Transsibirska željeznica – treći nastavak trilogije – Peking

PEKING

Tekst: Božo P. Slike: Sven M. i Božo P.

Ulazak u najmnogoljudniju zemlju svijeta sam, više-manje, prespavao. Nakon duge vožnje probudila me je velika buka, treskanje i udaranje vagona.

Kasnije sam doznao da su u velikom hangaru dizali cijele kompozicije vagona, uključujući i nas u njima, i stavljali ih na nova kineska podvožja, jer razmak između tračnica nije isti kao u Rusiji, Mongoliji ili bilo gdje drugdje na svijetu. Uslijedila je zadnja dionica vožnje vlakom do Pekinga. Trideset sati fore da uspijem osposobiti GPS u koji smo se jako uzdali ili da naučim kineski jezik po kratkom postupku! Ni jedno ni drugo nije nam pošlo za rukom. Ostale „opcije“ svele su se na česta pitanja tipa: Ajme, pa di smo? Do you speak English? Internet cafe?

U Peking smo ušli oko 13:00h i probijali se, bar još sat vremena, do kolodvora koji je bio u samom centru grada. Izlazak iz vlaka bio je totalno olakšanje jer sam prema vlakovima, blago rečeno, već počeo osjećati gađenje (sedam dana i sedam noći, više od 8000 kilometara, uf). Kolodvor je bio toliko velik i natrpan vlakovima i ljudima da smo samo gledali kako što prije izići. Vani je bio prekrasan i sunčan dan što je jako rijedak slučaj u Pekingu. Grad je to s 18 milijuna stanovnika i jako razvijenom industrijom, ali i grad s najvećom koncentracijom smoga tzv. najpopularnijim smogom na svijetu. Boravak u tom gradu za vrijeme prometnih gužvi i užurbanog rada dvjestotinjak tvornica svakom će građaninu, prolazniku, turistu prouzročiti štetu na plućima ekvivalentnu onoj od 60-ak popušenih cigareta dnevno. Stoga nije čudno vidjeti masu građana s maskicama na ustima. Peking je također i politički, kulturni i obrazovni centar Narodne Republike Kine i naravno, njen glavni grad. Kako je dan bio stvarno sunčan i vedar nadam se da nisam „popušio“ više od kutije cigara. Na samom izlazu s kolodvora nalazila se velika karta grada kod koje smo se zaustavili da malo izvidimo situaciju i da se odmorimo od prtljage koja nam je bila veliki neprijatelj. Dok smo na karti tražili gdje smo i kako doći do hostela, uletio nam je jedan Kinez na lošem engleskom i nudio nam prijevoz do hostela za 380 juana. Mi smo to odbili, jer se čak i nama, izgubljenima i umornima, činilo preskupo. No, ponuda je svakako bila primamljiva jer je vozač, za razliku od nas, znao gdje nam je hostel. Bez ijednog juana u džepu, bez karte, bez GPS-a i ikakvog pojma o povezanosti između podzemne, busa i taksi službe s našim hostelom, odlučili smo angažirati ilegalnog taksista. Nakon kraćeg natezanja uspio sam spustiti cijenu na 200 juana i na to sam bio jako ponosan. Dok smo hodali prema fejk taksiju prolazili smo pored ljudi koji su stajali u redu dugom i po stotinjak metara te ljudi u žutim markerima sa zastavicama. Nismo imali pojma što se tu događa. Kako god, na putu do hostela stali smo kod bankomata da se opskrbimo juanima kako bismo platili vožnju. Naš hostel Leo bio je u samom centru grada u ulici Dazhalan Xijie koja se nalazila u starom, tradicionalnom dijelu grada gdje se mogao osjetiti i doživjeti pravi Peking, prava Kina. Ulica je prepuna ljudi, bicikla, rikša i trgovina. Naša ulica bila je tipičan Hutong. To je naziv za stare kineske uličice u kojima se može osjetiti duh kineske povijesti kao i tračak svakodnevice koja struji tim dijelom grada (slika 2).

