lud za njom nisam, ja sam napisao svoj vidjenje Albanije kako sam je vidio u par puta što sam bio. Da sam išao nekome u goste napisao bih o velikom gostoprimstvu ali ne pišem ono što ne doživim i vidim. Ovako je i uzbudljivije. Pozdrav!
Zadnji komentari su hvale vrijedni, jer pobudjuju jos vise
zanimanja za Albaniju o kojoj, na zalost, stjecajem povijesnih okolnosti,tako malo znamo. Citala sam kako bi se isplatilo tamo ulagati.
Gospodarstvenici, sto cekate?
I mene je Albanija zaintrigirala, vidjela sam u agencijama da je hit. Ljude zanima sve ono što je nepoznato, pa tako i mene. NAdam se da će mi se pružiti prilika da je vidim u skorije vrijeme. Ipak, na putovanjima želim gledati ljepšu stranu života, a toga u Albaniji ima itekako. Zaista svugdje ima lošega, i kod nas.
Sviđa mi se Gashijev komentar, iskren, od srca.
Bok Marine, veoma realan putopis :))) Faleminderit!
Jako lijepo napisano i realno docarano. Sve zemlje imaju svoje pluseve i minuse i da nije tako akcija-avantura ne bi postojalai sve bi bilo jednako sivo. Cuo sam od brata koji tamo radi za Behtel da je zemlja jako lijepa i ljudi dobri.
da je zemlja nesto lijepa i nije, ruku na srce to ne mogu reci. lijepa je hrvatska, grcka, crna gora, slovenija, austrija i svicarska. ali albanija nije ni blizu po ljepoti vec dapace, u nizim je kategorijama. nisu tu ni ljepote glavne, ni ljudi kod kojih, jos uvijek dobrog dijela vidi jedna limitiranost kao posljedica ludog envera hodze.
Planiram za 15 dana ici preko C.Gore u Albaniju autom?
Zar zbilja ne vrijedi osiguranje i dali je to zbilja suluda ideja?
Vlado,
Ako vam zbog necega ne gori – zbilja nije potreba. Ima i drugih interesantnijih (prije svega sigurnijih) zemlja u koje mozete autom i doziviti avanturizam. Jer voziti po cesti od Draca do Tirane u dobrom dijelu – to je avanturizam i zbog kvalitete cesta i zbog (ne)kulture voznje albanaca. Takodjer ako cete voziti po noci automobilom kroz Albaniju ocekujte i presretanja na cesti i laznih policajaca i svacega. Nemaju nikakvu sluzbenu granicu za alkohol tako da ima i kamikaza po cesti koliko hoces. U knjizi od HAK-a provjerite ali zadnje izdanje koje ja imam pise da se osiguranje ne priznaje a i znakovito je sto HAK za tu zemlju pise “Odlazak u ovu zemlju automobilom uopce nije preporucljivo”.
Prije nekoliko dana sam se vratio iz Albanije, sa ljetovanja u gradu Durres (Drac). Obisao sam citav sjever zemlje, ukljucujuci i grad Skadar, i bio sam, naravno, u Tirani. Od Tirane bih i poceo.
Tirana je za mene veliko prijatno iznenadjenje. Grad sirokih ulica, prepun zelenila, cist, uredan, sa mnostvom modernih poslovnih zgrada. Vece u Tirani je jedan poseban dozivljaj. Grad djeluje izuzetno zivo, ljudi su prelijepi, baste i kafici su puni, i nemoguce je ne prepustiti se ugodjaju ljetne noci u ovom predivnom gradu.
Sljedeca prica je grad Skadar. Mene je centar grada jako podsjetio na centar Banjaluke, samo sto je u onaj u Skadru puno ljepsi, sadrzajniji, uredniji, i promenada za setace je dosta sira, pa se po sredini nalaze mnogobrojne ljetne baste.
I Tirana i Skadar imaju jako puno fontana i najrazlicitijih dzamija i crkava.
