Transsibirska željeznica , drugi nastavak trilogije

Moskva – Irkutsk, Ulan Bator – Peking

Tekst: Božo P. Slike: Sven M. i Božo P.

Transsibirska željeznica je sinonim za putovanje vlakom, a ‘vozi’ od St. Petersburga do Pacifika desetak dana. To je putovanje o kojem sam puno čitao tako da je ideja o ovoj avanturi dugo tinjala u meni. Htio sam proći putem mongolskih osvajača, vidjeti Put svile, okusiti pravu vodku i omirisati zvjezdano nebo Mongolije. Eto, nakon dugo vremena stvari su se jednostavno posložile, uštedio sam nešto love, imao slobodnog vremena i sjeo sa Svenom na vlak u novo životno iskustvo.

Duljina   glavnog   pravca   od   Moskve   do   Vladivostoka   iznosi   9.288,2   km,   prolazi   kroz   osam vremenskih zona i najduža je željeznička pruga na svijetu (slika 2). Putovanje „transsibirskom magistralom“ bila je naša prvotna ideja, ali kako se putovanje približavalo tako su se naše želje mijenjale pa je transsibirska avantura postala samo suhoparno prijevozno sredstvo do naših novih ciljeva, Mongolije i Kine.

Putovanje smo započeli vlakom iz ruske prijestolnice koju sam vam predstavio u prvom dijelu svoje  putopisne trilogije. „Soba“ tj. naš kupe za spavanje, u kojoj smo proveli 4 dana vožnje, u prvi mah nam je izgledala sasvim pristojno (slika 3.). Bila je to sobica sa 4 kreveta od kojih su dva na kat,duga otprilike 2 metra, a široka oko jedan i pol metar, s velikim prozorom. Komešanje u sobici je počelo odmah po ulasku. Mjesta nije bilo ni za šibice jer su naše stvari zauzele sav prostor.

 Prije samog početka putovanja odlučili smo se za prvi izlazak u Irkutsuku i tako „preskočili“ dvije trećine Rusije. Kako je to značilo vožnju od 5200 km bez stajanja, imali smo puno, pa čak i previše, vremena za detaljno organiziranje boravka u Mongoliji i Kini.

Budući da su apetiti za avanturom prerasli dva kvadratna metra sobe, odlučili smo „zazujati“ po vlaku. Ponijeli smo sve vrijednosti iz sobe jer se vrata nisu mogla zaključati izvana, a ja sam se bome naslušao i nagledao priča o lopovima i ubojicama u vlaku. Mi smo se nalazili u takozvanoj  „soft sleep“ kompoziciji koju čini 10-ak kupea sa 4 ležaja, a „hard-sleep“ opcija je nešto što smo htjeli vidjeti. U istraživanju smo saznali da se na oba kraja svake kompozicije nalazi po jedan WC, aparat za vruću vodu i da svaki vagon ima svog stjuarta koji se brine za svoje goste. Došli smo do restorana u kojem nije bilo nikoga. U restoranu koji je zauzimao cijeli jedan vagon radile su dvije punašnije gospođe. Čim su nas ugledale odmah su nas htjele „zavaljati“ da sjednemo i  nešto pojedemo,  no uspjeli smo to odgoditi za sutrašnji ručak. U restoranu su se mogle kupiti osnovne potrepštine, slatkiši i alkohol, ali po znatno skupljim cijenama nego u trgovini. Jelovnik je bio sve samo ne jeftin. Jedan skromni ručak stajao je 500 rubalja odnosno stotinjak kuna, a pivo od 0,5 l je bilo oko 30-ak kuna.

 Za Svena i mene to je bio pravi luksuz jer s obzirom na broj dana koji ćemo provesti na putu, naši izdaci   za  hranu morali  su biti  znatno skromniji  i  racionalniji   od  restoranskih  cijena.  Za  takve „pristupačne“ cijene  smo se već pripremili  pa smo u Moskvi  kupili hrane i pića da se ne bi  posramila ni jedna manja češka obitelj na godišnjem u Podaci. Bilo je tu konzervi od govedine, puretine i ribe, paštete, čokolada, napolitanki, sokova, voća, piva, vodke i kobasica. Sve je to bilo „made in Russia“ tako da smo ipak utjecali na njihov BDP. Nakon obilaska vlaka, vratili smo se u sobu, večerali i ćakulali o danima pred nama.