Hostel smo našli nakon kraće šetnje našom ulicom i ubrzo shvatili da smo smješteni u vrlo popularnoj ulici punoj turista, backpackera iz cijeloga svijeta. U njoj se nalaze poznati svjetski brandovi poput Burger Kinga, Mc Donaldsa, SevenElevena, JVC-a itd. Nalazilo se tu još masu kineskih trgovina (robom, čajem, hranom), restorana, bankomata i mutnih tipova koji nude sve i svašta –  od raznih masaža do droge i prostitucije, tako da uopće nije bilo čudno vidjeti policiju na svakom koraku.

Check in smo odradili brzo kao i samo raspremanje i pripremanje za zujanje po Pekingu. Vrijeme nas je stvarno poslužilo, ali nam je bilo čudno ikud ići bez jakne jer su nam još uvijek bili svježi oni minusi iz Mongolije i Sibira.

Jakna na +20°C bila je, naravno, totalni promašaj. Zaputili smo se u šetnju našom ulicom i doživjeli je sasvim drugačije nego prvi put kad smo umorni i s prtljagom tražili naš hostel. Ovaj put nam je sve bilo idilično i zanimljivo te smo zamjećivali i najsitnije detalje poput narodne nošnje prodavačica čaja, popločene kamene šetnice i prekasnih crvenih lampiona koji su se reflektirali na glatkom kamenu po kojem smo bezbrižno hodali. Za vrijeme neobaveznog razgledavanja tražili smo lokal kako bismo nešto i pojeli. Htjeli smo tipičnu kinesku spizu u nekom uličnom lokalu. Problem je bio samo pogledati u smjeru restorana, a kamo li zastati i pogledati u meni. Pri svakom zaustavljanju zaposlenik nekog lokala je skakao na nas i na tečnom kineskom nas mamio da sjednemo baš u njegov restoran jer on, naravno, od toga ima nekakvu proviziju. Ulica je bila duga i restorana je bilo puno, a nama je bio prvi dan Kine, pa smo sve te lešinare pristojno otpepavali. Izišli smo iz te gužve i u jednoj manjoj, obližnjoj ulici pronašlii mirno mjesto, malu rupu od restorana, bolje reći nas je našla gospođa koja je galamila ispred i vidjevši nas dvojicu neodlučnih turista, ćopila nas za ruke i sjela za stol pokazujući rukama, nogama i glasom da tu ima poznate pekinške patke za pojesti. Nama je taj igrokaz bio jako simpatičan pa smo odlučili ostati. Bio je to tipičan ulični restoran, velik kao obična garaža, imao je staklenu stijenku i dva drvena stola ispred. Unutra je bio kuhar i mali šank. Uspjeli smo nešto i naručiti, zahvaljujući fotomeniju. Kuhar je to brzo spržio/skuhao na nekom čudnom breneru. Uglavnom, nije nam se svidio ni ambijent, a ni hrana. Bila je prezačinjena, a meso je bilo nikakvo i bilo ga je malo. Još kad se tome doda naša borba s kineskim štapićima, rezultat je bio 40-minutno meljanje štapićima po pijatu i prazan želudac. Pekinške patke nije bilo ni u tragovima, a moje kozice su ostale plivati u juhi od čilija. Na kraju smo pojeli jedino kikiriki koji smo dobili na račun kuće i popili dobro kinesko pivo. Nakon večere koja nas je došla ukupno 90 kuna kupili smo turističku kartu grada i zaputili se do Tiananmena, Trga nebeskog mira koji je bio udaljen 15 minuta hoda. Opet smo vidjeli „more“ ljudi i ekipu u žutim markerima, ali ovaj put smo skužili o čemu je riječ. Ljudi u redu čekali su taksi, a ljudi u žutim markerima su zapravo kontrolori reda koji zastavicama zaustavljaju taksi i čuvaju formaciju reda te sprečavaju stvaranje kaosa. Slično je i s autobusnim stanicama, na nogostupu su nacrtani brojevi autobusnih linija i staza u kojoj se formira red za ulazak u autobus. Naravno da nas je sad zanimalo za koliko nas je juana oderao onaj fejk taksist jer ovi redovi ljudi govore nam da je taksi džabe. No to ćemo saznati kasnije, s našom prvom vožnjom taksijem. Nastavili smo koračati prema, po meni najpoznatijem trgu na svijetu, Tiananmenu. Našli smo se na ulici koja je ispisana poviješću i krvlju, ulici tik uz trg gdje je rođen, a vjerojatno i umro heroj i simbol slobode, studentskih prosvjeda iz 1989. godine. Tu je „tank-man“ zaustavio kolonu tenkova hrabro im prepriječivši put svojim tijelom i ne puštajući ih da dalje napreduju. Nakon 10-ak minuta, dva službenika maknula su ga s puta, a vjerojatno su ga „maknuli zauvijek“. Šetajući tom ulicom u glavi mi je non-stop bila slika tog čovjeka kako stoji ispred tenka, istinski heroj. Kako je već bilo kasno nismo ni mogli ući na trg, jer je bio zatvoren. Svejedno, mi smo odradili mali skauting za sutra, jer nam je u planu bilo izgubiti dan na Trgu i Zabranjenom gradu. Buđenje, doručak u KFC-u i pravac Tiananmen. Do odredišta smo došli 20-minutnom ugodnom šetnjom. Sreća nam se opet nasmiješila, pred nama je bio još jedan sunčani dan i bez smoga. Ponavljanje takvog vremenskog fenomena dva dana zaredom u Pekingu je ravan dobitku na lotu.

