Pamukkale – Turska

Pamukkale – Šetnja po pamučnim stijenama

Autor: Slavica D.

Mnogo je mjesta na kugli zemaljskoj koje bih željela vidjeti, diviti se čudesnim djelima izvajanim rukama čovjeka ili prirode. Mnogo toga je lijepo, ali neke stvari su mi sasvim neshvatljive. Tako sam godinama zamišljala kakve li su to bijele stijene, koje je priroda oblikovala u kamene cvjetove, stalaktite na otvorenom, jezerca puna tople vode u kojima se ogleda plavo nebo.

Nedavno sam posjetila Pamukkale, pamučni dvorac. Te vapnenačke stijene ležale su pod mojim bosim nogama. Hodala sam po njima i pitala se je li to san, zar je moguće da se davna želja obistinila? Čak i sada, kad osjetim trnce pod nogama, ili kad pogledam fotografije, zamislim da sam opet tamo i osmijeh zadovoljstva je na licu. Malo što me moglo tako razveseliti kao šetnja po snježno bijelim padinama. Istina, boja negdje prelazi u plavkastu, naročito gdje se u vodi vidi odraz čistog neba, negdje naginje ka žutoj, pa zelenkastoj, ali bijela je na sve strane.

Kad sam se primicala stijenama, brdo je izgledalo sasvim ‘normalno’, kao sva brda. Pitala sam se gdje se krije tajna? A onda jednostavno, kao da je netko povukao crtu, smeđe stijene postaju bijele i takve su od vrha sve do dna. U podnožju par umjetnih jezera sa stotine patkica. Slika kao iz bajke. Činim puno fotografija, ne sluteći da je to samo početak čarolije, ono što se krije još je nestvarnije.

Pamukkale je ustvari naziv turskog sela odmah ispod brda. Obično, rekla bih siromašno selo, bez nekih značajnih obilježja. Osim tvornice Onyx, gdje smo gledali cjelokupni proces izrade raznih predmeta od ovog poludragog kamena. Iznenadilo me da se nisu mnogo više razvili zahvaljujući čudu prirode koje im stoji tik do ‘kućnih vrata’.

U mjestu sam posjetila dvije džamije, za mene fascinantan doživljaj, jer je u jednoj od njih u tijeku bila molitva. Sa zanimanjem sam ih gledala, nitko se nije bunio jer ih nisam ometala.

U drugu džamiju nas je poveo vodič, bila je prazna i zato prikladna za masovnu posjetu. Njeno plavetnilo dekora bilo je očaravajuće, odmor za oči i dušu.

Turistički kompleks sastoji se od dva spojena dijela: antički grad Hierapolis na visoravni povrh stijena i bijele padine koje se obrušavaju prema dolini. Nevjerojatna kombinacija dva, po meni, sasvim različita svijeta. Ali stari Grci i Rimljani nisu tako mislili. Oni su svoj sveti grad, grad brojnih hramova, smjestili upravo na ovu zanimljivu lokaciju. Jer ovo je bilo njihovo lječilište sa termalnim kupkama, mjesto gdje je voda snažno djelovala protiv mnogih bolesti, ponajprije reumatizam, visoki krvni tlak, srčane tegobe. Ustvari, još 190.g. p.n.e. grčki kralj Eumen II je osnovao Hierapolis na visoravni na kojoj izviru vrela. Kasnije je grad postao dio velikog Rimskog carstva i posjećivali su ga brojni carevi, pijući ljekovitu vodu i kupajući se u termalnim bazenima. Priča kaže da su ovdje u davna vremena divovi sušili pamuk i ona jezera su tragovi njihovih stopa.

Nisam znala na koju stranu bih prije, jer kad krenete od južnog ulaza, kao što smo mi krenuli, prema sjevernom, preko cijelog kompleksa dugog par kilometara, jedino dobro obilježena mapa koju sam dobila na ulazu pomaže da temeljito vidite sve zanimljivosti, da neki važan detalj ne preskočite.