 Moskva se od hrvatskog vremena nalazi na plus dva sata, a naše se putovanje kretalo prema još većem vremenskom plusu koji će se na kraju popeti i do plus osam. Tu vremensku razliku osjetili smo već i u Moskvi, pogotovo u vlaku kada smo se probudili prespavani, a bilo je tek 05:00 ujutro.

Prozor u sobi nam je bio kao televizor, plazma od 108 cm u koju smo non-stop buljili i pokušavali vidjeti nešto zanimljivo. Obično je to bilo jedno veliko ništa. Gledao bih u ruralne krajeve Rusije i trudio se vidjeti nešto ne bih li „okinuo“ kakvu kvalitetnu fotku. Najveći problem je bio što se naša „plazma“ mogla otvoriti samo 20-ak cm i to „na kip“. Zapravo rijetko bih posezao za fotoaparatom, a kad bih vidio fini kadar, prljavi prozor bi se našao na putu do dobre fotografije. Yaroslavl, Nizhny Novgorod bili su iza nas, a vlak je napadao brzinom od 70-ak km/h prema Uralu, prirodnoj granici Europe i Azije.

 Moram priznati da sam bio razočaran sa svim do tada viđenim. Očekivao sam puno više mladih ljudi u vlaku, više turista, življu atmosferu, veću interakciju i više upoznavanja. Špica transsibirske avanture je ljeti kada je i meni radno na moru pa nisam ni mogao doživjeti to putovanje u svom najboljem izdanju. Eto, što je tu je.

Prvo zaustavljanje vlaka na duže od dvadeset minuta dogodilo se u Yekaterinburgu. No to stajanje služi samo da se kupi kakva potrepština i za ulazak i izlazak putnika, a ne za razgledavanje i  upoznavanje grada i prirode kako sam to ja zamislio. Izišao sam na zrak da se malo istegnem jer  su me boljeli svi živi zglobovi od pustog izležavanja i nerada. Od Yekaterinburga nisam vidio ni Y  jer se kolodvor nalazio izvan grada tj. možda se i nalazio u gradu, ali je zgrada kolodvora bila toliko velika da nisam vidio ništa osim nje. Nakon povratka u vlak otišli smo na večeru u restoran (slika4). Sjeli smo u mali separe, a obje zaposlenice su počele „letati“ oko nas kao da su na večeru sjeli Medvedev i Putin. Teškom mukom, jer zaposlenice ne znaju ni engleski niti hrvatski, uspjeli smo naručiti večeru. Dva mala pileća batka s rižom vrlo brzo su se našla na stolu. Još brže su nestala.

 Zbog kraćeg dana, zurenje je bio luksuz koji nam nije bio dugo na raspolaganju. Ostatak vremena bismo provodili čitajući knjige, igrajući igrice i u žustrim raspravama, od politike i povijesti pa sve do vremena Dubrovačke Republike. Ovakva vrsta putovanja nije za svakoga, pogotovo ne za ljude koji imaju problema sa skučenim prostorom i malo slabiju psihu. Stvarno nije lako provesti više od 96 sati u limenoj sobici pa čak i s najboljim prijateljima. Osim skučenog prostora, treba se psihički pripremiti i za higijenu u vlaku. Naime, naravno da nema tuševa, to sam nekako i očekivao, WC sadržaj završava na tračnicama koje jasno vidite kako „lete“ ispod vas. Zanimljiv je to sustav „odlaganja“ WC otpada koji zapošljava još masu Rusa, a koristan je i za ekosustav oko same željeznice

 Naše sljedeće zaustavljanje bio je Novosibirsk (slika 5). Planirani dolazak bio je u 10:00h ujutro s pauzom od jednoga sata. Kad sam saznao da ću čitav sat biti na svježem zraku i dnevnom svjetlu, naprosto sam  se raspametio.  Izišao  sam napokon  iz sobe,  kad ono  opet blago  razočaranje. Ugledao sam najveću hrpu vlakova na jednom mjestu. Bilo ih je na stotine i u svim bojama. Toliko  vlakova, električnih stupova i žica na jednom mjestu činilo me malim čovječuljkom iz Legovih maketa. Nakon „kvalitetnih“ sat vremena na svježem zraku i „prekrasnom ambijentu“ vratio sam se u sobu i starim navikama ubijanja vremena.

