Vijetnam – 4.dio Sapa

Autor: Voyager

Ok, sad smo u zemlji već neko vrijeme i snalazimo se u svemu bez problema, pa tako i u procjeni kako do sjeverozapada zemlje i najvećih planinskih vrhova tzv. Tonkinških Alpi. Samostalna organizacija prijevoza do tamo, smještaja, mapa za bauljanje, hrane i svega ostalog jednostavno nema smisla, jer smo našli agenciju koja nam je za 130 dolara po osobi (minimum dvije osobe, veći broj ljudi, cijena ide dolje) osigurala sve to bez muke i razmišljanja, naše je da dođemo dobre volje i puni energije.

Krajolik
Krajolik

Prvi dio puta do Sape je ustvari vožnja noćnim vlakom Hanoi – Lao Cai. Ovako nam je osigurano mjesto u kušet kolima, pa ćemo spavati cijelu noć, jer nas sutra čeka dugi dan hodanja po brdima. Kupe dijelimo s jednim vijetnamskim bračnim parom srednje klase. On je sveučilišni profesor, koji eto zna nešto ruskog, pa pokušavamo komunicirati na mom ruskom iz osnovne škole. Da sam znao da će mi trebati češće, učio bih ga i dalje, no pomaže. Vrlo brzo nakon što smo krenuli, razvlačimo svoje ležajeve i bacamo se na spavanje, jer ćemo u Lao Cai stići u pet i pol ujutro. No, ne ide to baš kako bismo htjeli. Naš suputnik je jednostavno najglasniji hrkač na svijetu kojeg smo upoznali i cijelu noć smo brojali tračničke pragove koje prolazimo.

Pospani od nespavanja, stižemo u ovaj pogranični gradić (granica s Kinom), koji je, kao i svaki grad na granici, dosadan i pun švercera. Kombi nas čeka i vozi odmah u Sapu, planinsko selo, centar turizma u ovom području, na kojem uglavnom žive brojna plemena. Prvi kadrovi koje gledamo iz kombija nam kažu da je ovo bila vrlo dobra odluka, jer nas čeka 3 dana ugodnih podražaja i zanimljivih životnih iskustava. Stižemo u Sapu nakon sat vremena vožnje. Vozač nas ostavlja ispred ureda agencije s kojom smo odlučili ići na ovaj izlet. Otključano je, ali nema nikoga. Koristimo ovaj prazni prostor i odlučimo se izvaliti na fotelje i odspavati malo prije nego vodič dođe po nas.

Naš vodič
Naš vodič
Jedina obuća za hodanje
Jedina obuća za hodanje

Vodič dolazi u 9 po nas, mladac od 21 godinu, gumene čizme, vitak stas, ok engleski, puno znanja oko regije, zaljubljenik u prirodu, no prije nego krenemo na trekking, on nas obavještava da je bilo dosta kiše ovih dana i da je vrlo blatno, te da budemo sigurni što ćemo nositi sa sobom. Shvaćam da mi je žao cipela koje sam ponio, pa predlažem da odemo do tržnice i potražimo neku obuću, gumene čizme ili slično, ne može biti tako skupo.

Čim smo došli na tržnicu, izazivam salve smijeha: moja noga nije po njihovim standardima pa tako ne mogu navući apsolutno ništa osim nekih plastičnih sandala?!! I njih mogu navući samo zato što su otvorenog tipa, pa mi pola pete viri van, ali kako ćemo biti non-stop u blatu, mislim, koga briga. Našoj maloj grupi se priključuje i jedna Amerikanka, te cura od vodiča, pa će nas biti petero.

Klinac prodaje štapove
Klinac prodaje štapove
Pratnja na planinarenju
Pratnja na planinarenju

Crni Hmong žena
Crni Hmong žena
Baka i unuk
Baka i unuk

Biznis je toliko razvijen da ima preko nekoliko mini grupa koje kreću istovremeno na trekking, ali naravno, svako u svom smjeru, ovisno o tome što je uzeo u paketu. Stali smo uzeti vodu, obuti novu obuću, obući kabanice jer je kiša već počela, i eventualno kupiti štapove od trske koju prodaju (po mojoj procjeni) šestogodišnji klinci za pola dolara. Gledam jednog malca, bos i mokar, drži dva štapa, i ja kupujem po prvoj cijeni, nekako mi nemoralno pregovarati s ovakvim prodavačem.

Hrpa žena iz plemena Hmong (Clintovi susjedi iz filma Grand Torino) i plemena Red Dzao je oko nas i već nam želi prodati suvenire, uglavnom ručni rad. Neke od njih samo stoje i gledaju, skoro svaka druga ima bebu na leđima, priljubljenu i šutljivu. Mi niti ne slutimo da će nas one pratiti cijelo vrijeme, samo da bi nam na kraju dana pokušale prodati neki komad ručnog rada. 10-15 kilometara uzbrdo  po blatu s djetetom na leđima. Nisam siguran da sam iti jednom čuo da je dijete zaplakalo. Naravno sve se smiju mojoj obući, bez srama, pokazujući par zubi koje im je ostalo od prilično teškog života.