Ispred ulaza se nalazi povijesni toranj Jian Lou, a sam ulaz je kroz vrata Qianmen. Sve te građevine jako su zanimljive zbog šarenih boja i velikih kineskih krovova „na katove“ koji su domaćima bili samo obični krovovi. U središtu trga koji je dug skoro jedan kilometar, a širok 500 metara nalaze se redom: Mao Zedongov mauzolej, obelisk tj. spomenik narodnim herojima i nacionalna zastava. Na trgu su još i monumentalne javne zgrade koje okružuju prethodno nabrojane znamenitosti. To su Kineski nacionalni muzej s desne strane i Velika dvorana naroda s lijeve strane. Trg završava  ogromnim vratima na kojima je veliki portret Mao Zedonga i  kojima započinje Zabranjeni grad (slika 3).

Nismo previše obadavali trg, jer su nam pogledi stalno bili upereni na vrata Zabranjenog grada. On se nalazi sjeverno od trga Tiananmen i do njega se dolazi prolaskom kroz istoimena vrata. UNESCO ga je 1987. proglasio svjetskom kulturnom baštinom. Najvažnija turistička atrakcija u Pekingu naziv je za nekadašnju carsku palaču iz doba kineskih dinastija Ming i Qing. U njemu su čak 5 stoljeća živjeli i vladali carevi i bio je ceremonijalni i politički centar Kineskog carstva. Građen od 1406. do 1420. Kompleks se sastoji od preko 900 objekata, 8700 soba te zauzima površinu od 720 000 m2.