Dnevno smo spavali bar 16-17 sati jer stvarno nismo imali izbora. Nisam više znao ni koliko je sati u vlaku, koliko u Moskvi, a pogotovo koliko  je u Hrvatskoj. Malo su Rusi zakomplicirali to s vremenom. Imaju devet vremenskih zona i na svakom satu na kolodvoru piše „Moscow time“ (MT), a mi smo svakim danom išli sat do dva u vremenski plus. Nije uopće problem zeznuti se kod  kupovine karata i rezervacije hostela, kao što smo i mi napravili. Problem nije samo vrijeme već i  dobro poznata jezična barijera. Buđenje u 01:00 po lokalnom vremenu priredio nam je naš novi cimer. Cimer je naravno bio Rus i imao je 50-ak godina. Uslijedilo je totalno razbuđivanje, upoznavanje i druženje. Malo ćakulanja na jedinom „zajedničkom“ jeziku, njemačkom. U tragovima sam uspio izvući da je inženjer koji radi na hidroelektrani u blizini Bajkalskog jezera, da ima dvoje djece i da vozi neku Mazdu 4×4, ali sam zaboravio kako se zove. Vidjevši našu neotvorenu bocu vodke, Rus je izvadio svoju iz torbe. Inače, običaj je na  transsibirki, kad god netko novi uđe u kupe, nudi mu se piće dobrodošlice. On se navukao na našu fensi vodku, a mi smo pili njegovu socijalnu i tako sve dok on nije popio cijelu bocu. Nas dvojica smo bili zavidani od šest malih čašica njegove prozorače i napili se kao šlape.  Još smo jedno sat vremena pričali na rusko-njemačko-hrvatskom jeziku i nakon toga svi zaspali  kao klade. U snu sam čuo novog cimera kako se sprema za izlazak tj. za posao. Mi smo spavali bar još pet sati.

 Pogled kroz prozor tog jutra bio je malo drugačiji jer se vidio snijeg. Dakle, sve isto kao dosad plus snijeg i plus još dvije vremenske zone. Na našoj „plazmi“ bio je samo jedan program i to „Brezaa chanel“ od 0 do 24. Velika breza, mala breza, zelena breza, žuta breza, bijela breza, breza u skupini, solo breza, breza prekrivena snijegom, dnevna breza i noćna breza (slika 6). Nije bilo teško zaspati gledajući breze kako ulaze na jedan i izlaze na drugi kraj prozora. Probudila nas je „drugarica“ stjuardesa za izlazak u Irkutsk. Iskrcali smo se iz vlaka u 04:45 po lokalnom vremenu. Sve je bilo prekriveno snijegom, mrakom i tišinom.  Mogao se čuti  samo naš topot koraka  po neugaženu snijegu.  Da nije bilo minus 15 °C, rekao bih da je bilo idilično. Trebalo nam je 30-ak minuta da pozvonimo na vrata našeg hostela. Napokon tuširanje i taj prekrasni Irkutsk.

Za Irkutsk kažu da je Pariz Sibira i da je najljepši i najpopularniji grad na transsibirskoj ruti. Ljudi moji, prvi put da mi je bilo drago što sam proveo četiri dana u komadu u vlaku! Ako je ovo najljepši  grad na ruti onda stvarno nismo imali što ni izlaziti, a ni vidjeti. To je industrijski grad sa 600.000 stanovnika. Po ničemu atraktivan i zanimljiv turistima, osim po neposrednoj blizini Bajkalskog jezera. Meni je to grad u rangu Rijeke, koja je čak i dvostruko ljepša. Od hostela do centra grada putovali smo tramvajem koji vozi preko rijeke Angaru u koju se ulijeva i rječica Irkut po kojoj je grad i dobio ime.

