Rusija – Vladivostok

Autor: Marin S.

Vladar istoka

Vladivostok, prvi put sam ga posjetio pred dvije godine. Nezaboravna dva tjedna kod Sergeja. Osjećao sam se drukčije, ispunjeno istokom, te ispunjeno  votkom. Obećao sam ako se budem imao prilike vratiti, dolazim sigurno. Već prošle zime sam  iskoristio tu priliku. Ruska zima, zaustavila je Nijemce u osvajanju Moskve, ali ne i nas u dobrom provodu u Vladivostoku. Sergej čeka  prijatelja i mene na aerodromu u dogovoreno vrijeme. Što sam vidio još iz aviona dočekalo nas je i na tlu. Mnogo snijega i mnogo minusa. -17 za dobrodošlicu. Dobro je, jer kako je rekao spuštalo se tih dana i niže. Vozimo se u novoj hondi accord, koja još uvijek ima onaj miris novog auta prema njegovom domu, taj miris je pojačan crnim kožnim sjedalima. Prisjećam se svog zadnjeg boravka ovdje. Predivne pravoslavne crkve se nalaze na svakom uglu i kao da posjetiteljima upućuju toplu dobrodošlicu usred hladne zime. Nitko ne bi rekao da je ovaj grad do 1992. godine bio zatvoren za strance, dok danas, otvoren je svima, a u velikom broju ga posjećuju poslovnjaci iz Japana. Mnogi hoteli privlače i ostale turiste naročito  u ljetno doba.

Gradske plaže

Da se razumijemo, ljeto je ovdje relativan pojam ali ipak, u srpnju temperature prelaze 20-25 °C, te se ljudi kupaju na gradskim plažama koje su prema meni izvrsne ako želite pokupiti neku zarazu. Gradske službe čistoće se ponašaju kao da im vjera zabranjuje primirisati plaži, te obaviti ono za što su plaćeni. Čistoća mora je zabrinjavajuća, no to je danak Vladivostoka, grada od 700.000 ljudi. Industrijsko trgovačko središte zbog velike razvijene luke niti ne može imati čistoću mora kao svoj adut. Početkom devedesetih ljudi su se ovdje mogli obogatiti samo tako. Kao i kod nas, trebalo se “naći na pravom mjestu u pravo vrijeme”.

Porijeklo novca

Sergejev otac, Ivan, je vlasnik nekoliko auto salona u Vladivostoku i kafića pored željezničkog kolodvora. Sergej mijenja auto svakih nekoliko mjeseci; otkada sam zadnji put bio ovdje kaže da ih je promijenio sedam,  a nije me bilo godinu i pol. U accord se zaljubio, kaže, pa ga možda zadrži i na duže od šest tjedana. Carine se devedestih ovdje uopće nisu plaćale, te usred takvog bezakonja ostvarivali su se basnoslovni profiti, pa sad vladaju mnogi koji su iskočili iz opanka u cipele ali kvalitetne talijanske cipele sa zlatnim kopčama. Na bilo kakav spomen mafije slijedi odgovor “njet mafiji njet mafiji” ali činjenica da kriminalna udruga vodi ovaj grad je očitije nego bilo gdje, te bez poznanstava s njima ne možete niti krumpire prodavati. Pod njihovom patronom je sve, od tržnice sa krumpirima, gradskog prijevoza, policije do svih poslova u gradskom vrhu. Taxisti su stalno u sukobima jer jedna grupa taxista kontrolira aerodrome, željezničku postaju i luku te naplaćuje prijevoz po tri i četiri puta višim cijenama od normalnih tarifa. Ako drugi taxist dođe svojim automobilom na neku od tih lokacija jednostavno ga premlate ili pokažu svoje kirurške sposobnosti.

Stanovništvo

Vladivostok je drugi najskuplji grad u Rusiji, što se izlazaka tiče može se preživjeti ako izlazite na prava mjesta. Kad ne bismo doma jeli, jeli bismo ili u piramidi (zgrada takvog oblika) ili se zdravo hranili u Ali-babi. Grad, meni osobno, je lijep, neki kažu ništa posebno. Grad je tipičan industrijski sa uglavnom socijalnom istočnom arhitekturom, ali ima slavensku dušu. Inače sibirski gradovi po strukturi stanovništva, nisu niti R od ruskih, zajednički im je jedino nasilno usađen ruski jezik, to su sve brojna plemena a za neke od njih na spomen podrijetla stručnjaci sliježu ramenima. Vladi je bio naseljen zatvorenicima iz gulaga koji su uglavnom bili iz europskog dijela Rusije. Naseljeni su ovdje bilo prislino kako bi za trajanja kazni gradili okolna naselja i sam grad. Tu se krije ta razlika između Sibiraca i žitelja Vladivostoka, koji se fizički ne razlikuju u nekoj bitnoj mjeri od Moskviča ili Petrograđana. Spominjem to jer dođete li u koji drugi sibirski grad nećete znati jeste li u Rusiji, Kini, Mongoliji…

Ako netko očekuje Pariz, neka ode u Petrograd. U industrijskom gradu sam se rodio tu će me i ubiti. (Velik broj mladih poduzetnika biva ubijen od mafije) Pitam ga je li imao ikada okršaja s tom grupom građana. Odgovorio je negativno, ali njegov otac ponekad mora nositi pancirku ako odlazi na poslovni put. Onako, za svaki slučaj, rekao je Sergej.