U Zabranjenom gradu je bilo pravo more malih žutookih koji su skenirali, slikavali svaki kutak, svaku ciglu i kupu. Sve važnije građevine pružaju se kroz središte u pravcu sjever-jug i u potpunosti utjelovljuju umjetničke značajke i stil drevne kineske arhitekture. Najprivlačnije građevine su tri glavne palače: Palača velikog mira, Palača božanske čistoće i Palača dugovječnosti. Palača velikog mira je centar cijelog Zabranjenog grada, u njoj je smješteno carevo zlatno prijestolje. Podignuta je na podiju visokom 8 metara i okružena je bijelim mramornim stupićima u tri nivoa (slika 4). Cijela dvorana je visoka gotovo 40 metara što je čini najvišom građevinom u Zabranjenom gradu. Naravno da je sve bilo puno plemenitih metala i mramornih, brončanih životinjskih skulptura. Sve zgrade su mi se činile više-manje iste, razlikovale su se samo po veličini i broju katova krova. Zid koji okružuje grad je zaista masivan, visok je čak i do 13, a širok 5 metara. Nazivaju ga „Zmajev zid“. Pocakljen je olovnom keramikom i okružuje ga obrambeni jarak širok čak 50 metara. U njemu se danas organiziraju turističke ture obilaska grada čamcem. Taj grad bih opisao kao veliko ukrašeno prostranstvo okruženo zidinama. Nema slike ni kadra kojim to mogu uhvatiti i kojim bih vam to mogao propisno opisati, pa sam našao na internetu jedan prikladan crtež da vam dočaram masovnost tog kompleksa (slika 5) .

Jako mi se dopao taj nekadašnji centar svijeta, centar moći i snage izgrađen samo za jednog čovjeka. Dojmili su me se glomazni, neobični, carski kineski krovovi ukrašeni malim skulpturama, te rječica koju premošćuje pet malih mramornih pješačkih mostova (slika 6). Da, dojmilo me se puno toga u tom moćnom gradu. Nakon 3-4 sata divljenja i razgledavanja nadasve fascinantnog grada, zaputili smo se prema sjevernom izlazu koji se protezao kroz carski park. Šetnja zelenim parkom, nakon pustih glomaznih ciglenih građevina, bila nam je osvježavajuća i opuštajuća.

Eto, kako je na mene Zabranjeni grad stvarno ostavio velik dojam, a i u čast odlično provedenih 4 sata, priložit ću jedan mali album ( slike 7 , 8, 9 i 10) s detaljima iz Zabranjenog grada. Usput svakako treba spomenuti da je svaki kineski grad nekoć imao kule s bubnjevima ili zvonima, koja su obavještavala građane o dobu dana i objavljivala policijski sat. Pekinški Drum Tower i Bell Tower nalaze se sjeverno od grada (slika 7).

Nakon Zabranjenog grada i tradicionalnog Pekinga odlučili smo drugi dio dana izgubiti u novom i suvremenom Pekingu. Prema centru grada zaputili smo se podzemnom željeznicom. Moram napomenuti da je snalaženje po Pekingu izuzetno jednostavno, jer su sve stanice metroa i ulice označene na engleskom jeziku. Velika hvala Olimpijskim igrama! Ulaz u metro ravan je ulazu na a međunarodni aerodrom -skeneri, rendgeni, magnetske karte, chas aparati i sl. Metro ima 13 linija i pokriva gotovo svaki kutak grada. Jedna vožnja je 1 kunu i 60 lipa! Opet mi je onaj taksist pao na pamet! Nije mi nikako jasno kako je to tako jeftino? Shvatio bih da je metro u totalnom raspadu, star, prljav, mali, ali on je sve suprotno od toga. Štoviše, izgleda svemirski, vlakovi su brzi k’o sam vrag i dolaze svaku minutu. Tu ne funkcionira onaj naš alibi „zakasnio sam na vlak“. Uz par presjedanja izišli smo na stanici Yong’anli na liniji 1. Nakon izlaska, vidjeli smo nešto sasvim drugačije. Kao da smo u drugom gradu, kao da je onaj tradicionalni Peking doživio transformaciju u najmoderniji grad na svijetu. Stvarno čudesno. Šuma staklenih nebodera, hotela, vijadukata, gužve auta, motora i ljudi, ma baš špica Azije. Izišli smo ravno u srce poslovne Kine, u pravi „business Beijing“ (slika 11) .