Sam grad Irkutsk i ne izgleda tako veliko. Oko dvije glavne ulice, Lenjinove i ul. Karla Marxa,nalaze se i sve znamenitosti i moderni dio grada. Grad zauzima veliku površinu, samo je manji dio, svega dva kilometra kvadratna, moderan i napučen zgradama. Veći dio pripada zgradicama i drvenim   kućama   koje   dominiraju   tim   krajem.   Po   mom   mišljenju,   drvene   kuće   i   jesu   najveća  atrakcija, jer su obojene različitim bojama pa pojedini kvartovi izgledaju kao da su ispali iz dječje bojanke. Nakon cjelodnevnog tumaranja po hladnoći, obilaska pravoslavnih crkvi i ručka zaputili smo se pješice doma da vidimo što više tog Pariza Sibira.

 Bila je subota i nije nam trebalo dugo da se spremimo za izlazak. Uzeli smo taksi koji je bio jeftin i izišli u pub na drugom dijelu grada. Pokazalo se to kao pun pogodak jer je lokal bio pun mladog svita. Brzo smo se spajdali s konobarima na temu Croatia, Bilić i velika hvala što smo ih kvalificirali na Euro 2008 godine. Erdinger je klizio kao nikada, a nas su slijetali i muški i ženske, upadali kao da nam na čelu piše turisti iz Hrvatske. Najčešća rečenica koju smo čuli te večeri bila je:  „Spasibo Horvati!“ Valjda su njihovi konobari lajavi kao i naši pa je ubrzo cijeli pub znao od kuda smo. Runde su stizale iz svih smjerova. Nogomet je bio na TV-u, Rusija je pobijedila Portugal u kvalifikacijama za World Cup. Pub je podivljao i zavladala je kolektivna euforija u kojoj smo mi već bili i bez pobjede naše ruske braće. Za stolom nam se priključila ekipa od četiri djevojke i tri dečka.  Uslijedilo je upoznavanje, rundanje i tečan engleski. Uživali smo i osjećali se moćno i veselo. Svi minusi ovoga grada su bili zaboravljeni kad smo upoznali toliko dobrih i vedrih mladih ljudi. Nakon  zatvaranja puba mladi Rusi su nas vodili u disko gdje smo ludovali do 04:00 h. Da je bilo ludo i nezaboravno, ne trebam posebno naglašavati. Slijedio je poznati scenarij: taksi, spavanje, novi dan i nove pobjede.

 Došao je na red i glavni razlog našeg silaska s transsibirske, Bajkalsko jezero (slika 7). Poznato još pod nadimkom“ Plavo Sibirsko oko“, to je najdublje (1637m) i najstarije jezero na svijetu u koje utječe oko 500 rijeka. To je jezero slatke, pitke vode u kojem ima toliko zaliha vode, da ne daj Bože nekim čudom sutra nestane vode na cijeloj kugli zemaljskoj, Bajkal bi nas snabdijevao idućih 40 godina. Nije bilo teško organizirati put do jezera jer mi se čini da cijeli grad i živi od jezera i turista koji tu dolaze. Mali kombi polazi svakih sat vremena iz centra grada i košta samo 100 rubija tj. 18  kuna u jednom smjeru, dakle 36 kuna za 150 kilometara. Trebalo nam je sat vremena da po ledenoj i snijegom zasutoj cesti dođemo do Bajkala. Putem smo vidjeli bar tri veće prometne nesreće. Užas! Izišli smo u malo selo Listvyanka koje se nalazi na južnoj obali Bajkala. Nakon što smo izišli, shvatili smo da nećemo dugo izdržati na neugodnom sjevercu koji je puhao preko sibirske ravnice ravno na nas, dvojicu toplokrvnih Hrvata. Do tada sam mislio da je bura majka svih vjetrova, a od tog dana bura je za mene lagan i topao povjetarac koji puše sa sjeveroistoka. Ponovno je uslijedio prizor koji nas i nije baš očarao: dan je bio nikakav, vrijeme katastrofalno, a nebo tmurno. Opći dojam o Bajkalu nije ni mogao biti bolji. Zamislite da dođete na neku lošiju plažu na Jadranu na kojoj nema sunca i ne vidite kraja tmurnom moru, sve to još bez ijednog otoka, poluotoka i hridi. Samo jezero! Umili smo se u hladnom jezeru i popili malo vode iz njega, ispucali par fotki i bris u kafić na vrući čaj.

