Autor: Voyager
Nakon jednog od najobilnijih objeda u životu unutar aviona (fala Turkmenistan airlinesu) i formalnosti izrade vize i plaćanja isključivo u cashu tj.dolarima, cca 100 USD, ulazim u zemlju, tj. aerodromsku zgradu gdje me čeka užasno simpatična vodička i postarjeli vozač, koji oduševljeno zaključuju da ćemo moći pričati i na ruski, a ne samo na engleski.
Prvi dojam vožnje s aerodroma do hotela je sljedeći…Ašgabat je grad bijelog mramora, praktički svaka nova zgrada (a ima ih jako puno) je napravljena u sličnom stilu, neboderček od 10-tak i nešto katova, s elementima arhitekture iz grčke i rimske povijesti, a sve to građeno pod budnom paskom francuskih arhitekata, koji su ovdje nešto kao kućni prijatelji države.
Naravno, i 10 stupnjeva više nego što je u Almaty, odmah ukazuje na činjenicu da smo na rubu pustinje. Grad je uglavnom pust, na prvi dojam, aleje široke, prostrane, s ne previše auta…vraća mi se sjećanje na Sjevernu Koreju, mada ovdje imaš neki dojam otvorene civilizacije.
Smješteni smo u hotelu na jugu grada gdje su naravno planine koje su i granica s Iranom. U hotelu mi se čini da smo jedini gosti, barem se tako ispostavilo ujutro na doručku. No prije toga sam pokušao shvatiti grad. Mapa koju imam iz 2004.godine ne pomaže jer su se nazivi ulica promijenili, nove ulice su se izgradile, puno toga se porušilo i vidno je da ću se brzo izgubiti. Pokušavam se prošetati do centra grada (po sjećanju iz vožnje s aerodroma) i umjesto do centra skoro završim na policiji jer sam pušio na ulici?!?!!
Hm, da. Evo pokazatelja da smo u neobičnoj državi, sa zakonima kreiranim po mjeri bivšeg ili sadašnjeg predsjednika. Naime, Turkmenbaši je dobio rak na plućima 1997.g. i morao prestati pušiti, pa je zabranio pušenje na ulici i parkovima, ali zato nije zabranio pušenje u unutrašnjim prostorijama restorana i kafića (ako ih uopće ima ovdje). Nemaš gdje ni baciti opušak. Natezanje s policajcem je trajalo pola sata, jer sam se vadio na činjenicu da nisam znao, a on meni da to nije njegov problem.
Na kraju me je pustio, jer je mislio da ću ga brajbnuti tj. uvaliti koji dolar, ali sorry, ili me vodi na policiju ili hotel. Možda je bio i scam, ali poslije saznajem da se zakon vrlo striktno pridržava u glavnom gradu, pogotovo na ulicama kojima prolazi glavni gazda.
Vraćam se u hotel, jedem u kineskom restoranu, samo su Kinezi unutra, porcija za 3 osobe, žao mi je baciti hranu, ali brate pa kakve su vam norme?! Moja suputnica dolazi ranom zorom s aerodroma (da, i ovdje letovi dolaze vrlo rano, tj. kasno) i misli da je sletila u Las Vegas, jer je svaka nova zgrada previdno osvjetljena…ne želim joj ni kvariti dojam do jutra…
Početak serijala: Turkmenistan – 1. dio
Naredni nastavak serijala: Turkmenistan – 3.dio