Ušli smo u najveći obližnji neboder, WTC China, visok 80-ak katova i probali se probiti na vrh da vidimo panoramu Pekinga, no uspjeli smo doći samo do 2. kata jer je zgrada jako dobro čuvana. Navodno se u njoj nalazi nekoliko kineskih ministarstava. Izišli smo vani i još malo kružili po toj zoni u kojoj još niče na desetak novih nebodera. Zatim sam vidio najneobičniju zgradu u svom životu, zgradu Kineske televizije, CCTV tower. Neboder je to u obliku petlje u potpunosti napravljen od stakla i čelika. Sastoji se od dva nebodera koji se izdižu iz zajedničke platforme, te se pri vrhu naslanjaju jedan na drugi tvoreći kompaktnu cjelinu. Rekao bih da izgleda kao 3D zgrada ili možda neka „tetris“ zgrada koja u svakom trenutku može pasti (slika 12).

Nakon obilaska nekoliko šoping centara i konstatacije da samo lud i bogat čovik u Kini kupuje u šoping centrima i službenim trgovinama, jer na ulici se može kupiti ista ili „skoro ista“ stvar deset puta jeftinije, ovisno kakav si pregovarač, cjenkaroša. Nakon svega zaključenog Sven je kupio najkice u šoping centru za nekih 300 kuna i vjerujte mi još nisam skužio jel’ on bogat il’ lud! Cjelodnevno stajanje i hodanje nas je satralo, pa smo se zaputili po taksi. Nije nam puno trebalo da se ukrcamo u njega, no problem je bio što smo upali u pekinšku gužvu i putovali do našeg hostela više od sat vremena. Ja sam čak zaspao na putu do hostela, dok je Sven nervozno buljio u taksimetar pokušavajući izračunati za koliko nas je zakinuo onaj taksist prvoga dana. Vožnja nas je stajala samo 70 juana! Došli smo do računice da nas je prva vožnja taksijem trebala koštati oko 15 juana, a ne 200. Štoviše, taj prokleti kolodvor bio je toliko blizu našem hostelu da nas pravi taksi ne bi ni vozio, jer je jako mala isplativost. Da stvar bude još gora na kolodvoru ima i stanica metroa koja vozi ravno do našeg hostela i košta 2 juana. Platili smo danak neiskustvu, neznanju u prvim minutama i metrima Kine. Zaključak dana, Kine, pa i azijske kulture: ne vjeruj čovjeku, Azijatu koji ti priđe iz bilo kojeg razloga, jer on u turistima vidi samo pare i brz način zarade. Malo je onih koji će se zaustaviti i pitati treba li vam pomoć? Ima ih, al’ jako malo i zato je potrebno stalno biti oprezan jer smicalica, lupeža i prevaranata ima na svakom koraku. Večerali smo u hostelu, u društvenoj prostoriji i uz jeftino kinesko pivo upoznali ekipu iz cijelog svijeta, najviše Engleza, Iraca i Amera. Pojedinci tu žive i po 6-7 mjeseci, a da nemaju pojma gdje je Olimpijsko selo ili kako doći do Kineskog zida. To su sve redom tatini sinovi koji su se tu došli pravo zafrkavati i tu im je baš cool, jer je jeftino. Pokušali smo dobiti od njih neke korisne informacije, ali bezuspješno. Uz bilijar i pivo isplanirali smo sutrašnji dan i odlazak na Kineski zid.

Ustali smo ranije da možemo više vremena provesti na Zidu. Metroom smo došli do Deshengmena, autobusnog kolodvora od kuda kreću autobusi za sve tri destinacije na kojima se može doživjeti Zid i uživati u njemu. Badaling je jedno od ta tri mjesta odakle velika većina turista ide na Zid, tamo smo se i mi zaputili. Dok smo čekali u redu za autobus, upoznali smo jednu Kineskinju koja priča solidan engleski i zamolili je da, kada dođemo u Badaling, nam pomogne kupiti karte na blagajni. Gužva, buka, vika, totalni kaos. Eto, tako bih ukratko opisao polazak prema jednom od sedam svjetskih čuda. Nije baš obećavajuće. Došli smo u Balding, kad tamo još veća gužva, buka, vika, uf. Imao sam osjećaj da se nalazim na pijaci, a sa svih strana Jackie Chan nešto galami. Bio sam totalno izgubljen. Negdje sam pročitao da se 10 milijuna turista godišnje popne na Zid. Ali nigdje nije pisalo da je to 10 milijuna Kineza i minus dva blesava Hrvata. Sve sami Kinezi! Nismo se ugodno osjećali pored toliko kosih očiju uperenih u nas dvojicu. Ulaz je u podnožju planine, što znači da se gore treba nekako popeti. Za one pune energije definitivno je najbolji izbor pješačenje, dok ostali gore mogu doći uspinjačom, a nas dvojica smo naravno bili puni energije.