 Na „Modro“  oko Sibira potrošili  smo manje od sat vremena i krenuli kombijem  za Irkutsk. U povratku smo vidjeli još dvije-tri prometne. Ti Rusi su stvarno vrsni vozači! Mislim da smo u tri dana, koliko smo bili u Irkutsku, vidjeli bar 20 prometnih. Po mom mišljenju  više je razloga što ima toliko nezgoda: ceste su zaleđene i prekrivene snijegom, vozila su stara i diskutabilne kvalitete (Lada), broj vozila s volanom na desnoj strani približno je jednak broju onih s volanom na lijevoj strani. Najveći problem je što većina Rusa ima agresivnu narav pa nisu skloni „defenzivnoj“ vožnji.  Došli smo u hostel bez ikakvih ozljeda te odradili još jednu večer s našom novom ruskom ekipom po Irkutsku.

 Vlak za Ulan Bator nam je bio u 04:30 po lokalnom vremenu. Ukrcaj, karte i smještaj u vlak bili su bezbolni tako da smo već u 05:00 bili u dubokom snu i na putu za Ulan Ude. Ulan Ude je ruski grad u kojem se račva transsibirska s transmongolskom prugom. Nastavili smo transmongolskom još 10-ak sati do same granice na kojoj smo i zaglavili 4-5 sati (standardni granični zastoj) te se vozili još 6-7 sati do mongolske prijestolnice. Vlak na transmongolskoj pruzi je socijalniji i WC je dosta lošiji, dok je restoran pravi mali muzej u usporedbi s ruskim restoranom (slika 8). Cijeli restoran je od drveta, ukrašen lovačkim trofejima razne divljači. Nama je najznačajnija razlika između ruskog i mongolskog vlaka bila ta što se prozor mogao otvoriti do kraja! Krajolik je bio puno ljepši, a naš „TV program“ postao je zanimljiviji, štoviše, nismo se odvajali od njega.

