Voće za koje možda nikad niste čuli – treći nastavak
Autor: Sam
Star gooseberry (zvjezdasti ogrozd)
Kako nisam uspio naći adekvatan prijevod, usudio sam se improvizirati, ne znam koliko uspješno. Tajlanđani ga zovu “ma-yom”. Nisam ga jeo svježa, već ukiseljena iz tegle. Veličine trešnje, kiselog je okusa, navodno vrlo zdrav.
Pomelo
Pomelo (izgovara se po-melo, s naglaskom na ‘e’, ništa se ne mete njime) spada u agrume, i potječe baš iz Indokine. Nalik je na veliki grejpfrut, s korom zelene boje. Nije hibrid kao grejpfrut, što sam isprva mislio da jeste, vjerujući Google prijevodu koji je baš tako preveo originalni tajlandski naziv. Sreća pa je tu bila Wikipedia gdje me ista tajlandska riječ me odvela do pravog voća, koje sam ga identificirao kao pomelo.
Jestivi dio ploda nije toliko sočan i sladak kao naranča. Ja inače nisam ljubitelj preslatkih stvari, pa mi pomelo baš i paše.
Pithecellobium dulce – slatka inga
Sjedeći s prijateljem u baru u hladovini na kavici i gledajući što se događa oko nas vidim ženu kako vozi kolica puna nekakvih mahunarki. Pitam prijatelja kako se zove, a on veli da je to mladi tamarind. Pitamo konobaricu u baru i ona kaže “noooo tamarind, name makham thet”. Dam joj svoj smartphone, otvorim Wikipediu, prebacim tipkovnicu na Thai i ona napiše “มะขามเท”. Tako nađem ovaj jednostavni latinski naziv iza kojeg se skriva mahunarka koju na engleskom zovu i “monkeypod”, čak i “slatka inga”. Koliko sam mogao vidjeti nakon 5-minutnog traženja po internetu, kod nas se ne zove nikako.
Spiralne mahune su znatno veće od našeg graha, zelene boje koja prelazi u crvenkastu kako dozrijevaju. Bobice veličine trešnje imaju poveliku košticu. Meso je spužvaste teksture, vrlo blaga slatkastog okusa.
Palmira palma
Plod palmira palme sam vidio već otvoren i pripremljen za jelo. Želatinozan, slatkast i proziran, ugodnog je okusa.
Gandaria
Gandariju sam vidio samo jednom u Tajlandu na kolicima prodavača, te sam iskoristio priliku i kupio vrećicu da je probam. Podsjeća na mango, samo je manji, veličine šljive. Kora se guli, ali sam je ja jeo i opranu, pod korom. Kao i kod manga, koštica se teško odvaja od mesa.
Lotos
Za lotos sam znao da je to vodeni cvijet, ali nisam imao pojma da se jede. Kad smo kod iščuđavanja, malo se što moglo mjeriti s neobičnim plodom lotosa koji sam prvi put vidio u Phnom Penhu na ulici. Nisam ga odmah kupio, što je bila greška, jer ga nakon toga dugo nisam mogao naći. Srećom me spasila recepcionerka Jenny koja ga je uspjela negdje naći, te mi je još pokazala koji dio ploda se jede i kako. U grozdu su dvije vrste zrna. Veće, okruglasto, ima pod korom jezgru koja se jede. Po okusu i teksturi me podsjeća na svjež grašak. Ništa posebno, znači. Manje zrno, koje je izduženo, sadrži nešto kao košticu i ne jede se, već ga raspuknete o čelo neke naivčine koja se naže u blizini, kao što se meni dogodilo, uz grohotan smijeh gomile promatrača. Kao da su svi samo na to čekali. Od sramote više neću smjeti u Kambodžu.
Na lotos sam naletio i na meniju u Hong Kongu. Plod isječen na režnjeve se prži u ulju i tako servira kao snack.
Ambarela
Na ovo voće veličine šljive sam naletio također u Kambodži u samoposluživanju. Naziv “otaheite apples” (tahićanske jabuke) me potpuno zbunio jer nisam uspio naći ništa slično na internetu pod tim imenom.
Kiselog je okusa, hrskava, slična jabuci po teksturi. Kako vidite na slici, uz nju dobijete smjesu šećera i ljute paprike, što je, iz meni nepoznatog razloga, standardni prilog za mnoge vrste voća u tim krajevima.
Emblika (Malaka drvo)
Ovu sam voćku otkrio znatno kasnije, nakon sto smo već počeli sa serijalom. Nisam je dobio svježu, već ušećerenu, pa je okus teško prosuditi. U Tajlandu je zovu ma kham pom. Malacca (malajski poluotok na kome se nalazi prevlaka Kra, poznata iz križaljki) je dobila ime po ovom drvetu. Veličine je trešnje. Koštica je kao trešnjina, samo što ima nekoliko končastih repova. Jestivi plod je po teksturi hrskav i tvrđi od trešnje. Okus je teško prosuditi, budući da je nisam dobio svježu, već obrađenu.
Misterij za kraj
Jedan dan mi Jenny, recepcionerka hotela u Phnom Penhu, donese ovo voće koje nisam dugo uspio odgonetnuti pored svih napora. Tajlanđani kažu da ga nikad nisu vidjeli. Hrskavo je, blago kiselo i bez nekog izrazitog okusa. Konačno sam nakon nekoliko mjeseci, preko veza i vezica, uspio saznati da se radi o burmanskom grožđu. Ja sam ga jeo nedozrela, zato je i bilo kiselo.
Ovime završavamo serijal o egzotičnom voću. Nadamo se da će vam biti od pomoći ako se ikad nađete u prilici da probate ove čudnovate biljčice. Kako ne rastu sve cijele godine, na ovom linku ćete naći sezonu rađanja.
Prethodni nastavak: Voće Indokine – 2. nastavak