Činilo se da je taj dan Hierapolis bio zanimljiv jedino arheolozima, jer svi posjetitelji su jurili centralnom stazom da što prije stignu do pristupa stijenama. Tako smo i mi. Ipak, antičkih iskopina ima i kod nas, a bijele stijene su jedinstvene na svijetu.

Mogla sam ih zamišljati kako god sam htjela, emisije na TV su mi stvorile određenu sliku, čak sam se bojala razočarenja, ali stvarni susret je bio fascinantan. Kao da ih je Michelangelo vajao svojim božanskim rukama, oblici su se pretakali u divne kombinacije kamene čipke, svaka drugačija od prethodne. Po stijenama možete hodati samo bosi, čega sam se pomalo i bojala, no nema straha da se okliznete. Njihova površina, bila namreškana ili glatka, ponegdje oštra, ustvari nimalo nije skliska, pa su i mala djeca po njima bezbrižno skakutala. Naokolo se čuje huk nadolazeće tople termalne vode, koja se tek na određenim mjestima izlijeva u bazene, pretvarajući ih u ljekovite kupke, a iznad njih se diže para. Tu je temperatura ugodnih 36 stupnjeva. Kažu ako uronite predmet u ovu vodu i ostavite ga nekoliko dana, pokrit će ga sloj kalcija i postat će poput bijelog kamena. Kao mala djeca mnoštvo je skakutalo, vidjela im se beskrajna razigranost, mnoge šašave poze smo zauzimali pri slikanju. Ovo i jeste razigrano mjesto gdje smo svi podjetinjili. Čak smo se i nasmijali kad se jedan Nijemac, poprilično pod gasom, iz čista mira izvrnuo u kanal kojim protječe topla voda. Cijeli se okupao, što i nije bilo tako strašno pod toplim suncem. Valjda se brzo razbistrio.

Na vrhu stijena nekad su bili hoteli, koji su u svoje bazene dovodili toplu vodu iz izvora rijeke, a po padinama je vodila cesta po kojoj su motoristi izvodili akrobatske bravure. Sve to uklonjeno je otkad je UNESCO 1988. ovo mjesto proglasio svjetskom baštinom i zaštitio vapnenačke stijene. Mnogi radovi su napravljeni da se ovom području vrati izvorni izgled, i sačuva ga se od uništavanja. Nije dozvoljen pristup svim dijelovima, čak se ne smije prići onim najljepšim središnjim jezerima, no i ono što je dopušteno čini ugođaj vrhunskim. Kompletna dužina pamučnih stijena iznosi oko 2,5 km, a širina pola km.

Na sjeverozapadnim stijenama nije bilo nikoga, a poželjela sam i tu načiniti nekoliko fotki. Čim sam zagazila na njih, oštar zvižduk čuvara prolomio se s vrha. Uz pokušaj da se oglušim na upozorenje, ipak sam fotografirala, a onda se bezazleno vratila natrag na pješačku stazu. Suprug me ukorio, jer se vidjelo da tamo nitko ne ide, ali meni je ta šetnja po zabranjenim bijelim liticama bila dragocjena. Dok sam prolazila pored čuvara, ljubaznim osmijesima riješili smo nesporazum.

Na suprotnoj strani od stijena je Antički bazen, koji je u zlatno rimsko doba služio za kupanje carevima, a kažu, i Kleopatri. U blizini je i muzej sa povijesnim mramornim i kamenim artefaktima, te ostaci amfiteatra, hramova, brojni sarkofazi, grob apostola Filipa, ostaci svetišta posvećenog Plutonu, nekropole. Hierapolis je nekad bio veliki antički grad.

Vrijeme je brzo proletjelo i stigli smo na sjeverni izlaz gdje nas je čekao bus. Rado bih se vratila, još malo pogledala ovu naizmjernu ljepotu, no termini su već bili određeni i mi smo pohitali na vožnju kroz masive Taurusa. Čekale su nas druge, nepoznate ljepote zemlje Turske.