Naša nova prijateljica nam je pomogla kupiti karte i na tome smo joj bili jako zahvalni. No nažalost, mala kineska prijateljica i nije bila baš normalna. Znam da to ružno zvuči, al’ stvarno nije. Nekako je ona sebi utuvila u glavu da će nama biti vodič na Zidu koji ni ona nikad nije vidjela. Uglavnom, to je bila zadnja stvar koja nam je trebala u tom trenutku. Umjesto da se prepustimo divljenju nečem veličanstvenom, mi smo imali internacionalan problem i muku kako se riješiti „male“. Galamila je na nas i opako se uživjela u svoju rolu. Problem je bio taj što su svi buljili u nas i bez njene galame na kineskom i engleskom. Sva jednosmjerna komunikacija se svodila na: Ajmo sad brzo tu, pa brzo tamo, pa brzo slikavanje, pa brzo vamo! Zašto ste tako spori!? Bila je pravi mali imperator. Uglavnom, ćopila me nervoza na kvadrat jer Zid nisam mogao ni vidjeti ni doživjeti, a već sam 20 minuta šetao po njemu! Logično rješenje bilo je nekako se izgubiti u gužvi ljudi, ali problem je što se sva ta masa kreće u jednom smjeru. Kad bismo malo zastali, ona bi nas sačekala, kad bismo ubrzali, ona bi počela galamiti da je pričekamo. Spas je došao sam od sebe, kad je rekla da ide na WC, bio je to oproštaj od naše kineske prijateljice (slika 14).

A sad: „The Wall!“ (slika 14 i 15). Kameni spomenik, simbol snage jednog carstva, stvarno je nešto posebno. Biti dio nečeg tako velikog čovjeku izvlači osmijeh na lice. Zid je  sačinjen od niza utvrda, napravljen od kamena, opeke, zemlje, slame, drveta i raznih drugih materijala. Najveća je to tvorevina napravljena ljudskom rukom i proteže se na preko 8000 kilometara površine od Sjeverne Koreje pa do pustinje Gobi. Počeo se graditi u V. stoljeću prije Krista i proživljavao je pravu evoluciju sve do 1567. godine kada je za vrijeme dinastije Ming počeo dobivati današnji izgled tj. tad se počeo graditi u cigli. Zid prati prirodnu liniju planinskih vrhova i kao takav vrhunski je obrambeni sustav. Pravi je pothvat, čak i nama difovcima, hodati Zidom po ivici planine, jer su usponi i padovi veliki. Širina zida je i do osam metara, a visina ide od 10 do 16 metara. Na svakih nekoliko stotina metara je podignuta po jedna kula, odnosno obrambeni toranj koji je služio i za prijenos dimnog signala. Sustav alarmiranja dimom i vatrom razvijen na Kineskom zidu velikoj većini je poznat iz filma Gospodar prstenova. Upozorenje se slalo vatrom (svjetlosnim signalom) s tornjeva kad je napadnut Gondor. E, to je Tolkien ukrao od Kineza! Tako su oni sa svojih sjevernih granica alarmirali Pekingu da stižu Mongoli. Za one koji nisu gledali Gospodara prstenova: Kinezi su na tornjevima palili vatru noću, a dimne signale slali danju pa bi tako signal, lančanom reakcijom od tornja do tornja, došao do obližnjeg grada u kojem je bila vojska. Pravo su se Kinezi bojali tih Mongola kad su tisućljećima gradili ovakvu obrambenu grdosiju. Hodali smo po Zidu nekih 4-5 sati i ubilo nas je uspinjanje po silnim stepenicama. Prešli smo sigurno više od 5 kilometara, a kako smo išli dalje tako je uspon bio sve veći i veći, a pogled na panoramu sve ljepši i ljepši. Ovdje baš vrijedi ona kineska poslovica: „Ako želiš vidjeti dalje, moraš se popeti više“ (slika 15). Mi smo bili na izmaku snaga i ozbiljno razmišljali o povratku.