Kad smo kod bogomolja, iznenadjen sam cinjenicom da vjerski identitet kod Albanaca nema tako izrazen znacaj, ako ga se uporedi s onim sto imamo kod nas u Bosni. Nacionalni identitet je krovni i zajednicki svim konfesijama, a interesantno je da Muslimani vecinom konzumiraju svinjsko meso.
Drac je grad koji se po ljepoti ne bi dao usporediti sa Tiranom ili Skadrom. Cuo sam da su druga primorska mjesta u Albaniji puno ljepsa, poput grada Vlore, ali nisam tamo bio. Drac je inace ogledalo Albanije. Neuredno, kao mnostvo lego kockica bacenih iz aviona, svih boja, rasporedjenih bez ikakvog smisla za harmoniju, a medju njima i jako puno smeca i izlivene kanalizacije. Medjutim, kad smo kod hotela na plazi, to je sasvim druga prica.
Hotelske plaze u Dracu su pjescane, uredne su, karakterisu ih sitni pijesak zlatne boje i plicak koji je idealan za neplivace, a zanimljivo je da kupalista u moru nisu zagradjena. More je izuzetno cisto, i zapravo sam prvi put dozivio da u moru nisam ugledao nista sem vode. Temperatura mora se samo pozeljeti moze. Cijeli dan mozete biti u vodi.
Hranom nisam zadovoljavan, kako u hotelu, tako ni na drugim mjestima gdje sam jeo. Nedostaje inventivnosti u pripremi, tako da je svaki obrok prilicno jednostavan, pa tako i pizze i ostala hrana koju sam probao.
Prijatno iznenadjenje su ljudi. Vrlo su ugodni, sto izgledom, sto nacinom ophodjenja, nisu nimalo nametljivi, vrlo su pristojni, i u par situacija vezanim za placanje sam se iznenadio kako su posteni.
Tacno je da imaju uglavnom lose puteve, da imaju slabu infrastrukturu, da voze jako puno Mercedesa, i da su generalno neuredni, no uocljivo je da, kada se potrude, sto potvrdjuju izlozeni primjeri, stvari izgledaju jako dobro.
Turizam u Albaniji je u fazi razvoja. Treba to iskoristiti, jer je za ocekivati da ce cijene ponude ici prema gore, tim vise jer ne vidim po cemu bi to izvjesna mjesta na hrvatskom i crnogorskom primorju (da ih sad ne pominjem) bila daleko skuplja, evo konkretno od Draca.
U poredjenjima, slozio bih se da je crnogorski i hrvatski komad Jadrana ljepsi za oko, cisto zbog reljefa. Naime, u Albaniji nema otoka, i teren uz more je pretezno ravnicarski. Tacno je i da Hrvatska i CG imaju vise starih gradova na moru. Ali, imajuci u vidu da Albaniju tek ceka ekspanzija ljetnog turizma, jer tek im pocinju da dolaze vece grupe iz stranih zemalja, a da Hrvatska i CG “tapkaju u mjestu”, siguran sam da Albanija postaje jaka konkurencija i Hrvatskoj i CG, sto bi i njima trebao biti izazov da poprave neke stvari.
Ne mogu da ne spomenem kilometarske kolone sto ih pravi crnogorska granicna sluzba na prijelazu Sukobin kod Ulcinja, koji je trenutno jedini kakav-takav prijelaz u Albaniju, zbog toga sto Albanci renoviraju dio ceste od Skadra do granice blizu Podgorice. Na prijelazu Sukobin gubi se priblizno tri sata.
Uzevsi u razmatranje cijenu, ja Albaniji, prema onom sto nudi i koliko daje, ipak dajem blagu prednost u odnosu na vecinu mjesta na crnogorskom i hrvatskom primorju. Pogotovo bi se to odnosilo na mjesta koja se nalaze na makarskom primorju u Hrvatskoj. Od Albanije definitivno odbija dugo putovanje koje u kombinaciji sa losim putem i zadrzavanjem na granici od strane CG u mjestu Sukobin, nekako anulira ono krasno vrijeme koje se dole provede.
Albanija jeste prljava i nesredjena, no nista vise niti manje od veceg dijela, recimo, BiH ili Srbije. To treba imati na umu.
