Turkmenistan – 4.dio

Turkmenistan za početnike – četvrti dio

Autor: Voyager

Dosta je metropole i njenih pustih ulica, policajaca i ostalih neprilika. Krećemo na sjever gdje nas čeka samo jedna stvar, pustinja.

Odmah po izlasku iz grada, jedini prizori koji se vide su pijesak i pijesak, te naravno sunce. Pokoja deva i to je to. Zaustavljamo se u jednom selu, kupujemo hladne napitke i slatkiše jer nam vodička kaže kako će nam se brzo pridružiti lokalni klinci, željni pokoje fotografije i kao nagrade –  čokolade i bonbona. I to se naravno događa, mali pozeri se namještaju, a mi ko da nikad nismo vidjeli djecu, palimo aparate i lupamo fotke.

Užas, ne znam što je gore, mi ili oni koji su stekli tu naviku. Vrućina nas brzo umara, pa se vraćamo u automobil, spreman za pustolovinu kroz pustinju, naravno pogon na sva četiri, jer sve je moguće.

Nakon nekoliko stotina kilometara ne baš sjajne ceste, silazimo doslovce u pustinju i promatramo razne kratere koje je eto, što priroda, što čovjek, formirala u prirodi. Jedan od njih, najveći i najspektakularniji, je Darvaza plinski krater koji je ogromna rupa u zemlji iz kojeg već desetke godina suklja plin, tj. vatra.

Prizor danju je wow, a noću kada padne mrak u pustinji bez ikakvog svjetla, e onda je to MRAK! Zvjezdano nebo i ogromna lampa promjera nekoliko stotina metara iz koje suklja vatra. Nedaleko od kratera kampiramo, pa će mi to biti i prvo spavanje na otvorenom u pustinji. Vozač nam slaže domaći roštilj, nezaobilazna votka, i plamen u daljini, popraćeno Gunsima, Metallicom, Rammsteinom…jer eto naš vozač voli žešći rok.

Jutarnje buđenje i nije baš bilo ugodno jer se treba probuditi prije nego sunce izađe, inače bi nas spržilo u šatoru. Noću nas je vjetar prašio;  tako je zvuk zviždanja prirode bio jedina uspavanka prije sna, i ne baš tako umilna. Doručkujemo, pijemo kavu, gasimo vatru (ne postoji apsolutno nikakva infrastruktura u krugu od nekoliko stotina kilometara), peremo se u litri vode i nastavljamo put prema sjeveru.

Cilj nam je grad Dašoguz tj. nalazište starih ostataka gradova Urgench. Hm, nakon Uzbekistana ovo me i ne impresionira previše, jer se sve skoro porušeno ili je ostao tek pokoji zid, k tome sunce žari i tjera organizam na opako znojenje.

Ovdje barem možemo zapaliti koju, jer policija nije tako stroga kao u metropoli. Nakon pola dana u autu, drugu polovicu na suncu i promatranju grobnica, zidova i ostalih memorabilija, letimo za Ašgabat, gdje nas čeka ista soba u istom praznom hotelu. Hm, možda smo mogli ostaviti sve stvari tamo, umjesto što smo teglili na ovaj pustinjski izlet?!

Prethodni nastavak serijala: Turkmenistan – 3.dio
Naredni i posljednji nastavak serijala: Turkmenistan – 5.dio