Tajland – Walk Like an Egyptian

Prvi put u Tajlandu

Autor: Sam M.

Upoznao sam ga na jednom od mojih mnogobrojnih poslovnih putovanja. Ako ne znate što su poslovna putovanja, evo da vam objasnim: idete na neko mjesto i toliko ste zauzeti da ne stignete vidjeti ništa, pa vas je prosto sramota i reći ljudima da ste tamo išli.

Rijetko smo se viđali, ali kad god je dolazio, dao mi je u zadatak da nađem dobar indijski restoran u kome se može piti. Čudnovato, ali malo indijskih restorana u Kanadi ima licencu za alkohol. Ne znam je li to stoga što Indijci ne piju ili nemaju novce za platiti licencu.

I tako sam uz njega naučio nešto o indijskoj hrani. Kako on reče, najljuće “standardno jelo” na svijetu je vindaloo. Ako ga niste probali, pažljivo jedite, da vam ne bi bilo zadnje u životu. Ja sam ga nekako preživio, gaseći ga jogurtom (najbolje protupožarno sredstvo). Tada mi je i pala na pamet ideja da su zmajevi možda bili dinosauri koji su jeli ljute paprike i tako rigali vatru. Morat ću ovu hipotezu raspraviti s biolozima.

Nego, da se vratimo na temu. Prije nekoliko godina, prijatelj mi pošalje e-mail govoreći da mu se više ne da raditi i ide u mirovinu. Živjeti negdje gdje se cijele godine može hodati u šorcu i majici kratkih rukava, da je sigurno i jeftino i da je hrana dobra, a ne brane i koje pićence usput. Kako je proputovao cijeli svijet, kaže da je Tajland takvo mjesto.

I tako me jednom pozove u posjet. Reče da ne brinem ništa, on će sve osigurati. Nije me trebalo dugo uvjeravati. Objasnio mi je koliko mi novaca treba. Ako se ikad odlučite ići tamo, zaboravite kreditne kartice i ostala monetarna dostignuća demokracije. Samo cash. I to ponesite novčanice od $100. Za manje banknote tečaj je nepovoljniji. U to doba je $1 bio oko 300 baht-a. Kanadski dolari također idu, kao i euro. Novac mijenjate u banci, tako da se ne morate brinuti o crnom tečaju.

Prijatelj je rezervirao taxi s aerodroma u Bangkoku, rezervirao hotel, tako da se nisam imao o čemu brinuti. Lijen kakav jesam, nije mi se ni dalo ništa istraživati o Tajlandu, bit će zanimljivije ovako.

Nakon nemoguće dugog leta preko Zuricha sletjeh u Bangkok. Sreća da sam imao dovoljno frequent flier milja, tako da sam letio business klasom za skoro nikakve novce. Svakako se isplatilo, jer ne znam kako bih izdržao u ekonomskoj klasi onako skvrčen. Barem nekakva korist od poslovnih putovanja. Nakon slijetanja, prva stvar što mi ja pala u oči je tajlandsko pismo. Garantiram vam da bih se lakše snašao s egipatskim hijeroglifima. Tamo barem vidim nekakvu ptičicu, ili ruku. Ovdje samo nekakvi čudnovati znakovi. Riječi se ne odvajaju.

Ako niste znali, Bangkok je jedan od najprometnijih aerodroma u svijetu. Dok sam hodao prema izlazu, naletjeh na mjenjačnicu. Slijedeći prijateljeve upute, zamijenio sam $100 i dobio oko 3000 bahta. Dođoh i do imigracijske službe, kad tamo red da pamet stane. Dok čekam, kucne me netko po leđima. Okrenem se i pita me tip gdje je karusel gdje se kupi čekirana prtljaga. Šveđanin, dobro se nalio, vidim. Ljulja se, jedva stoji. Kažem mu ja da je valjda iza imigracije. Gledaju ga ljudi onako pijana i sve se nešto pogledavamo, kao “vidi ove bene”. I tako dok čekam i ćaskam s ostalima, vrnem se naokolo, Šveđana nigdje! Pogledam nadolje, kad on na sve četiri. Pomakne se red, a on na sve četiri, vukući torbu za sobom. Mi se smijuljimo, kad u neka doba dođoše i službenici. Žena i dvojica muških. Podigoše ga i odvukoše prema imigracijskom šalteru preko reda. Prođe tako ludi Šved, a mi pametni ostadosmo stajati u redu.

