Autor teksta i slika: Voyager
Posjetiti Sjevernu Koreju, a ne otići na ‘Mass games’ je isto kao i otići u Rim a ne vidjeti Papu. Naravno, dobro je pogoditi termin kada se one i održavaju, mada je većina agencija uskladila svoje termine putovanja, upravo s održavanjem tih masovnih priredbi.
Zamislite slet na stadionu koji prima 300 tisuća ljudi (najveći na svijetu, zar ste sumnjali?!), a na kojem sudjeluje oko 100 tisuća izvođača?! A ono što oni izvode svojim tijelima, koreografijama, pločama, instrumentima je upravo nevjerojatno. Kažu da je čast nastupiti na Arirang masovnim igrama, no zahtjeva dugo pripreme i strpljenja. Tu su naravno i djeca, koja imaju svoju posebnu točku, pa vojnici koji rade čuda sa svojim puškama. Cijela jedna tribina služi samo za stvaranje pozadinske slike koja se mijenja u sekundi kako se mijenja priča koju na priča glavni spiker, kolorit prelazi iz zastave u prirodu, od životinja do vlaka, od planina do slike Velikog vođe, naprosto nevjerojatno. Ono što je bilo moguće gledati u rijetkim dokumentarcima ili pak na youtube-u, sada je stvarnost, sve se to odvija ispred vaših očiju i kolikogod ste svjesni etičnosti cijelog ovog procesa i slavljenja lidera koji je umro, ali je vječit, ipak ste fascinirani da to još negdje na ovom svijetu postoji.
Ulaznica se plaća dodatno, ovisno o tome gdje želite sjediti, no kako je dio tribine za strance uvijek poluprazan, ne treba kupovati najskuplje karte, jer se nakon početka ionako možete prebaciti na koju stepenicu više. Naravno, smijete sve fotografirati, zato vas i vode tamo, osim publike, pogotovo vojnih lica i generala u počasnoj loži. Općenito su osjetljivi na vojsku i snimanje, ali i vrlo ponosni. Vojska ipak održava ovu zemlju u takvom stanju. Mislim da traje 4 godine i smatra se jednog od 5 najjačih vojnih sila na svijetu iako imaju tek 20-tak milijuna stanovnika. Vojska je spas za mlade ljude, jer osim statusa, dobivate i hranu i smještaj i brigu i školovanje i potencijalno partijski možete napredovati u životu. No vojska znači i briga oko infrastrukture, jer vojska radi sve velike stvari u zemlji, od održavanja cesti, izgradnje velikih objekata do čuvanja meke granice s Južnom Korejom. Biti vojnik u ovoj zemlji je blagoslov i prokletstvo.
Nakon što vas Arirang predstava ostavi bez daha, treba ostaviti prostora za još fascinacije, koja nažalost ide i u smjeru da vam se malo smuči od jada i bolesne ambicije. Sutradan nas vode u dječiji centar gdje sva korejanska djeca (možeš misliti kako je to istina, dolaze samo odabrani) mogu doći i sudjelovati u razvoju, učenju, igri i zabavi. I tako nas vode iz dvorane u dvoranu, a u svakoj mali supertalenti, ili plešu ili pjevaju ili sviraju ili vezu ili rade neko drugo svjetsko čudo. I svi su kao sretni i baš su nas čekali da nam pokažu što znaju i umiju. Već smo pomislili da je gotov obilazak djece, kad nas uvode u najveću dvoranu gdje počinje jednosatni show u kojem djeca rade sve ono što smo već vidjeli, ali još bolje i nevjerojatnije. Imati talent u ovoj zemlji vam očito osigurava budućnost i kruh, jer vas barem mogu pokazivati strancima.
Mali virtuozi se redaju na sceni, perfektnih glasovnih mogućnosti, gumenih tijela, prstiju koji prebiru po tradicionalnim koreanskim instrumentima, a domaćini samo kimaju glavom i lagano se smješkaju pokazujući svoju superiornost pred nama strancima. Huh, državni pravobranitelj za djecu bi ovdje imao pune ruke posla, naravno kad bi postojao. Sve je toliko umjetno i izvještačeno da nakon Ariranga uopće ne možeš uživati u ovome, jer osjetiš da je iza svega toga hladna mašinerija koja iskorištava klince u svrhu državne propagande.
