Sjeverna Koreja – 4. dio

Autor teksta i slika: Voyager

Dio putovanja izvan glavnog grada se uglavnom svodi na vožnje dugim i širokim i praznim cestama, poneki monument vođama, grad Kaesong, u kojem konačno spavamo u nečemu što liči na tradicionalni hotel i iz kojega se lako dolazi do 38 paralele i posjeta najčuvanijoj granici na svijetu. Također, ono čime se ponose su i muzej s poklonima koje je Vječni vođa dobio i za života i nakon smrti, te velika brana koju su izgradili da bi kontrolirali poplave, more i što su  već mislili da bi mogli kontrolirati.

Kad izađete iz glavnog grada, konačno ćete doživjeti da vas ljudi gledaju, ok, nisu to klasična piljenja i buljenja, ali pogled prema sebi ne možete izbjeći, ponekad i ukradeni osmijeh, a nekad i neku verbalnu reakciju, no ništa nećete razumjeti, jer obični ljudi ne govore ništa osim korejanskog jezika.

U Kaesongu smo smješteni u hotelu u kojem doslovce spavamo na podu, tradicionalno u nekim velikim vrećama za spavanje, komarci nas ubiše u pojam, tople vode slabo, a i struje baš nema.

No, tu jedemo u nekom finom restoranu za strance tj.goste i vodiče, te političare, pa možemo reći da smo privilegirani. Općenito, svi obroci su diktirani unaprijed i nema biranja, sve se zna par mjeseci unaprijed i gdje i što jedete, ne možete samo tako otići s ručka ili večere i jesti negdje drugdje, jer restorana po gradovima nema, kao ni dućana u kojem biste vi nešto mogli kupiti, ili uopće stići do njega.

Posjet DMZ-u,  tj. demilitariziranoj zoni je jedan od posebnih doživljaja. Kao prvo naziv je smiješan, DMZ, a toliko vojske s obje strane, toliko oružja, da te dođe strah da netko ne aktivira kakvo oružje za vrijeme posjeta. Ta zona je na nekim mjestima široka svega metar, a negdje i po par kilometara. Sjeverni ljudi će vam pokazati i UN-ove bunkere sa posebnih posmatračnica i reći kako je sve to smišljeno da se odvoji jedan narod na dva dijela, te naravno opetovano kritizirati Amerikance. U daljini kroz te dalekozore se vidi i neka autocesta u Južnoj Koreji –  gledaš aute kako piče, i ne možeš vjerovati da je neki drugi svijet, nadohvat pogleda.

Svaki puta kada gledate nešto od državnog značenja, dobijete dodatnog vodiča, eksperta, obično vojnu osobu s višim rangom. U jednoj situaciji smo mogli postavljati pitanja, no suputnik Nijemac je očito postavio preosjetljivo pitanje, jer se pukovnik predavač toliko razbjesnio da smo naglo završili s predavanjem. Iako su prijašnja iskustva u muzejima bila vrlo ugodna, ovaj lik je puk’o. No to nije bio kraj. Nakon što smo pogledali bunkere iz daljine, vode nas putem u kojem s obje strane stoje kameni i betonski blokovi koji uvijek mogu biti gurnuti na cestu, ako krene ofenziva s juga i dolazimo do objekta u kojem su se vodili pregovori o okončanju rata. Pokazuju nam relikvije tog doba, tko je što rekao i potpisao, tko je kriv, o tko je kriv…općenito i naši vodiči se ovdje drugačije ponašaju, jer ovdje glavnu riječ vodi vojska, pa su i oni malo po strani, šute i gledaju u pod. Razgledavanje prostora na samoj 38 paraleli i crti razgraničenja i svih objekata koji se tamo nalaze je toliko osjetljivo, traži se mir i tišina i poniznost, jer je to mjesto boli za Korejance.

I ko za vraga, nama se pridruži grupa Kineza koji su došli u isto vrijeme na ovu točku, oni su toliko glasni, lupaju fotićima, pljuju i tako to…i naravno, veća grupa nije ostala neprimijećena…u tom momentu zapovjednik ovog okruga se toliko prodere na naše vodiče, postroje nas u vrstu (!!! poslije mi kaže jedan švabo da mu je to prvi put u životu da ga je netko uopće uspio natjerati da se stane u vrstu), i krene deračina. On galami na svom jeziku i traži od vodiča da prevode na naše jezike. Vodičima neugodno, pogotovo našima, jer buku i galamu nismo izazvali mi, nego Kinezi, no koga briga…i slušamo mi tako 15 minuta postrojavanja, liku iskočile žile na vratu, na čelu, iako se nije ni rodio u vrijeme rata, no toliko je prisutan u toj boli da puca po šavovima…prijeti izbacivanjem iz zemlje ovaj čas jer ne poštujemo ovo posebno i sveto mjesto…ušutimo mi tako svi..krenemo dalje, i konačno dobijemo priliku slikati tu osjetljivu crtu. Naime, na fotkama s druge strane kućica se odmah vidi Južna Koreja, jer su plave kućice i napravljene tako da je pola u jednoj, a pola u drugoj državi.