Na kraju prođoh i imigraciju i carinu. Daju vam nekakav papirić koji im vratite pri izlasku uz plaćanje nekih $30, ako se dobro sjećam. Pokupim svoju prtljagu i prošetam naokolo. Ugledam tipa s tablom na kojoj je uredno napisano moje ime, uputim se prema njemu. Čovjek prihvati moj kofer i krenusmo prema parkiralištu. Priča engleski taman da se razumijemo. Kako izađosmo iz klimatizirane aerodromeske zgrade, kao da me netko nokautirao. Možete zamisliti koji šok doći iz Kanade s -20 stupnjeva u 2. mjesecu na +30. Još je rano jutro, ali već vruće i prilično sparno. Srećom, taksi je klimatiziran. Lijepa kola, nova. Mitsubishi. Naravno, vozi se lijevom stranom ceste. Šofer u neka doba morao obući jaknu. Kaže, hladno mu, a meni baš prijatno. Što učini život na sjeveru od poštena čovjeka. Usput smo tankali – plin. Sreća pa je rano jutro i promet je podnošljiv. Kažu da je špica u Bangkoku živi užas.

Nakon sat i pol vremena vožnje, dođosmo i u Pattayu. Prva stvar što mi je upala u oči dok smo se vozili ulicama prema hotelu je da imaju fantastične električare. Pogledajte sliku pa sudite sami.

Na kraju dođosmo i do hotela. Cijela vožnja me koštala 1000 baht-a ($33), uključujući napojnicu za vozača, koji je bio vrlo prijatan i cijelo vrijeme nasmijan. Prijavio sam se u sobu. Nije nešto super luksuzno, ali je uredna i čista. Ima sve što mi treba.

Kako mi je prijatelj rekao da se on budi iza podneva (?), savjetovao mi je da odem do obližnje banke i razmijenim nešto novaca i odem na masažu u obližnji salon. Tako i uradih. Thai masaža je vrlo slična shiatzu masaži. Tegle vam ruke i noge, presavijaju tamo-amo, skaču po leđima i sve nešto u tom stilu. Nije bilo loše nakon 20 i nešto sati putovanja. Cijena još bolja: 300 baht (oko $10). U međuvremenu počela kiša. E to trebate vidjeti. Potop.

Razmišljam: ostati  pod nadstrešnicom i čekati dok kiša stane ili  se uputiti do obližnjeg hotela. I tako krenem prema hotelu. Pet minuta hoda, sitnica. Voda do članaka. Jedini ja hodam. Ljudi, psi, mačke, svi se sklonili i gledaju blesavog faranga (tako tamo zovu strance) kako se nalijeva. Ubrzo sam u hotelu. Izgledam kao da sam upao u bazen, na opće veselje svih prisutnih. Kako reče Mel Brooks: kad se nešto takvo desi meni, to je tragedija. Kad se desi drugima, onda je komedija.

Prilegnem i negdje oko podneva zove me prijatelj telefonom. Odem kod njega u sobu, te popijemo po jedan viski, da sperem prašinu od puta. Od tog trenutka se nisam otrijeznio dok nisam došao natrag u Kanadu. Odmah mi da i kopču za novčanice. Čudo tehnike.

Nakon malo upoznavanja sa situacijom, uputimo se vani na doručak. Negdje je oko 1 iza podneva. Pločnik zakrčen ljudima. Prodaje se svašta, tako i hrana. Neke stvari dobro izgledaju, dobro i mirišu, ali se nisam usudio probati. Vidim, neki kupuju juhu i to im pakiraju u prozirne najlonske vrećice.

Promet je kaotičan i treba se navići gledati na obje strane kad prelazite ulicu. Vozila, motori, ljudi zuje sa svih strana. Usput prolazimo pored gomile prodavnica, kafića, restorana, salona za manikuru i pedikuru. Interesantna stvar za pedikuru: stavite  noge u škafić i oni puste ribice da vam izgrizu odumrlu kožu. Navodno je to veoma dobro. Meni padoše na pamet pirane, pa sam to propustio. Svratimo u šoping centar da kupim SIM karticu za telefon. Ne sjećam se koliko je koštalo, čini mi se oko $2. Možete doplaćivati preko interneta ili kupiti bon, najzgodnije u lancu prodavnica 7-11. Ima ih na tisuće u Tajlandu! I tako dođosmo do restorana na samoj obali. Naručimo standardni zapadni doručak (jaja, pommes frittes, pivo).  Sve zajedno jedno $3.

Na povratku u hotel svratismo u supermarket, dosta dobro opremljen, tako da sam kupio nešto hrane, sapun (to ne dobijate u hotelu), papirne ubruse i slične stvarčice. Puna vrećica za $5. Uvozne stvari su dosta skuplje od domaćih. Prijatelj mi kaže da ne razbacujem novce. Ionako se sve proizvodi u Tajlandu i ostalim zemljama “trećeg svijeta”.