Izgradnjom autoceste koja vodi do Moskve ovaj grad još niti ne sluti što je dobio. Kroz neko vrijeme opravdat će svoj naziv “Vladar istoka”.

Večernji izlazak

Navečer smo odlučili izaći van, hladnoća ovdje nikome ne smeta, ljudi su očito navikli i valjda bi im smetalo da nije tako. Fascinantno je da djevojke koje su redom sve Ane Kournikove, šeću sa šubarama na glavi odjevene u kapute i – minice. Doduše, nama to nije smetalo, dapače. Sergej pije sto na sat i pije što god da ščepa u ruku. Još kad smo se upoznali u Hrvatskoj  stekao sam dojam da mu ne bi bio problem eksirati bačvu šljivovice recimo. Boca medice koju smo mu poklonili je otišla u roku odmah na večeri s njegovom obitelji. Kaže da može piti koliko želi i voziti jer mu je volan na desnoj strani (???). Istina, većina vozača ima volan na desnoj strani jer je i većina automobile ovdje japanskih, doduše moram priznati da nisam shvatio njegovu tezu, ali nisam se baš spokojno osjećao dok je jurio svojom hondom po nizbrdici koja je bila još uvijek neočišćena od nedavnog snijega, a u drugoj ruci je držao Trojku votku, koju bi stalno slivao u svoje grlo.

Stavio je crnu kožnu jaknu i zlatan lanac izbacio van zakopčanog kožnjaka, mislio sam da ćemo privlačiti pozornost njegovim “skorojević” outfitom, no ispalo je da David i ja  smo ti koji se odvajamo od ostatka jer  nemamo zlatnu kopču na cipelama i debeli zlatni lančić izbačen preko uske majce. Mjesto gdje smo izašli je bilo puno momaka obrijanih glavi u crnim kožnjacima s zlatnim i falš zlatnim lancima oko vrata. Vadio sam novčanik da počastim Davida i Segeja ali konobar mi kaže da moj novac ovdje ne vrijedi. Zašto?-upitam. Sergejev gost ovdje ne plaća, nek se osjećamo kao doma, daleko je dom pomislim ali ajde, neka.Valjda je biznis krenuo nabolje jer se Sergej razbacivao novcem kao pijeskom u Sahari. Častio je svaku djevojku koja bi ga pogledala, a ako bi se duže zadržala u razgovoru s njim naručio bi bocu šampanjca samo da bi mogao prskati po plesačicama za koje sam mislio da su Japanke ili Kineskinje. Ali nisu, cure su iz Kazakhstana, preko dana se bave najstarijim zanatom na svijetu, uslužujući bogate biznismene, a preko noći plešu valjda za džeparac ili da pošalju doma siromašnim obiteljima. Tamo otkuda one dolaze prosječna plaća je sto-dvjesto eura, a ovdje toliko može zaraditi u jednom danu+noći. Vrijeme je bilo za odlazak i spavanje.

Razgled grada

Sljedeće jutro dok je Sergej bio na poslu otišli smo u grad. Snijeg i po pol metra i više svuda oko nas, ljudi neumorno hodaju s lopatama od prilaza do prilaza. Odlučili smo sići par stanica prije centra, i osjetiti puls građana. Čini mi se svuda isto, kapitalizam je učinio svoje, s tim da su ovdje razlike poput Sergeja koji ima 24 godine, vozi auto od 30-ak tisuća eura (doduše kod nas) ovdje je cijena ipak nešto niža, prska skupim šampanjcem djevojke u noćnim klubovima, a postoje ljudi koji spavaju pored kontejnera po više njih, a svoj životni prostor su parcelizirali praznim bocama votke koje su im jedino grijanje. Njihov dan se svodi na bauljanje po gradu do željezničkog kolodvora s uletima tipa “daj babi kunu”, uđu u jedan dućan gdje glume da ih nešto interesira za kupiti i tako dok mogu pokušavaju se malo ugrijati.