Naravno, turistički obilazak je napravljen tako da sjevernjaci imaju pola dana za obilazak, a južnjaci drugu polovicu, tako da nema sudaranja i sretanja ljudi. U jednom momentu dok si u toj plavoj kućici, u stvari se nalaziš u Južnoj Koreji. Vojsku Južne Koreje nismo vidjeli, sve je prazno s druge strane, no zato s naše strane ih ima tisuće.

Nedaleko od ovog mjesta se nalazi i tzv. pokazno selo, koje su sjevernjaci izgradili kao Potemkinovo selo, dovoljno blizu da Južnjaci mogu dalekozorima gledati što ovi na sjeveru rade, pa je tako naravno sve moderno u tom selu i fejkano do boli. Nisu nas vodili u pokazno selo, jer su i sami svjesni njegove iluzije. Ono što nije iluzija su dva jarbola sa zastavama s obje strane, naravno da je na sjevernoj strani veći, kažu i najveći na svijetu. Opet problemi s egom!

Nedaleko od ovog mjesta se nalazi i tzv. pokazno selo, koje su sjevernjaci izgradili kao Potemkinovo selo, dovoljno blizu da Južnjaci mogu dalekozorima gledati što ovi na sjeveru rade, pa je tako naravno sve moderno u tom selu i fejkano do boli. Nisu nas vodili u pokazno selo, jer su i sami svjesni njegove iluzije. Ono što nije iluzija su dva jarbola sa zastavama s obje strane, naravno da je na sjevernoj strani veći, kažu i najveći na svijetu. Opet problemi s egom!

Što tek reći za muzej u kojem se čuvaju svi pokloni koje su tata i sin dobili od stranih država i državnika. To je jedna ogromna i raskošna zgrada, koja je podijeljena po državama jer je od nekih država dobivao tako puno stvari da su morali napraviti posebne dvorane. Ima tu nevjerojatno rijetkih primjeraka iz umjetnosti i vrlo vrijednih starina, no brate, ima tu takvih gluposti, da ne povjeruješ. Da danas pošaljete magnet iz Zagreba tamo i kažete da ste grupa ljudi koja poštuje Vječnog vođu, to bi završilo u tom muzeju.

Meni osobno je bilo zanimljivo vidjeti dva putnička vagona kojima se vozio Kim Il Sung, jer se bojao letjeti avionima, pa je putovao isključivo vlakom. Jedan vagon je dobio od Staljina, drugi od Mao Ce Tunga.

Naravno, tu je i kolekcija iz Jugoslavije, drug Tito mu je poklonio zlatne tabakere za duhan, pa neke super udobne i raskošne fotelje, pa kojekakve puške…oružje je uglavnom dobivao iz Afrike. Ima tu poklona i sa zapada, neki su ozbiljni,  ali neki su takva glupost, kao što su nam suputnici iz Portugala preveli  –  neki lik poslao kutiju prehrambenih namirnica i to je tamo izloženo, ovi valjda nisu imali pojma što je to, pa su izložili u čast vođi. Ruski i kineski pokloni su najimpresivniji i dvorane su im uvjerljivo najveće. Tu sam napravio svoj najveći incident za boravka u zemlji. U jednoj dvorani je kip Kim Il Sunga u prirodnoj veličini, poklon od Kineza i napravljen je kao voštana figura. I stanemo mi ispred, već znamo proceduru i krene klanjanje, grupa i vodiči i meni u glavi prođe misao, što će biti ako se ne naklonim, iza nas nije bilo nikoga, rekoh, ‘ajd da vidim.

I tako se oni svi naklone u isti čas, ja uspravan. Vrate se oni nazad, a s moje obje strane ugledam poglede svojih suputnika s dozom nevjerice i lagane panike, hoće li se što dogoditi?? Naravno, nitko nije skužio, ništa se i nije dogodilo, ja sam tek za sekundu bio mali heroj koji se suprotstavio sustavu.

Također nas vode da vidimo selo u kojem se rodio vođa, no sve je to namješteno jer tu sela nikad bilo nije, zamislite umjetni Kumrovec. Mali Irac mi kaže da se on uopće nije ni rodio u Koreji nego negdje u Rusiji u nekom logoru, no ovdje povijest ima sasvim drugačije značenje i mjesto u društvu.

Pokazuju nam i budistički hram, jedini koji je ostao u zemlji, no sve je prazno, jer religija je zabranjena osim državne, o njoj ću nešto reći u sljedećem postu.

Priroda u ovoj zemlji ima svojih predivnih momenata, no problem je što sami domaćini ne vjeruju da su to dijelovi koje mi želimo vidjeti, tako da se uglavnom iz busa divimo krajolicima. Životinja skoro da nismo vidjeli. S obzirom da se govorka da se ovdje umire od gladi kad je sušna godina i riža ne uspije, ne bi me čudilo da su pojeli sve što su mogli uloviti. Jedino što je strašno je broj zrikavaca i skakavaca. Gdje god došli, to je jedini zvuk, toliko intenzivan i sveprisutan, da  već nakon par sati postane frustrirajuće, nije nam bilo jasno koji je tome razlog, a domaći vodiči u tome ne vide ništa posebno, navikli se ljudi. Ptica nema. Pasa nema. Mačaka nema.

Prethodni nastavak: Sjeverna Koreja -3 .dio
Naredni nastavak – kraj serijala: Sjeverna Koreja – 5. dio