Rižino polje
Rižino polje
Rižine terase
Rižine terase

Ono što slijedi u trekkingu je jednostavno predivno, brojni vrhovi u magli (Fansipan kao najviši vrh Indokine), bezbrojna rižina polja, smještena u brojne terase, potoci i rijeke, blato do koljena, pokoji vodopad, gusta zelena vegetacija i znoj zbog sveprisutne vlage. Stvarno samo slike mogu dočarati ugođaj, pa smo non stop na okidaču, pazeći da se ne okliznemo i završimo u blatu. Iskreno, samo sam jednom završio na guzici prilikom jednog spuštanja, no s obzirom na stanje moje obuće, super sam i prošao.

Klinac Crveni Dzao
Klinac Crveni Dzao

Prvu večer spavamo u selu Ta Van kod obitelji iz plemena Dzao, koje je najlakše prepoznati po crvenim oglavljima. Svako pleme ovdje ima svoj dress code do kojeg drže već stoljećima. Nije čudo da su se ovdje najduže zadržali jer je regija prilično zabačena, a turizam cvjeta tek zadnjih desetak godina.

Pranje nakon pada
Pranje nakon pada
Smještaj za noćenje
Smještaj za noćenje

Spavamo na tavanu, velike spužve, mreža za komarce, nema tople vode, tako da se perem u planinski hladnoj vodi prije večere koju jedemo zajedno s obitelji. I onda kreće ritual, jer naše pratiteljice iz plemena Hmong žele pazariti i unovčiti cijeli dan boravka s nama tj. hodanja za nama. Svaka nova koja dođe bude otjerana od onih koje su nas pratile iz Sape, jer ipak su se ove žrtvovale.

Nepoznato voće
Nepoznato voće

Šoping je skroman, uglavnom se radi o bazičnom nakitu ili nekakvom odjevnom predmetu, torbici, ukrasu, no sve je toliko jeftino da ne kužim kako one mogu s ovakvim cijenama išta napraviti. No pregovaranje je obavezno i dobro se zabavljamo svi skupa, s puno smijeha obavljamo kupovinu i one odlaze u svoja sela na počinak, jer sutra trebaju naći drugu ekipu koju će pratiti na blatnom putu. Stanje mojih stopala je očajno, jer sandala je ipak bila premala, pa imam jedno 7 žuljeva koje pokušavamo sanirati našom priručnom apotekom. Spavamo kao bebe, sve je mirno, čisto, nema nikakvih zvukova osim prirode.

Planinska rijeka
Planinska rijeka
Put
Put

Sutradan hodamo dalje, prizori su uglavnom slični, ali i dalje ostavljaju bez daha. Komuniciramo s našim vodičem, šalimo se, upoznajemo na jednom odmorištu dvoje Francuza koji imaju jedinu ženu vodiča koja je iz plemena Hmong. Lijepo govori engleski, no teško joj je locirati našu malu zemlju, dok je naš vodič bez problema izrecitirao pola nogometne momčadi iz 1998.godine. Na putu srećemo brojne seljane koji se bave svakodnevnim poslovima, ili sa stokom ili u poljima riže. Automobila ovdje skoro da nema, jer nema ni ceste, jedino poneki motor zabrunda dolinom. Večer ćemo provesti kod obitelji iz plemena Tay u selu Ban Ho. Smještaj je sličan onome od jučer, jedina je razlika što ovdje jedemo svi skupa s familijom, pa je to iskustvo vrlo zanimljivo, jedu vrlo brzo (bolje reći žderu), ali nema debelih ljudi. Najstariji sin nam pokazuje kako se peca u planinskoj rijeci. Previjamo moje žuljevite rane. Otac familije nas nudi nekim čudnim voćem koje raste na debelim stablima u dvorištu. Pokušavamo komunicirati s domaćinima, saznati nešto više o njima, kako žive, čemu teže u životu. Mali klinci se valjaju po podu, privlačeći našu pozornost, uh, dođe ti da se pitaš tko živi sretnije i zdravije…

Sapa tržnica 2
Sapa tržnica 2

Sutradan nastavljamo trek prema Sapi, no toliko je blatno, a moji žuljevi pucaju, pa se dogovaramo da nam skrate put i pošalju neko vozilo do glavne ceste. Utrpavamo se svi koliko nas ima i kreće pravi blatni off road.

