Kruje – balkon Balkana
Autor teksta: Kalina
Autori slika: Muhamed i Vesna Lulak, Micho i KMM
Iz Tirane smo krenuli prema Kruju, nekadašnjem glavnom gradu Albanije.
Usput_smo vidjeli i zračnu luku , koja nosi ime Majke Tereze. Prolazimo kroz Fushe Kruju . Ovo je mjesto kao predgrađe Kruju i nalazi se u nizini, u podnožju istoimene planine – Kruje. Vidjevši planinske vrhove, raspitivala sam se o skijanju u Albaniji. (Arturu su se pojavili ??? iznad glave 🙂 ). Snijega tada nije bilo. Kažu da ga rijetko ima, previše su južno. Oni koji žele na snijeg idu u Crnu Goru. Poslije guglam i pronađem interesantan članak o planinarenju u Albaniji:
http://www.summitpost.org/alba
George Bush mlađi u Kruju
Kad_je Albanija pristupala NATO savezu, došao Bush i , iz sigurnosnih razloga, umjesto u Tiranu, svratio u Fushe Kruje. Ušao u lokalni kafić sa svojom suprugom Laurom i naručio piće. Vlasnik nije mogao doći sebi. Rukovao se s njim i popričao. Nakon nekog vremena kafić je renoviran, a ispred njega spomenik Busha stanovnicima mjesta.
Tu smo se uvjerili u tvrdnje kako voze Albanci. Stoji kolona, a nitko nema pojma zašto. Svi se guraju, trube. Mislili smo da je prometna nezgoda, ali kad smo na kraju prošli – sahrana.
Usput smo vidjeli i neobičan restoran u vidu boinga – vlasnik je bio dugogodišnji pilot, koji se ni nakon umirovljenja nije mogao odvojiti od pilotske kabine.
Na vrhu planine vidimo hotel koji služi kao sanatorij za psihički bolesne ljude i to besplatan. Izgleda egzotično, ali nekako me podjseća na naselje kroz koje smo prošli vozeći se Crnom Gorom – Skoči đevojko. Možda je gore čist zrak i vrhunska usluga, ali ta visina … brrr da se sledi krv u žilama…
Uskom vijugavom cestom vozimo se u naselje na 600m visine, koje ima 18000 stanovnika. Djeluje egzotično, meni najljepše od svih viđenih gradova, ali ne i vozaču, koji se mora mimoilaziti s vozilima, a cesta je širine dovoljne za samu jednu traku. UUHHH.
Obilazak Kruja
Nakon iskrcavanja pred restoranom Panorama planirali smo prvo posjetiti mauzolej Skenderbegu, pa tek onda ići na objed.
Nismo htjeli da nam se dogodi kao dan prije kad je pao mrak i nismo ništa vidjeli na neosvijetljenoj tvrđavi Rozafi u Skadru. Međutim, tamo nas je čekalo iznenađenje: mauzolej ne radi, tek iza 15h.
Artur se raspravljao sa stražarom i pokušao nabaviti ključeve, ali nije uspio. Vidjeli smo da je radno vrijeme do 15h bilo ugravirano, ali je netko tu gravuru doradio. Vratili smo se uz protestnu notu prema restoranu na ručak, ne znajući što nas tamo čeka.
Artur je najavio tradicionalna jela – tavaleo ( 3 vrste sira i teletina – zapečeno; kabuni – desert. Gladni jedemo kao predjelo tanku pitu /burek s povrćem (mislimo da je bila blitva) – on je bio dobar i ukusan. Kad smo dobili tavaleo, pao nam je mrak na oči – zemljana zdjelica, neka kremasta crvena smjesa, komadići mesa, a sve pliva u ulju. Izlijevali smo mi to ulje i pokušali smanjiti masnoću, ali je bilo sve jako papreno, dosta komadića ljute paprike. Samo smo se zgledavali, a onda se Vesna dosjetila – mazali smo na kruh tu kremu da ne ostanemo gladni.
Jedva čekamo kabuni… A to je desert od kuhane riže s mesom jarca ????, zašećeren i s cimetom), koje reakcije ekipe! Ima ih koji su sve pojeli, npr. mladić koji se netom vratio s Tajlanda – kaže da je ovo sasvim normalna hrana u odnosu na tajlandsku. Ipak, nije mi žao što smo to kušali, ali da je bilo malo više bureka, ne bismo svi ostali gladni.
Čitala sam kako Albanci najduže žive u Europi. Razlog – prehrana bogata maslinovim uljem.
Mauzolej Skender begu
http://en.wikipedia.org/wiki/Skanderbeg
Skender begovo ime je Gjergj Kastrioti (1405-1468). Pripadao je otmjenoj obitelji Kastrioti. Služio je u elitnoj turskoj postrojbi, ali je dezertirao u Albaniju za vrijeme bitke kod Niša i poveo svoj narod u borbu protiv istih tih Turaka. On je ključna figura albanskog nacionalnog buđenja, njihov nacionalni heroj. Uspio je okupiti sve bez obzira na vjeru – tzv. princip čačkalice. Na taj način su dugo odolijevali turskoj invazijii. Zadnji u Europi su pali pod njihovu čizmu.
Skender beg je bio veoma učen čovjek, poznavao je strane jezike. Napisano je 3000 knjiga o njemu. Ima spomenike još u Michigenu (Detroit), Đenova, Rim, Brisel, Poljska.
Kupovina suvenira i povratak
Kako izgleda dio grada sa suvenirima? Nešto kao mala Baščaršija ili dio oko Starog mosta u Mostaru.
Što odabrati – srebro, crvene šalice s grbom orla, čak smo vidjeli i jednu s Enverom Hodžom, pletene čarape, neke prostirke, stolnjaci, njihov tamburin, kapa, lopta i svakako konjak Skender beg. Njega smo svi kupili.
Što reći za kraj? Lijepo je poći na mjesto gdje nikad niste bili, probati jela koja nikad prije niste jeli i upoznati nove ljude, njihovu kulturu. Također vam puno znači kad osjetite toliki trud oko vas kao gostiju. Kad bi me netko pitao da li bih opet pošla tamo, odgovorila bih potvrdno.
Hvala Arturu što je imao toliko strpljenja odgovarati nam na pitanja koja nisu imala veze s vođenjem.