 Dolazak u Ulan Bator je bio u 06:00. Grad je to s nešto više od milijun stanovnika na 1400 metara  nadmorske   visine.   Zbog   svog   položaja,   Ulan   Bator   je zimi   najhladniji   glavni   grad   na   svijetu. Potomci   Džingis-Kana,   po   kojem se u   Mongoliji zove  sve od   međunarodnog   aerodroma   u Ulanbatoru do najpoznatije marke domaćeg piva. Njegov lik nalazi se posvuda, od novčanica na  nacionalnoj valuti (tugriku) do ogromne skulpture pred zgradom parlamenta. Danas žive mirno i ima ih oko 3 milijuna. Nas je dočekao isti onaj sjeverac koji nas je šibao u Sibiru. Nakon sat vremena prešetavanja centrom grada našli smo neku zalogajnicu u kojoj su nas svi gledali kao da smo s drugog planeta. Iskreno, tako smo se i osjećali jer nas nisu razumjeli pa je bilo nemoguće  išta naručiti. Inače, naše zlatno pravilo bilo je da sjedamo samo u restorane s fotomenijem  te lagano upirući prstom i klimajući glavom bez greške naručujemo jelo po želji. Detalji poput: Što je to na slici? Koja je to vrsta mesa? Je li to uopće jestivo?,  nisu bili toliko bitni. Glavna misija je da se razumijemo donekle i naručimo – nešto. Kad je konobarica došla do našeg stola, započela je naša igra pantomime, pictionaryja i asocijacija u kojoj nije bilo pobjednika. Što da kažem, ni čaj nismo uspjeli naručiti! Umorni od mlataranja, pothlađeni i gladni, ostali smo samo sjediti na toplom. Sam Bog nam se smilovao jer je sav taj cirkus slušao jedan mladi mongolski par pa su nam ponudili prijevoz do boljeg lokala.Tek kad smo sjeli u auto počeli su me klepati razni paranoični filmovi te sam se poprilično i zabrinuo što će pobogu biti s nama i gdje nas voze. Uf, bila je to doista nervozna vožnja. Mladi par nas je doveo do restorana, platili smo im piće i zatim su otišli.  Sve je na kraju ispalo dobro, doručkovali smo kao lordovi i sprijateljili se s dvoje jako sumnjivih Mongola koji su nas čak i zvali sebi doma. Opreza nikad dosta pa smo ih pristojno odbili. Nakon što su naši „prijatelji“ otišli, Sven i ja smo izmjenjivali „filmove“ koji su nas pucali za vrijeme vožnje.  Bio je to pravi fear factor. Još duboko pod dojmom prvog mongolskog kontakta, došli smo u hostel u kojem je napokon bilo mladih ljudi iz cijeloga svijeta. Upoznali smo tamo Belgijce, Australce, Amere, Nijemce, a Hrvata i Balkanaca nigdje. Rekli su nam da smo prvi u hostelu iz tih krajeva.  Soba s dva kreveta, tuš kabina, wi-fi, društvena prostorija, uslužan domaćin, engleskog jezika kao u priči, prave informacije i sve to za 35 kuna po noći. Ludnica! Cijeli jedan dan smo posvetili Ulan Batoru koji me se uopće nije dojmio. Mogu reći da je to ružan i prljav grad s neuređenim i neasfaltiranim ulicama i nogostupima. Grad je prepun automobila na pogon na sva 4 kotača, kamiona, džipova, baš zato su im ceste i loše. U gradu su još i dobre prometnice, ali izvan grada 90 % prometnica je klasični o road. Dnevni zadatak uz ručak i večeru bio nam je naći turističku agenciju koja će nam organizirati turu po Mongoliji. Shvatili smo da nema smisla glumiti avanturiste u zemlji u kojoj se ne možemo ni s kim sporazumjeti i u kojoj gotovo da i nema asfaltiranih puteva.  Našli smo agenciju koja nam je nudila trodnevni izlet za cijelo bogatstvo. Cifra je bila milijun i nešto mongolskih tugriksa. Nakon dugog i teškog vijećanja, prihvatili smo ponudu i polazak nam je bio zakazan ujutro u 07:00 ispred hostela.

 Probudili smo se malo ranije i obavili šoping za iduća tri dana. Iako nam je hrana bila uračunata u cijenu, nismo htjeli ni sa čime riskirati. U 07:00 bijeli Mitchubishi, vozač i turistički vodič su nas čekali na dogovorenom mjestu. Trebalo nam je više od sat vremena da se izgubimo iz mrcine od grada i prometne gužve (slika 9) .

 Ruta je  unaprijed bila dogovorena i   cijela   tura   je   apsolutno   bila   podređena   nama   i   našim  prohtjevima. Na ovakvu turu inače ide 6-8 ljudi te se trošak i dijeli na više ljudi pa to dođe puno jeftinije nego što smo nas dvojica platili. Kad smo izišli iz grada počeli su se nazirati motivi zbog kojih smo i došli u Mongoliju. Beskrajna prostranstva i nebesko plavetnilo kakvog nema nigdje na svijetu. Postalo mi je jasno zašto im je plava boja i sveta boja i zašto  Mongoliju zovu  zemljom plavog neba. Jednostavno preplavo! Ne znam kako i s čime to usporediti jer od tog trenutka mi je nebo u Mongoliji  postalo pojam za plavu boju, a ne više naše lipo Jadransko more.