Moram spomenuti da smo nas dvojica Kinezima bili veća atrakcija od samog Zida. Neprestano zaustavljanje za slikavanje, te razni uzvici, pozdravi i osmijesi bili su nam jako neobični, a i nejasni s obzirom na to da su Pekinžani dosta bilog svita vidjeli za vrijeme Olimpijskih igara. U pojedinim trenutcima osjećao sam se kao NBA zvijezda među malim kosookim obožavateljima. Dugo smo razbijali glavu kako je moguće da su im dva bijelca, Hrvata, tako zanimljiva? Nekako smo došli do logičnog zaključka: za sve je kriv bio Mao Zedong i njegova poznata izreka „Da se čovjekom postaje tek kad se popne na Kineski zid“. Dakle tamo dolaze Kinezi iz svih pa i ruralnih krajeva Kine. Štede svoje mizerne plaće cijeli život da bi mogli doći u Zabranjeni grad i popeti se na njima sveti zid. Naravno da za života nisu vidjeli ništa drugo osim rižinih polja i milijuna Kineza kako ih obrađuju. Zato smo im mi izgledali kao pravi izvanzemaljci. Došli smo do nekakvog malog štanda gdje sam kupio medalju na kojoj su mi ugravirali: „Božo has climbed the Great wall of China on 23.10.2012.“, odlična i najdraža uspomena sa Zida za samo 10 kuna. S gotovo vrha (nedostajalo je par stotina metara i puno snage), spustili smo se nekom inačicom rolocostera. Odmah po silasku ukrcali smo se u bus 877 i via Peking. Put do Pekinga sam u potpunosti prespavao, a šetnja do naše ulice bila je jako bolna jer su mi se tabani užarili, a prsti otekli od hodanja i već isti dan sam počeo osjećati upalu mišića u nogama. Došepao sam do hostela, zatim smo se malo odmorili, večerali i zaputili prema Olimpijskom selu.

Naravno da smo žudjeli vidjeti mjesto gdje su se natjecali naši sportski idoli i naši olimpijci. Do sela se dolazilo zelenom, olimpijskom linijom koja je izgrađena baš za OI. Dok smo se vozili podzemnom prolazili smo ispod Olimpijskog parka, sela, press centra, hotela. Izišli smo na stanici „Olympic Sports Center Station“. Malo smo zazujali i našli se između dvaju najpopularnijih sportskih objekata današnjice: „Ptičjeg gnijezda“ i „Vodene kocke“ ili točnije Nacionalnog stadiona i Nacionalnog centra za vodene sportove. Pih, i onda smo mi Hrvati nacionalisti! Gnijezdo je stadion u kojem su se održale ceremonije otvaranja i zatvaranja OI i u kojem je naša Blanka prokockala zlato (slika 16.). Kako i sam naziv kaže izgleda kao ptičje gnijezdo i prava je mrcina od stadiona visoka 70-ak metara. To čudo moderne arhitekture isprepleteno je čeličnim stupovima, nosačima i gredama, a iznutra je osvijetljeno jarkim bojama pa izgleda baš svemirski.