Počinjem se pitati, kakvo je djetinjstvo ovih malih genijalaca?!
Ostatak Pyongyanga je uglavnom u spomenicima koje moramo obići jer bez toga nema niti jedna ture. Kod svakog moramo kupiti stručak cvijeća za 5 EURa i onda staviti na spomenik tj. ispred njega. Naravno, kad se radi o spomeniku Vječnom vođi, onda slijedi i naklon, tako da smo jedan dan morali vježbati i naklanjanje koje nam je koristilo tokom cijelog puta. Ono što fascinira je gledati Koreance dok se klanjaju i prilaze tim monumentima, to su takvi ozbiljni pogledi, tako posvećeni mometi u kojima oni doživljavaju katarze, posebnosti tog trenutka. Kao da cijela država ima raspored kad se i koji dan ide klanjati. Također slikanje spomenika velikog vođe nije jednostavno. Uputa je slijedeća: svaka fotografija mora sadržavati cijelog vođu tj. ne smijete mu slikati pojedine dijelove tijela, niti ometati druge dok se klanjaju. Vodiči nas obilaze dok lupamo fotke, gledaju na display i lijepo brišu sve ono što im se ne sviđa. Slikanje samo ruke ili glave se čini kao nepoštivanje ovog besmrtnika, pa stoga bilježite ili samo njega ili ništa. Nisam baš to shvatio, ali nema veze…kad si u Koreji, budi…ono što nisi.
Najsvečanije od svih klanjanja je ono u bivšoj zgradi vladavine Vječnog vođe. Kao prvo, morate se fino obući, jer je to najsvečaniji moment koji možete doživjeti u Sjevernoj Koreji. Nema traperica ni majica, košulja i fine hlače. Nema nikakvih fotoaparata unutra, niti ničega u džepovima. Ulazak je toliko posebno čuvan da je mislim da ni Obama nema takvo osiguranje (ovdje govorimo o mrtvom balzamiranom lešu). Prolazimo kroz dugi niz hodnika, svako malo prolazimo kroz neki sustav koji nas ispuše, valjda da izbaci sve bakterije koje smo donijeli sa sobom unutra, mi kao stranci imamo prioritet, jer smo ustvari pokazatelj domaćim posjetiteljima da se i stranci dolaze klanjati Vječnom vođi. A to tek nije šala. Naime, kod leša se klanjaš tri puta, prvo ispred njega, onda kraj glave s lijeva, pa kraj glave s desna. Svud uokolo vojnici počasne straže s punim naoružanjem. I tako se moja grupa klanja i klanja i gledamo ispod oka domaću ekipu koju lovi trans od posjeta. Oni su svi vrlo svečano obučeni, žene tradicionalno u nekim nošnjama, muškarci jednoobrazno u nekim odjelima.
Najsvečanije od svih klanjanja je ono u bivšoj zgradi vladavine Vječnog vođe. Kao prvo, morate se fino obući, jer je to najsvečaniji moment koji možete doživjeti u Sjevernoj Koreji. Nema traperica ni majica, košulja i fine hlače. Nema nikakvih fotoaparata unutra, niti ničega u džepovima. Ulazak je toliko posebno čuvan da je mislim da ni Obama nema takvo osiguranje (ovdje govorimo o mrtvom balzamiranom lešu). Prolazimo kroz dugi niz hodnika, svako malo prolazimo kroz neki sustav koji nas ispuše, valjda da izbaci sve bakterije koje smo donijeli sa sobom unutra, mi kao stranci imamo prioritet, jer smo ustvari pokazatelj domaćim posjetiteljima da se i stranci dolaze klanjati Vječnom vođi. A to tek nije šala. Naime, kod leša se klanjaš tri puta, prvo ispred njega, onda kraj glave s lijeva, pa kraj glave s desna. Svud uokolo vojnici počasne straže s punim naoružanjem. I tako se moja grupa klanja i klanja i gledamo ispod oka domaću ekipu koju lovi trans od posjeta. Oni su svi vrlo svečano obučeni, žene tradicionalno u nekim nošnjama, muškarci jednoobrazno u nekim odjelima.
