Vijetnam – 1. dio

Autor: Voyager

VIJETNAM – 1. dio: UVOD

Jutro je. Čekamo bus da dođe po nas i odvede u razgledavanje vijetnamske prijestolnice. Doručak klasični zapadni, tost i “dječje radosti” (pekmez & putar), nije mi se dalo mlatiti po jajima, tj.omletu. Vrat ukočen jer u ovoj sobi mi klima dere direktno u moju stranu kreveta. Čudno, kao da još nisam spavao dvije noći u istom krevetu, non stop neke promjene. Srećom je ista osoba u njemu, zabrinuo bih se za tolike šetnje od postelje do postelje. Pokušavam se sjetiti kako smo uopće dospjeli amo, tamo nekad prije samo 5 dana smo krenuli iz Zagreba, pa sletjeli u Ljubljani da pokupimo još kojeg putnika za Istanbul, pričekali sljedeći let do Pekinga, gdje smo trčali s ruksacima na novi “check-in” za Hanoi, ali preko Guangzhoua (nekad Kanton, grad u južnoj Kini). Kako smo mijenjali avione i vremenske zone, mijenjali su se i naši suputnici.

Od domaćih do “domaćih” ali sa nešto iskošenim očima, laganijom građom tijela, crnom kosom i tamnim očima, te žutom/smeđom puti. U avionu iz Pekinga do Hanoia smo bili rijetki zapadnjaci  i to se kuži, jer smo rijetka pojava, pa nas svi pogledavaju sa znatiželjom. Letimo China Southern Airlines koja se u svom magazinu hvali da je 9. kompanija na svijetu po broju prevezenih putnika, a ima svega 2 leta za Europu; to jasno govori kojim stopama i ovaj segment kineskog gospodarstva grabi. Jedino im se ne mijenjaju navike tako brzo. Slabo slušaju (ili uopće ne) domaćicu aviona, pale mobitele, razmijenjuju sms-ove, ne vežu se, još smo samo čekali da zapale cigaretu…stvari koje mi pristojni ljudi sa zapada itekako pazimo, jer to negdje piše ili je nacrtano, a mi poslušni i spremni na usvajanje naredbi i sugestija. Utjecaji zapada su očiti, ali i teškoće koje žuta rasa ima u prihvaćanju istih. No kad promatram letjelice tog “moćnog” avioprijevoznika na pekinškom aerodromu, razlučujem da je pitanje dana i mjeseca kada ćemo biti pokoreni od strane mojih avio-suputnika.

No moje putovanje odista započinje slijetanjem u Hanoi (glavni grad Vijetnama) nakon 24 sata provedenih u avionu (bilo je kraćih verzija, no skupljih). Carinske formalnosti, vizni režim, sve prolazi elegantno, jednostavno, ljubazno i za čas smo u auli aerodroma ispred kojega se nalazi hrpa ljudi s natpisima raznih osobnih imena i hotela, koji čekaju da ugrabe svog putnika i dovezu ga na njegovo odredište. Pored njih su “lešinari” koji vrebaju putnike bez rezerviranog hotela, kako bi ih odvezli u hotel u kojem oni imaju proviziju za svakog doveženog putnika i koji će vam vjerojatno odrati kožu na samom ulazu u Vijetnam. Odmah ću naglasiti: ovo je super jeftina zemlja za putovati i boraviti, no činjenica da ste stranac će vam ipak odmoći u nastojanju da ispregovarate realnu cijenu za bilo koju uslugu ili proizvod.

Za one koji prouče forume na internetu ili pročitaju vodiče malo unaprijed, lako je znati da će svaki hotel u kojem rezervirate sobu biti voljan poslati taxi na aerodrom da vas pokupi po fer cijeni, jer im je u cilju da vi doista i dođete do hotela. Naime, ako nemate rezeviran hotel i taxi, ali imate listu poželjnih hotela sa sobom koji su vrijedni vaše pažnje, na aerodoromu će vam taksist pokušati prodati priču kako hoteli s vaše liste i nisu tako dobri, ili se renoviraju ili su zatvoreni ili su daleko od centra grada, a radi se samo o činjenici da on ima dogovor s nekim od hotela i dobiva postotak za svakog klijenta kojeg doveze direktno s aerodroma. Stoga, ako imate ideju gdje biti smješten, rezervirajte smještaj unaprijed bar za dan-dva i tražite ih taxi.

U pravilu će vas to koštati 10 USD, bez obzira da li putujete sami ili u četvorci. Vozite se do starog centra grada bar 40-tak minuta tako da se za naše financije i udaljenosti, ovo svakako isplati. Dođete u hotel u kojem ste rezervirali sobu i onda vam kažu da nemaju slobodnih soba?!??? Nevjerica na vašem licu ! Upitnici iznad glave ?! Pa imam ispis rezervacije s neta na kojoj stoji potvrda bookinga !! Skoro je 23:00, pa kud sad?? I nemam pojma što nam se događalo u tome periodu (umor u kostima, dišemo na škrge), no uskoro su nas posjeli na motore i odbacili do drugog hotela. Ispalo je da naša rezervacija postoji, no netko od gostiju ih je molio da ostanu koji dan duže, pa je “naša” soba ostala zauzeta. I eto nas u hotelu još niže kategorije (da ne povjeruješ, no oči te ipak ne varaju). Sobe bez prozora, bez klime, s ogromnim bučnim ventilatorom.