 Gere , konji, ovce, krave,deve, pastiri na motoru to su motivi na koje smo se lako i brzo naviknuli jer su  učestali i sveprisutni.  U početku smo stajali kod svake Gere, deve i konja na slikavanje al ubrzo smo shvatili da to nema smisla i da je to u Mongoliji za vidjeti kao i auto u Hrvatskoj. Tehnološkim napretkom u Mongoliji su se najviše okoristili pastiri, nomadi koji čine i do 50% populacije. Umjesto da stoku prate jašući konje kao nekada, oni to sad rade na motorima koji su identični našim starim dobrim Tomosima (slika 10).   Vozili smo se oko četiri sata, a zatim stali usred ničega kako bismo nešto pojeli. Okruživalo nas je  ogromno prostranstvo, a na vidiku nikog i ničeg, osim jedne male planine. Nama je to bio i više nego dobar razlog za divljenje i slikavanje. Naprosto, bili smo oduševljeni mongolskom prirodom.  Nakon ručka prešli smo na dvosatnu  o road  vožnju. Siguran sam da bi mogli proširiti turističku ponudu i na zdravstveni turizam jer od tolikog treskanja svaki kamenac bi bio pokojni, bilo da je u bubregu, mjehuru ili glavi. Uz više stajanja došli smo i do naše noćne pozicije tj. naše gere (slika 9.). Gera je nomadski šator za život u divljini koji se u zadnje vrijeme koristi i u turističke svrhe pružanja smještaja turistima iz cijelog svijeta. Iznutra je obložena s više slojeva tkanine i ovčje vune koje su jako dobar toplinski izolator.  U samom središtu šatora nalazi se špaker na drva koji je u stanju zadržavati 30 °C u šatoru i kada je vani -40. Uslijedila je večera, kratki izlazak iz gere te ponovno  divljenje mongolskom nebu. Ovaj put u glavnoj ulozi bile su zvijezde, vidjele su se savršeno i jasno kao da su nam nadohvat ruke.  Stvarno ne znam koja je caka s tim nebom u Mongoliji? Nebo u kombinaciji s divljinom, gerama i  životinjama  pravi je raj za odmoriti dušu, ali i za dobru fotografiju,  iz tog razloga ću priložiti i malo više slika da se sami uvjerite o čemu pričam. Nismo se dugo zadržali vani jer je bilo hladno i vjetrovito.

Ubrzo smo se svi našli u našim vrećama za  spavanje i ćakulali s našim vozačem Đigee. Uglavnom, u Mongoliji nitko ne zna za Hrvatsku, ali starija garda zna za Jugoslaviju i Tita. Ipak, nije Mongolija džabe bila država satelit SSSR-a. Drugi dan smo krenuli prema ostacima nekadašnje drevne mongolske prijestolnice Karakorum što je  značilo još četiri sata treskanja o roadom. Za vrijeme Džingisa taj grad u središnjoj Mongoliji je bio administrativno i religijsko središte. Stradao je u mnogobrojnim ratovima između raznih Kanova, a  1947. barba Staljin je zapalio čitav grad ostavivši samo zidine i pokoji samostan.

 Mi smo došli pred zidine grada prije podne i zadržali se, što u gradu što oko njegovih zidina, cijeli dan (slika 11). Karakorum je danas poznato svetište za školovanje mladih budističkih svećenika i veliko arheološko nalazište drevnih i vrijednih dokaza mongolske prošlosti. U neposrednoj blizini napravljen je moderan muzej posvećen Karakorumu koji smo, naravno, posjetili. Muzej nije star ni godinu dana, opremljen je najnovijom tehnologijom od 3D projekcija, kompjutora do raznovrsnih simulacija o mongolskoj turbulentnoj povijesti. Najjači utisak na mene je ostavila maketa, replika grada iz 13. stoljeća u kojoj se vidjela podjela grada na kršćanski, muslimanski i mongolski dio. Kad smo zamijetili da na maketi ima i mala katolička crkva, raspitali smo se kod vodiča otkud kršćanstvo u Mongoliji i tko je Mongole pokrštavao. Vodič nam je ponosno objasnio  kako je kršćanstvo u Mongoliju proširio talijanski trgovac Marko Polo. Sven i ja smo smo se pogledali i odlučno krenuli u ofenzivu. Odlučili smo ispraviti povijesnu nepravdu i ovaj put mi smo bili ti koji su ponosno objasnili da je Marko Polo rodom s Korčule te je naravno Hrvat, a ne Talijančić tj. Digić. Dugo smo im pokazivali na karti svijeta gdje je Hrvatska i Korčula, malo smo se raspričali o našoj i talijanskoj ratnoj povijesti, Mletačkoj Republici, Dubrovačkoj Republici itd. Trudili se jesmo, ali nisu nas ozbiljno shvaćali i mislim da im je  sve to na jedno uho ušlo, a na drugo izišlo. Dakle Marko Polo je ostao Talijan.