I nestane struje!!! Isuse Bože, pomislim. Ne mrdaj nikuda. Ovo je valjda najgori mogući scenario, jer ako se samo pomakneš, mogao bi dosegnuti do leša, a ako vojnik repetira pušku, gotovi smo. S druge strane je situacija toliko apsurdno smiješna, da je pitanje kako smo se uopće suzdržali ne smijati. Jer ovo je jedino mjesto u Koreji u kojem nikad nikad ne smije nestati struje. To je njihov Jeruzalem! I čuje se sad komešanje, povici, i mi samo stojimo i čekamo, par sekundi, i vrati se struja, pa nas po ubrzanom postupku proguraju u slijedeću prostoriju, kad tamo, sve diplome, priznanja, medalje i slike sa velikanima povijesti. Naravno, vodič me odma vodi do slike Kima i Tita, ponosan što eto, mi se kužimo. Gledam , hinim ponos i kimam značajno glavom, koliko su važne sve te slike ljudima, prošlost koje se sve rijeđe itko na svijetu sjeća, ovdje je ona živa i danas i nema naznake da će izblijediti uskoro. Izlazimo van iz zgrade i napokon dolazimo do svojih fotoaparata, pa nam se barem pruža prilika slikati ovo ogromno zdanje, grobnicu Vječnog vođe, te se usput švercamo pa slikamo i domaće posjetitelje jer se oni namještaju za ovaj posebni moment svog života. Nama super zanimljivo, njima čudno, iako bi se rado sakrili od kamera, oni čekaju da ih državni fotograf snimi i da slijedeća skupina dođe na red. Idemo dalje…http://www.youtube.com/watch?v=y3LTW0Pplsk
Prethodni nastavak serijala: Sjeverna Koreja – 2.dio
Naredni nastavak serijala: Sjeverna Koreja -4. dio
Zapanjujuce! Kao da ne zivimo na istom planetu.
Imati talent u ovoj zemlji vam očito osigurava budućnost i kruh, jer vas barem mogu pokazivati strancima.
Mislim da ne treba biti sarkastican i ismejavati ono sto ne razumes. Oni imaju svoj nacin i stil zivota i ne mislim da bilo ko tome treba da se podsmeva. Nemaju internet, pa sta? Treba videti koliko su fizicki i psihicki zdravi. Garantujem da smo mi, na zapadu, sto puta mentalno emotivno i intelektualno izdeformisaniji nego oni. Ne verujem da ima toliko naslinih ubistava, kriminala, seksualne izopacenosti i svega ostalog loseg koje nam upravo ti mediji i donose. Ako pogledamo realno, za koje znanje si ti bogatiji time sto imas internet u poslednjih 10 godina, da li ima jedna stvar da kazes da je doprinela tvom licnom napredku i iskustvu a koju si usvojio sa interneta, osim sarkazma i nipodastavanja.
Ne bih da te kritikujem, hvala na ovim infomacijama koje si podelio sa nama. MIslim da je do sada koliko sam procitao sve jako zanimljivo i poucno ali mi se ne svidja taj snishodljivi stav. Takav stav o tebi imaju stranci kada odes u razvijene evropske zemlje. Tamo si gradjanin treceg reda i ako to nisi zasluzio. Nemoj ni ti to da radis, jer to se zovu predrasude. Ova zemlja je pod strogim sankcijama vec jako dugo i svaka im cast sto su uspeli da se odpru stranom uticaju, pa makar i po cenu svoje izolovanosti. Pogledaj danasnje novine i bice ti jasno u kakvim mi drzavama zivimo i sta smo postali.
Izvini za dobronamernu kritiku.