Sapa tržnica
Sapa tržnica
Shopping
Shopping
Tržnica
Tržnica

U Sapi idemo do poznate tržnice (svako selo ima svoj tržni dan) i divimo se šarenilu koje tamo srećemo, jer svako pleme dolazi u svojoj nošnji (tj. svakodnevnoj obleki), pa nas i tamo nude kojekakvim lokalnim proizvodima.

Frizer
Frizer

Hodajući ugledam brijača koji na nekim stepenicama šiša lokalnog dečka, pogleda me cijelog zaraslog i samo očima daje signal da je slobodan za mene. Dogovaramo se za cijenu i on miče mušteriju naglim pokretom i stavlja mene u stolicu. Ovaj lik se ne buni, sigurno će meni naplatiti toliko da njemu može i pokloniti šišanje. Brije mi glavu i bradu vrlo stručno, te mi detaljno čisti uši vrlo neobičnim alatom. I sam se čudim što mi to izlazi van.

U Sapi je živo, ima restorana, hotela. Odavde kreće većina trekova i ekspedicija. Klinci trče da nam očiste cipele, no moje sandale su već završile u košu, ali ajde, možete očistiti i ove koje imam na nogama. Vodič dolazi po svoju napojnicu. Opraštamo se od njega, dolazi kombi i krećemo opet prema granici i vlaku koji će nas prevesti do Hanoia. Ovaj puta nema hrkanja, previše smo iscrpljeni i spavamo u roku odmah. Sretni i zadovoljni, ispunjeni raznim doživljajima, stižemo u Hanoi u ranu zoru.


Prethodni nastavak: Vijetnam – 3.dio Hanoi
Naredni nastavak: Vijetnam – 5.dio Saigon

7 thoughts on “Vijetnam – 4.dio Sapa”

  1. Osobno spadam u one koji putopise s ovako egzotičnih odredišta “gutaju” sa zadovoljstvom, ali ne znam bih li se sam ikad tamo zaputio. Pogotovo ne na osobnu inicijativu. Da me kakvo društvo “potegne”, vjerojatno bih i krenuo. Ali ovako….
    U nekoliko navrata spominješ obroke s domaćinima. Znam da im je riža osnova svakog obroka i slike onih rižinih polja su predivne. Volio bih malo detalja o njihovoj kuhinji. Malo više o menijima, kombinacijama jela…

  2. Odlične su fotografije ljudi, djece, bake i unuka. Svaku sam promotrila sa zanimanjem. Sviđa mi se njihov ručni rad. Mislim da bih tamo našla puno zanimljivih detalja za iskombinirati s garderobom.
    Uvijek su me privlačile njihove pokrivke za glavu. Jesi li nabavio nešto slično tamo?

  3. @dstipanic…ja sam krenuo gore na pol energije ali znajući da će moja suputnica uživati u brdima…što se tiče hrane, nisam ekspert ali u jednom dijelu ću govoriti malo više o tome..ono što znam je da imaju hrpe vrsta riže, iz prirode jedu skoro sve, kuhaju, pirjaju, prže i peku…uglavnom su kombinacije povrće/riža, meso/riža, riba/riža, tofu/riža, generalno se hrane nevjerojatno zdravo, od slatkog samo voće

    @kontesa…naravno da bi našla hrpu stvari tamo za sebe i za poklone, kao što sam i ja, kupovina direktno od žena koje nas prate je najjeftinija, ručni rad mala torbica košta oko 2 dolara (10 kuna)…pa nadalje…sve žene u mom okruženju su dobile poklon upravo iz ovog kraja…

  4. Bas sam se zabavio citajuci. Dobro da ste nam rekli o obuci. Radije cu nesto ponijeti sa sobom nego nabiti zuljeve ako se ikad odlucim prosetati do Sape.

    Slike polja rize su nestvarne.

    Ja sam probao vijetnamsku hranu ovdje (u Kanadi). Jako je neobicna, iako moram priznati da me se neke stvari nisu pretjerano dojmile.

    Jedva cekam nove nastavke.

  5. Svaki Vas prilog iz Vijetnama je vrlo zanimljiv;nenametljivo nas “vodite” kroz nepoznate predjele i opisujete ljude i obicaje ne zaboravljajuci ni osobne poteskoce, npr. s neudobnom obucom.

  6. Bas mi se svida opis Sape, prekrasno je. Kad ste isli iz Hanoia sa vlakom jel vam to isto organizirala agencija ili vi sami? Kakvo je vrijeme u oktobru, novembru? Joj mogla bi tamo ostat mjesec dana 🙂

  7. To je bio dio ukupnog aranzmana, jer je karte u sezoni prilicno tesko naci, pa je onda lakse kupiti Sapu s prijevozom ))
    Mislim da bi jesen tamo trebala biti prekrasna…samo provjeri kolicinu padavina…
    Znam znam….covjeku dodje da se preseli i duhovno obnovi na obroncima Sape

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Scroll to Top