Pri obilasku gradskih zidina prolazili smo kroz stada konja, ovaca i koza i u jednom trenutku, vjerojatno čuvar stada, alfa jarac   osjetio je da mu ja ugrožavam stado te mi odlučio pokazati rogove i objasniti da se ne mogu tako prešetavati po njegovu teritoriju. Naravno da je svima to bilo smiješno, osim meni koji sam se morao dobro namučiti da se neozlijeđen riješim ponositog jarca (slika   14).   Taj  cijeli   dan   su   nam   obilježili   već   poznati   motivi,   životinje   na   velikim   prostranim pašnjacima, gere, plavo nebo plus zidine grada i budistički samostani. Bili smo jako zadovoljni sa svim viđenim. Drugu večer smo prespavali u „nabrijanoj“, toplijoj geri s puno više detalja i opreme i sa strujom i WC-om u blizini. Drugim riječima bila je to luksuzna gera (slika 12).

 Čekao nas je još jedan dan lutanja po Mongoliji, a kako 35% teritorija čini pustinja, odlučili smo zadnji dan zagaziti i u tu sferu tj. pustinju Gobi. Najsjevernija pustinja svijeta je i mjesto s najvećim temperaturnim razlikama na svijetu: zimi od minus 40, a ljeti do plus 50 stupnjeva Celzijusa. Zakoračili samo u jedan mali dio te mrcine od pustinje. Samo mali dio nam je pokazao kako priroda može biti okrutna i kako se flora i fauna mogu priviknuti na ekstremne uvjete. Došli smo do jednog ranča kamo smo išli na jahanje konja po pustinjskim dinama. To su trenutci koje ću pamtiti cijeloga života. Sve mi je to izgledalo nekako filmski, od trenutka penjanja na konja pa  do galopiranja po jednoj od najpoznatijih pustinja. Osjećao sam se kao da sa svojim starim Markom gledam još jedan BBC-jev dokumentarac s Davidom Athenburgohom. Nakon pustinje i dina vozili smo se još neka 3-4 sata do nacionalnog parka Hustai (slika 13). Smiješno je što svaki nacionalni park u Mongoliji izgleda kao i sve ostalo samo što se za NP ulaz naplaćuje.

 Za mene je Mongolija jedan veliki nacionalni park u kojem se može vidjeti sve i svašta: deve, konji, jakovi, pustinje, jezera, rijeke, planine te naravno lijepo plavo nebo. To je zemlja u kojoj se može upoznati drugačija kultura od naše, narod burne povijesti i svijetle budućnosti. Mongolija je zemlja u kojoj možete koračati stazama koje je utabao Marko Polo i ići putevima svile. Ako želite upoznati ratnike, nomade, gotovo mitske jahače, a da vam glava ostane na ramenima onda svakako putujte u Mongoliju. Volio bih se jednog dana vratiti u tu divljinu u proljeće da vidim kako svi ti pašnjaci izgledaju u punom cvatu i zelene boje. Nakon ručka išli smo pravac Ulan Bator na noćenje u hostel. Vlak za Kinu nam je sutra u 13:00h…

 Za kraj i  opraštaj od mongolskih ljepota još nekoliko slika…

Početak serijala: Transsibirska željeznica 2012 – trilogija – Moskva
Kraj serijala: Transsibirska željeznica 2012 – završetak trilogije – Peking