Odmah nasuprot gnijezda nalazi se Nacionalni vodeni centar poznatiji kao Kocka. „Kocka“ je okružena nekom inačicom displej fasade na kojoj se može gledati igra boja i oblika. Kako je to vodeni centar, najviše dominira plava boja u svim svojim nijansama i djeluje hipnotizirajuće. Ni i u tom modernom čudu arhitekture naši olimpijci nisu se proslavili, Barakude su ispale u ¼ finalu. Nakon malo fotkanja i divljenja, Olimpijski centar se zatvorio (21:00h). Naravno da mi to nismo znali dok nisu pogasili rasvjetu na stadionima. Otišli smo u hostel nakon dugog, sadržajnog i napornog dana kakav je bio svaki u Pekingu. Vlak za PingYao je sutra u 18:00h, isplanirali smo naš prvi lagani dan.

Odjavili smo se iz hostela oko 11:00h i oprostili se s osobljem koje smo zamolili da nam na kineskom napišu nekoliko važnih informacija, rečenica za taksi, kupovinu karata za vlak i sl. Krenuli smo prema Nebeskom hramu, posljednjoj znamenitosti koju ćemo posjetiti u Pekingu. Odlučili smo tamo provesti cijeli dan jer smo malo pukli od presinga i tempa, pa nam je trebao samo mir i odmor. Hram neba (Temple of heven) kompleks je građevina otvoren za javnost kao park. Pokazuje drevnu filozofiju, povijest i religiju jednog grada, naroda. Pokriva površinu od 2,7 milijuna četvornih metara te je veći i od Zabranjenog grada. Park je pun znamenitih građevina poput: Circular Mound Altar, Imperial Vault of Heaven, Danbi Bridge, Palace of Abstinence, Altar of Prayer for Good Harvests itd. Sve redom to su religijske, taoističke građevine, objekti, oltari napravljeni za cara i njegove obrede. Istaknuo bih ipak samo jednu od hrpe tih kineskih svetinja, a to je Altar of Prayer for Good harvests ili u prijevodu Hram molitve za dobru žetvu (slika 18.). Hram je najveća i središnja zgrada cijelog parka. To je velika, okrugla palača s okruglim krovom i tri sloja strehe, ondje je car održavao ceremonije molitve za lijepo vrijeme i obilne žetve. To je i najstarija zgrada Nebeskog hrama.

Nama se ipak najviše svidio park oko Nebeskog hrama koji služi za rekreaciju tisućama bezbrižnih Kineza. Bio je pun raznih sadržaja i ljudi. Jedni su meditirali, drugi trčali, treći muzicirali. Bilo je tu svega i svačega za razbibrigu. Mi smo se zabuljili u ekipu od 50-ak god. koja se igrala nekakvom velikom loptom za badminton. Vidjevši nas kako blejimo u njih pozvali su nas da im se pridružimo. Igra je slična piciginu, ali se igra nogom. Cilj je bio što duže zadržati leteći objekt u zraku tj. da ne padne na tlo. Sve to uz što više atraktivnosti i ludosti. Htjeli smo im pokazati tko je sportska nacija i kako smo mi motorički vrlo sposobni. Naravno da nismo uspjeli, ali sam siguran da ti starčići provode 12 sati dnevno s tom loptom, pa zato tako rasturaju tj. zato smo mi bili tako smiješni. Nakon 30-minutnog brukanja povukli smo se u park i razvalili na klupu, te odmarali u miru i prirodi do pred polazak na željeznički kolodvor.

Peking je grad koji sigurno može zadovoljiti i najizbirljivije i najzahtjevnije turiste. To je grad je  koji odiše poviješću i tradicijom i u kojem se na svakom koraku može vidjeti neki simbol moći. Kad  ga napuštate, o njemu razmišljate i  želite se vratiti kad tad! S Pekingom završavam svoju planiranu putopisnu trilogiju koja će se igrom slučaja pretvoriti u kvadrilogiju ili možda u nešto i s još više nastavaka. Uglavnom, bit će još 😉 “

Prethodni nastavak: Transsibirska željeznica 2012 drugi dio trilogije, Moskva-Irkutsk, Ulan Bator