Autor: Voyager
Eksperimentiramo s busom koji nas odvodi u sasvim drugom smjeru, ali s obzirom da je cijena karte manje od jedne kune, nema veze, vozikamo se i promatramo čuda arhitekture.
Svako ministarstvo ima svoj dizajn, na krovu ministarstva vanjskih poslova je golema zemaljska kugla, ministarstvo energetike izgleda kao jedan veliki upaljač, ministarstvo tepiha (šalim se naravno) izgleda kao da je spleteno nekoliko uzoraka različitih plemena, koji se inače nalaze i na zastavi…palača predsjednika se može vidjeti samo izdaleka, ulica je skroz zatvorena, nema fotografiranja i nema šetanja, čak ni iz auta se ne smije fotkati.
Ogromna džamija na rubu grada, kažu da je koštala par stotina milijuna dolara, pokraj koje se nalazi mauzolej Turkmenbašija, rijetki turisti tj. samo moja suputnica i ja, sve je preogromno i bolesno ukrašeno do posljednjeg detalja.
Taksiramo se po gradu za 10tak kuna, kao i u ostatku postsovjetskog društva, spustiš ruku i čekaš da netko stane. Pronalazimo jedini šoping centar u gradu, gdje sve vrvi od evropske robe, tu su i restorani, i jedini internet kafe u kojem se može surfati uz predočenja putovnice, ali neke stranice su zabranjene, poput fejsa itd.
Pronalazimo ruski bazar gdje se može nabaciti neki suvisli šoping, nekoliko je državnih dućana gdje se mogu kupiti svjetski poznati tepisi, ali procedura je komplicirana pa nam se ne da niti gledati. Nalazimo kafić u jednom parku i u hladovini ispijamo kavu i čaj, malo ražnjića i ostalih lokalnih delicija.
U okolici grada se nalaze stepenice na brdima koje ne vode nikuda, ali su dugačke 14 kilometara i kažu da je to predsjednik dao izgraditi da se narod rekreira i da je jednom godišnje natjerao sve svoje ministre da prođu cijelim putem, dok bi ih on čekao na vrhu, kamo je došao helikopterom, u daljni vidimo par klinaca koji se muče po najvećem suncu i koračaju ovim besmislenim projetkom. Još luđi projekt nažalost više nije moguće vidjeti jer ga je uklonio novi predsjednik. Naime, Turkmenbaši je sebi napravio spomenik od zlata koji se okretao oko svoje osi prema suncu….
Navečer se šećemo našim kvartom i gledamo u te nove nebodere i pratimo paljenje svjetala da vidimo živi li uopće tko tamo i nakon ne znam koliko zgrada konačno vidmo svjetlo na jednom katu. Wow. Odlazimo do najveće fontane na svijetu, parada ponosa i kiča, od spomenika predsjedniku do raznobojnog vodenog šarenila, fora je ako ništa onda zato jer osvježava. Pokušavamo naći restoran, bez uspjeha, pa se vraćamo u hotel gdje nas iznenadjuje kvaliteta ruskog restorana, opet smo jedini gosti.
Prethodni nastavak serijala: Turkmenistan – 2. dio
Naredni nastavak serijala: Turkmenistan – 4.dio