Ovo ljeto sam prošao veliki dio Albanije i mislim da mogu iz osobnog iskustva reći puno toga.
Evo ukratko neko moje viđenje Albanije.
U Albaniju sam ušao preko Ohrida i Makedonije i prelaskom granice ušao sam u svijet koji je potpuno različit od svega što sam vidio prošavši cijelu zapadnu i istočnu Evropu.
Naselje su građena bez ikakvog reda i smisla a arhitektura je spoj svih mogućih stilova s zajedničkim nazivnikom da izgledaju nedovršeno i neuredno. Sve je obavijeno oblakom prašine koju stari mercedesi dižu sa cesta.
Ceste su pak posebna priča. Možda su nekad davno i bile asfaltirane ali danas je to rupa do rupe. Vožnja takvim cestama nalik je na slalom u kojem nerijetko zamijenite voznu traku s vozilom iz suprotnog smijera, koji kao i v,i pokušava izbjeći duboke rupe. Na cesti nema putokaza , oznaka, semafora , tako da nema nikakvih pravila i prednosti. Napominjem da je situacija ista u manjim mjestima, u centralnoj Albaniji kroz koje sam prolazi na putu prema moru(Vlori) , kao i u velikim gradovima kao što su Vlora i Drač.
Vožnja u većim gradovima još je teža jer na raskrsnicama nema semafora ni znakova a primjetio sam da na kružnim tokovima vrijedi samo pravo “jačeg”. često mii se događalo da u jednosmjernoj cesti sretnem vozilo iz suprotnog smjera iako policija stoji na cesti i pokušava spriječiti “neodgovorne albance da voze u suprotnom pravcu.
Plaže i obala su posebna priča. Kilometrima dugačake pješčane plaža u Draču i Vlori možda su i dobre za lokalno stanovništo međutim za nekoga ko je prošao plaže u Hrvatskoj , Crnoj Gori , Grčkoj, Španjolskoj i sl. ovo je nalik horor priči. Na cijeloj plaži nema košara za smeće , nema svlačionica , WC je prava rijetkost tako da čovjek nema volje da na toj plaži ostane više od sat vremena.
Iako su plaže krcate rijetki su strani turisti koji se radije kao i mi zadrže na hotelskim bazenima.
Hoteli su za razliku od plaža i grada male oaze urednosti, uređenosti i jedino je što u Albaniji sliči na ono što smo inače navikli.
Uz obalu od juga prema sjeveru intenzivno se grade nove autoceste s tom razlikom što na albanskoj autocesti šeću krave , voze se traktori a uz cestu se svakih par stotina metara nalaze štandovi s lubenicama i sl. proizvodima.
Cijene u restoranima s možda niže nego u okolnim zemljama ali to nije dovoljno da bi se čovjek poželio vratiti.
Moj je zaključak da nema niti jednog razloga zašto bi čovjek izabrao Albaniju za odmor umjesto bilo koje druge zemlje (Hrvatske , Crne Gore , Grčke) .
Damire 5+, slazem se u potpunosti s vama!
evo vratio se s jednog puta, medju ostalim, bio i u albaniji, uskoro nes napisem
Joj… čitam što Edin piše.. Albanija konkurencija Crnoj Gori ili Hrvatskoj!?? Jooj Edine ne budite smiješni… i ako tko radi gužve na granici su Albanci kojima smo opet morali iskrcati i pive i čokolade… Ok ako volite svoju zemlju ali dajte se spustite malo na zemlju 😀
privremeno ste me odvratili od albanije 🙂 i ovo ljeto definitivno hrvatska 🙂 alternativa će na kraju ipak biti grčka nastave li hrvati dizati cijene 🙂
Hrvatska. Crna Gora možda ali u svakom slucaju je bolja od Albanije.
Onaj tko ne mora, neka ne ide tamo na ljetovanje. U Tiranu da, a ako želite ljetovati na pješčanoj plaži okruženoj smećem, pogledom na groblje bijele tehnike i neugodnih ljudi, u tom slučaju savjetujem vam Albaniju.