Nismo u Vijetnamu ni 2 sata, a već sam 4 puta bio mokar. Vlaga dere jako puno i cijelo vrijeme imaš dojam kao da se tuširaš u vlastitom znoju. Prva vožnja xe-om (tako nazivaju motoriće, kojih btw. u zemlji ima skoro 10 milijuna) je bila malo zastrašujuća, držiš se za malog Vijetnamca (koji je možda i stariji od tebe … godine su ovdje relativan pojam), nitko ne poštuje znakovlje, semafori su rijetkost ali ni oni ne služe svrsti. Sve je jedna velika zbrka, gužva, kakofonija zvukova, svi trube, galame, razgovaraju dok se voze međusobno, pričaju na mobitel, ima ih po dvoje, troje, četvero … rekord koji sam vidio je bilo 5 ljudi na jednom motoru (da se razumijemo, ne pričam o nekim makinama od motora, nego najobičnijim motorkotačima ili mopedima), no vrlo rijetko ćete vidjeti nesreću. Kao da uvijek znaju kad treba stati u tom kaosu ili prikočiti ili ubrzati. Kao da im sva čula rade u vožnji, pa osluškuju promet sa svih strana čak i kada ga ne vide. Kad ti je frka (dok te voze, ne dok ti voziš), onda zažmiriš, ili se još više stisneš uz vozača, kako bi shvatio da ti nije lako. To je odista jedno od jedinstvenih iskustava u Vijetnamu- vožnja motorom u velikom gradu.

Sutra ujutro nas odvode u onaj pravi hotel, svi ljubazni, smješkaju se…uopće…ovo je zemlja osmijeha i pristojnosti, očito se komunizam, tj. socijalizam ovdje nije uhvatio na isti način kao kod nas, tako da je u kulturi biti fin i nasmijan i pomoći svakom strancu. Pitam se samo otkud toliko želje i energije za prijaznošću? Možda je vladar imenom američki dolar toliko moćan da mu se svi osmjehuju i dok još spava u džepu nemarnog turista. Izgleda da zapadnjaci donose osmijehe na lica stanovnika ove nekad vrlo napaćene zemlje, jer sve je jefitno i povoljno, pa trošimo i više nego bismo inače trošili, uopće ne razmišljamo da li voda košta 4 kune ili razglednica pola kune. Stvarno se čovjek pita koliki su stvarni troškovi proizvodnje, ako su finalne cijene tako niske. Dolarom se može platiti skoro sve, osim kad plaćate nešto jako jeftino pa uzmete jednu od njihovih velikih novčanica npr. 20.000 donga (otprilike 1 EUR).

Svi hoteli mogu sve. Platiš li 15 USD za dvokrevetnu sobu s doručkom poput nas ili 150 USD za isto to u Sheratonu (ne vidim zašto bih bacao novce tamo, ali dobro, svakome njegov gušt…), na recepciji vas uvijek dočeka ljubazna osoba koja ima sve odgovore na sva vaša pitanja i koja vam može srediti skoro sve što želite u ovoj državi vidjeti, čuti ili probati. Pranje veša za 1 USD po kilogramu je također dobra ponuda. Preporuka za dobar restoran (lokalnog karaktera u koji baš i ne zalaze stranci) je vrlo vrijedna informacija, ako želite osjetiti zemlju u njenoj punini. Ako ste spremni eksperimentirati, dobar restoran je tada vrlo relativan pojam. Naime, ovdje se jede sve: sva morska, životinjska i biljna bića su vam na raspolaganju. Sve je vrlo ukusno. Možete jesti i zmije i pse i žohare i crve i štakore. (navodno ratburger uopće nije loš, nismo provjeravali). Mi smo se držali poznatih bića spremljenih na nama nepoznate načine, i u 3 tjedna niti jednom nismo ostavili tanjur pun. Šteta da nema sličnog restorana i kod nas. U nadi da ćemo vidjeti najbolje od ove zemlje, odlučili smo se doći samostalno u zemlju, a onda uzimati 1-3 dnevne izlete s domaćim agencijama.

Prvi od njih je izlet u Halong bay. Taj poznati zaljev na sjeveru južnokineskog mora koji ima 1000 vapnenastih stijena/otoka razbacanih naokolo u kojima ima dosta kraških jama. UNESCO je zaštitio područje, a i James Bond se šetao naokolo u filmu “Tomorrow never dies”. Na veliku većinu otoka se ne možete niti popeti, niti pristati zbog strme i grube konfiguracije stijenja, svega nekoliko njih ima klasičan prilaz s mora ili pristanište. Svaka formacija ima svoje gusto raslinje i jedini stanovnici otoka osim biljaka su životinje. Ljudi ovdje žive na vodi tj. splavima koje čine sela, sa školama, dućanima, domaćim životinjama, apsolutno cijeli život se odvija na vodi, a okolo vas stijene koje eventualno možete koristiti kao zaštitu od vjetra ili sunca.

Nastavak serijala: Vijetnam – 2.dio: Halong Bay