Nakon popodnevnog odmora idemo vani. Valentinovo je, pa prijatelj na ulici kupuje poklončiće prijateljicama. Plastično cvijeće i nekakve čupave figurice. Valentinovo je, pa se mora čovjek pokazati. Objašnjava mi da ga cure non-stop salijeću. “Dobra prilika”, što bi rekao naš narod. Upozorio me je usput da je AIDS tamo vrlo raširen. Pa se ti sad usudi!

Inače, Pattaya ima oko 100 000 stanovnika (prema Wikipediji) i smatra se Las Vegasom Thailanda. Mjesto za tulumarenje. Nitko i ne zna koliko ima barova, računa se oko 4 000! Uskočili smo u “autobus”. To vam je pick-up s natkrivenim sjedalima. 10 bahta (oko 30 centi) vožnja s kraja na kraj grada. Dolazimo u ulicu gdje su sami barovi, te se premještamo iz jednog u drugi. Usput on dijeli poklončiće curama. Svi ga znaju tamo, na moje čuđenje. (Nakon nekoliko dana, nisam se više čudio, jer su znali i mene.)

Negdje oko ponoći uzmemo “autobus” i premještamo se u drugi dio grada. Idemo u restoran na “ručak”. Hrana je vrlo ukusna. Ne sjećam se što sam uzeo, bilo je po preporuci prijatelja. Neko tajlandsko jelo. Usput smo tresnuli po pivo (filipinsko “San Mig”) i sve nas je to došlo oko $4 po glavi. To nije restoran za Tajlanđane, jer je za njih preskup. Preselili smo se u drugi bar kod njegovog prijatelja, Engleza. Vrlo prijatan čovjek. Tu sam sreo čitavu gomilu Engleza i Australaca. Odmah su me prihvatili kao svoga, te krenuše pive. Objasnili su mi da je to njihovo okupljalište gdje gledaju nogometne utakmice iz Engleske (što bi drugo?) Malo sam se raspitivao o kriketu. To samo Englezi razumiju. Rekoše mi da im je baseball podjednako interesantan kao gledanje boje kako se suši na zidu nakon ličenja.

Ostadosmo tako negdje do 2 iza ponoći, te krenusmo prema “Walking Street-u”. Tijekom noći, ulica je zatvorena za promet vozila. Krkljanac. Barovi svuda naokolo. Ulice pune zapadnjaka u mirovini kako vodaju mlade cure. Ljubav ne poznaje dobne granice. Jedna stvar mi je posebno upala u oči. Tamo ih zovu “ladyboy”. Ima ih na svakom koraku. Moram priznati da ih nije uvijek lako razlikovati. Ipak sam skužio da ih odaje glas, ako ništa drugo. Tajlandske žene imaju piskutav glas, pa ćete odmah prepoznati sumnjivce. Koga oni zanimaju, sebi nisam mogao doći, ali eto. Svatko ima svoje interese. U svakom slučaju sam se držao podalje od njih.

Završismo u “I” bar, jednom od najpoznatijih lanaca u Tajlandu. Moj prijatelj ima njihovu člansku karticu. Princip je isti kao kod frequent flier avionskih kartica, samo što ovdje dobijate besplatno piće kad nakupite dovoljno “milja”. Opet udarismo po pivu. Inače vam se moram pohvaliti da sam pobudio veliko zanimanje, što baš i nije neko čudo. Prije svega, mlađi sam od većine zapadnjaka koji su se zadesili tamo, a i držim do sebe (teretana i slične aktivnosti). Prijatelj mi kaže da ne zaboravim da mi na čelu piše “bankomat”. Dobar savjet. Negdje oko 6 ujutro se odlučismo vratiti u hotel. Tako prođe i moje Valentinovo u Tajlandu.

Drugi dan slična priča. Buđenje oko 3-4 popodne, “doručak” oko 5-6. Ovaj puta idemo u drugi dio grada. Opet čitava sila barova u kompleksu. To vam dođe kao velika tržnica sa desecima štandova. Svaki štand drugi bar. Prijatelj pozvan na rođendan neke cure koja radi u jednom od barova, pa se i ja šlepam s njim. Inače je kod njih običaj za poklon dati 20 bahta (oko $7). Novčanice se priheftaju jedna za drugu u vidu lanca, te ih tako slavljenice nose oko vrata. U tom sam se baru upoznao s još jednim običajem: u bokalu za pivo nalaze se smotuljci s brojevima. Konobarica i vi izvlačite svatko svoj broj. Ako dobijete veći, tad kuća časti i dobijete besplatno piće. Ako izvučete manji, tad vi plaćate piće konobarici. Naravno, konobarice se smjenjuju, tako da morate biti u top formi. U neko doba sam jedva čekao da ja plaćam, dosta mi je bilo tekile. Odlučio sam se vratiti u hotel taksijem, a nije bilo čak ni 2 iza ponoći. E, taksi vam je manji motorkotač. Zajašite iza šofera i on tako prozuji do hotela. 100 bahta ili $3.