Beskućnik

Upoznao sam jednog starca beskućnika i dao mu dvjesto rubalja (40 kuna). Zove se Fjodor ima nekoliko razbijenih zubi, gustu bijelu bradu i diplomu iz strojarstva. Kako kaže radio je nekoć i živio u Irkutsku, ali politika ga je pojela. Ženu su mu ubili u sibirskom gulagu Staljinovci, a time su ubili i sve u njemu. Novac od prodaje stana otišao je u nepovrat. Dugo je lutao Rusijom i Sibirom, hranio se loveći divljač sa Tadžikima. Namjeravao je otvoriti kafić s dvoje Tadžika koje je smatrao braćom. Kad su investiciju priveli kraju, dvoje Tadžika ga je prebilo i nožem zarezalo po trbuhu da krvari nakon što su ga skinuli do pasa i vezali za jedno drvo u sibirskoj šumi.Uspio je izbjeći ralje sibirske šume, ali ne i one okrutnije, životne. Ako se ikad vrati njima dolazi u smrt. Razočarao se u ljude, jer nakon dvije godine života uzajamnog pomaganja, uspomenu koju ima su nekoliko izbijenih zubi i ožiljci po trbuhu. Ovdje ga je pojeo kapitalizam, kao i mladi vragovi, kako kaže. S vremena na vrijeme nešto namjerno ukrade u trgovini da bi odležao u zatvoru gdje dobije nekoliko obroka i tuš. Za njega je to luksuz kakvog si sve teže može priuštiti jer sličnom metodom se vode mnogi beskućnici. Moram priznati da me dirnula ova priča te sam otišao do obližnjeg kioska, te s prijateljom mu kupio bocu votke i par banani. “Dasvidanja i sčastljiva” pozdravih ga i krenuo sam dalje.

Trgovine

Trgovina ima kao i kod nas, baš svih poznatih modnih marki, autosalona a ono čime sam ostao “zabezveknut” je bilo saznanje da Slovenci izvoze tamo gdje je Bog zamalo leđa okrenuo, a mi se pravimo pametni i dalje. Čak me je i ponos malo ispunio vidjevši kad sam ugledao reklamu za Gorenje usred jedne prometne ulice. Trgovinu nisam potražio već ono gdje smo trebali sutradan u subotu otići sa Sergejom. Bio je to autoplatz, to jest “Zeleni kut” mjesto gdje se vikendom prodaje preko 10.000 vozila.

Priče tih ljudi na zelenom kutu bi se mogle skupiti i napisati knjigu. Ivan, Sergejev otac također ima svoje lokacije gdje mu djelatnici prodaju “mašine”. Mnogi Ruse gledaju samo kao bogate ljude koji dobro potroše kad su na ljetovanju. To je jedan djelić, da bi se dobilo realniju sliku ponekad je dovoljno samo prošetati u neku sporednu ulicu tik do centra grada ili otići na ovaj ogromni, ali ogromni buvljak, gdje se prodaju automobili koji se uvoze iz Japana. Priče tih ljudi da tjedan dana putuju vlakom transibirskom željeznicom kroz cijelu Rusiju sa cijelom životnom/obiteljskom ušteđevinom da bi kupili auto od kojih 20 tisuća kuna. Zatim voze taj auto gotovo 10 tkm do Moskve gdje ga prodaju za par tisuća kuna više. Taj posao traje uglavnom i po mjesec dana dok ne prodaju mašinu. Nije zlato sve što sja, rekoh.

ANEGDOTA:

Za sve sportske klubove u Rusiji gostovanje u Vladivostoku je noćna mora s obzirom na udaljenost 15.000 km od Petrograda ili 10.tkm od Moskve. 15tkm udaljenost nije bila noćna mora dvojici navijača iz Petrograda da krenu na dug put kako bi bodrili svoj NK Zenit u kojem igra hrv. reprezentativac Ivica Križanac.Vjerni navijači da, ali krenuli su automobilom?! Ono vjerni podebljajte. Njihova avantura pošla je po zlu pred ulazom u grad Vladivostok –  auto im se pokvario. Čelnici kluba njihovu vjernost su nagradili novim automobilom.

Gdje odsjesti?

Hotel Vladivostok koji se nalazi na svega nekoliko minuta od samog centra je dobar izbor. Nalazi se nedaleko od željezničkog kolodvora kao i luke. Hotel sa tri zvjezdice u kojem noćenje stoji oko pet stotina kuna u zimskom periodu, odnosno tisuću u ljetnom periodu. Hotel Gavan se nalazi također na nekih pet minuta od samog centra, možda na najljepšoj poziciju u gradu, spada u jedan od najljepših hotela u gradu što treba uzeti u obzir s određenom dozom rezerve,  jer su gotovo svi objekti tipične staljinovske gradnje. Noćenje stoji oko pet stotina kuna ili ako dolazite sami, oko sto kuna manje. Akphes Ceiko je hotel smješten u strogom centru grada a još su na dobrom glasu Hotel Hyundai, Hotel Azimut, te Vlad Motor Inn.

Gdje jesti?

Sergej nas je jednu večer odveo u restoran Versailles. Otmjeni restoran s odličnom hranom i vinom i sa ne pretjerano visokim cijenama. Navečer je posebno dobro kada uz živu muziku obično grupe prijatelja ili obitelji popiju čašicu više i krene zabava uživo. Da ne preraste u nešto više brine osiguranje. Restoran Izbuška je odlično mjesto za male novce. Sergej nam je preporučio i restoran Nostalgija nedaleko od  željezničkog kolodvora. Naravno ima i dosta japanskih restorana ali to nismo istraživali.