Tako mi je otprilike prošao odmor. Nisam išao nigdje naokolo. Vrijeme nije bilo čemu. Pljusak skoro svaki dan, te nisam želio zaglaviti pod kakvom strehom u nepoznatom mjestu, a prijevoza nigdje.

Po danu sam uglavnom šetao po gradu. Kad počne kiša, smjestim se u nekom od mnogobrojnih restorana ili kafića. Gdje god da dođete, račune će vam stavljati u plastičnu okruglu kutiju. Odlična ideja! Vjetar ih neće odnijeti. Kad ste gotovi, pokupe ih i obračunaju. Tipično ostavite napojnicu do 20%.

Tajland je inače budistička država, pa sam jedan dan odlučio svratiti u budistički hram. Ako se ikad odlučite poviriti unutra, morate znati nekoliko osnovnih pravila:

1. Skinite cipele prije ulaska
2. Obucite se prigodno
3. Ne okrećite vrhove stopala prema Budi (!)

Također je uvreda okrenuti lijevu stranu tijela prema Budi (!) E, sad zamislite kako je bilo hodati kad sam ušao unutra. Da me je samo bilo snimati. “Walk like an Egyptian”. Tu je bio i njihov redovnik, sav živopisno istetoviran. Tetovaža je vrlo popularna u Tajlandu iz religijskih razloga.

I tako prođe moj odmor u Tajlandu. Znatno drukčiji od mojih tipičnih odmora, ali je vrijedio svaku paru. Smiješno koliko me sve koštalo. Stoga vam svakako preporučam vidjeti tu neobičnu zemlju i ljude ako vam se ikad ukaže prilika. Cijene su vrlo pristupačne ako se uspijete nekako dobaciti do tamo nakon više od 12 sati leta iz glavnih europskih centara.

Za kraj, još nekoliko praktičnih savjeta. Kako reče jedan od naših putopisaca, Davor, kao gost na Radiju Rijeka: u Tajland nipošto ne idite nepripremljeni! Lako se snaći u europskim ili sjevernoameričkim gradovima ako znate jezike. Ipak se oni u suštini vrlo malo razlikuju od nas. Tajland je potpuno druga priča, toliko različit od svih ostalih mjesta koja sam vidio, da se nećete snaći bez dobrog znanja što raditi, gdje ići, kako se ponašati, itd. U turističkim odredištima ćete sresti ljude koji znaju ponešto engleskog, ali je komunikacija prilično naporna. Thai je melodijski jezik tako da imaju jako čudan izgovor kad pričaju engleski. Npr. oni u govoru ne razlikuju “L” i “R” , rijetko tko izgovara pravilno “R”, iako ga imaju u svom jeziku. Trebat će vam koji dan da naviknete uho. S druge strane, tajlandski je toliko različit od svih europskih jezika da ga možete slušati tjednima, a da nećete razumjeti ni jednu jedinu riječ! Naredna stvar je pregovaranje kod kupovine. Lako  možete biti nasamareni i platiti 5-6 puta više. Ili što jesti? Iako je tajlandska kuhinja izvrsna, postoje stvari koje ne bih jeo da mi se o životu radi, iako nisam posebno izbirljiv. Ja sam si mogao priuštiti improvizaciju, jer sam imao prijatelja koji zna sve što treba.

Tajlanđani su vrlo gostoljubivi i stranci su dobrodošli. Kako uvijek, tretirajte ih s poštovanjem i nećete požaliti. Bahato ponašanje, izazivanje tuča i slično će vas koštati zatvora. Posebno se držite dalje od maloljetnika! Kako sam doznao, s tajlandskom policijom se nije šaliti. Legenda kaže da su anđeli pakla (Hell’s Angels) pokušali tamo organizirati “biznis”. Nekomu se to nije svidjelo, te su njih 80 prosto nestali u jednom jedinom danu. Nikad nisu pronađeni, niti se ikad saznalo što im se dogodilo.

O ostalim zanimiljivostima iz Tajlanda, čitajte ovdje: