Šangaj

Autor: Maja Z.

(objavljeno  u blogu Prozor u dom, autorica poslala i nama)

Šangaj

Kina, jedna od najvećih i najmnogoljudnijih zemalja svijeta, zadnjih godina prerasta u svjetsku ekonomsku velesilu. S rastom ekonomije raste i otvaranje prema svijetu. Donedavno zatvorena komunistička zemlja, postaje sve više sličnija bilo kojoj zemlji zapada. Teško mi je suditi kako je u ostalim dijelovima zemlje, ali mi smo imali priliku uvjeriti se da je to istina u najrazvijenijem kineskom gradu – Šangaju.

Put od polaznog mjesta – kuće, do cilja – hotela u Šangaju, trajao je skoro 24 sata. Kako ne postoji direktan let iz Zagreba, presjedali smo u Njemačkoj te noćnim letom u susret suncu preko Sibira stigli u suncem okupani Šangaj. Na samom aerodromu Pudong šok – prekrasno zdanje zgrade i njegova veličina ostavljaju bez daha. Pozitivan dojam jedino kvare obavezne maske na licu zbog ptičje, svinjske ili tko bi znao više koje gripe, te obavezna sanitarna kontrola.

Prvi dojam je da unatoč velikim gužvama vlada red i savršena organizacija, a svi službenici su vrlo ljubazni. Na izlasku s aerodroma u nadi smo da ćemo se uspjeti lako sporazumijeti s taksistom, a vožnju Maglevom (magnetnim levitacijskim vlakom koji vozi do centra grada brzinom od oko 450km/h ) ostavljamo za povratak, te sjedamo u prvi od čini se stotinu taksija. Naša nada kratko traje jer taksisti ne govore engleski, a još gore je što uopće ne poznaju latinično pismo. Srećom, svi bolji hoteli na samom aerodromu imaju svoje štandove, te vam ljubazno daju vizit karte s dvojezičnom adresom hotela. Put do hotela traje oko sat i pol i taksi napuštamo zadovoljni jer nam se čini da nakon obaveznog završnog mahanja (čitaj: sporazumijevanja) nismo platili previše dolara. Hotel je prekrasno zdanje iz 30-tih godina prošlog stoljeća kada se Šangaj smatrao Parizom istoka.

Grad nezamislive veličine za naše prilike ima oko 18 mil. stanovnika, a prostire se na površini od gotovo 5.000 km2. Jedna je od najvažnijih svjetskih luka i nalazi se na rijeci Huang-pu.

Znajući sve te statističke podatke, gotovo sa strahopoštovanjem pao je dogovor da ćemo na slučajni upit koliko naša zemlja ima stanovnika lagati – barem 10 milijuna! No, i to je zapravo za kineske pojmove toliko malo da smo bili sretni što nam takva pitanja nisu ni postavljali.

Gdje se Hrvatska uopće nalazi (Europa) , znala je samo nekolicina i to zahvaljujući nekim zaslugama naše nogometne reprezentacije iz prošlosti…inače većina smatra da smo bivša ruska republika, a dosta ih za našu lijepu zemlju nije nikada čulo.

Prvi susret sa kineskom kulturom (čitaj: jelom) imali smo na doručku s ogromnim švedskim stolom na kojem se nalaze bezbrojne delicije zapadne i kineske kuhinje. Kao redovni posjetioci kineskih restorana po Europi, smatrali smo se velikim poznavateljima te azijske kuhinje, te nam se jedenje pečenih jaja usred Kine učinilo svetogrđem, zato smo se odlučili za lokalne specijalitete. Svinjetina s kikirikijem ili piletina s umakom od limuna, te ljuto-kisela juha naš su obavezan  izbor s menija. No začudo, na ogromnim pladnjevima nema ničega što liči na kikiriki, a kamoli na svinjetinu. Nakon smiješnih situacija i pokušaja “prokuhavanja” sirovih namirnica u juhi , te sveopćeg podsmijeha konobarica polako shvaćamo da će prehrana biti veći problem nego što smo to mislili.

Kineski restorani, slično kao i neki u Europi, rade u točno određeno vrijeme za ručak, te par sati navečer za vrijeme večere. Ukoliko u turističkom zanosu preskočite ručak, nažalost ništa vas neće spasiti do otvaranja restorana u 19 sati. A tada nastupa pravi stampedo….u svakom, pa čak i onom neuglednom restoranu, postoji čekaonica sa klupama gdje svi poslušno sjede i pomiču se za jedno mjesto kako gladni supatnik do vas hvata svoju slobodnu stolicu.

Plakati mame na razne đakonije, iako niste najsretniji kada dobijete na tanjuru ovu polusirovu kokoš!

Ako ste te večeri pod sretnom zvijezdom, onda ste nabasali na restoran gdje postoji engleski jelovnik, a ako niste, zaboravite svoje znanje engleskog, ovdje konobari to ne uče u školama. Tada se pomolite da ne dobijete juhu od zmija, šniclu od psa ili umak od nekog neidentificiranog morskog stvorenja. Na naše veliko čuđenje, riža se jako malo jede, a soja sosa nema ni za lijek!

Najveći problem nam je predstavljala naravno kava. Kinezi tradicionalno piju samo čajeve i možete vidjeti kako na biciklima obavezno imaju pokoju “dunjst” bocu punu čaja koji ispijaju po cijeli dan. Kavu možete naći samo u hotelima ili u nekoliko “zapadnjačkih” kafića gdje je cijena jednog espressa otprilike jednaka cijeni jednog para patika na tržnici. U restoranima vam donose čajnike na stol bez da vas uopće pitaju da li čaj pijete – pa to se podrazumijeva! Osim čaja dosta je popularno i kinesko Tsingtao pivo, iznenađujuće dobre arome.

Grad je prepun kontrasta staro-novo, istok-zapad, bogato-siromašno i kozmopolitski je u svakom pogledu. Trgovački centar je prepun trgovina sa nevjerojatno povoljnim cijenama, samo se nemojte previše zanositi da ste upravo kupili “original”. Sve poznate luksuzne marke imaju ovdje svoje butike, a od kozmetike najtraženije su kreme za izbjeljivanje kože. Izrazito svjetla koža smatra se  otmjenom i znak je plemenitog podrijetla. Ja se nisam usudila kupovati kozmetiku čak ni u naizgled sigurnim robnim kućama. Cjenjkanje u trgovinama se podrazumijeva i nakon početne nelagode uživite se u ulogu pa počnete bez pardona spuštati cijenu i za 50-tak %.

Ukoliko vam se na ulici približava neki Kinez, bolje ga pokušajte izbjeći: ili je ulični preprodavač pa će vam pokušati  prodati originalni Lolex ili je prosjak pa će tražiti koji novčić! Zato skupljajte sitniš  jer su prosjaci  jako uporni i pratit će vas neko vrijeme po gradu.

Glavna turistička meka je Stari grad. Predstavlja zasebnu cjelinu usred grada i zahvaljujući naporima konzervatora sačuvan je u izvornom obliku.

Sve fasade i krovovi su obnovljeni a ponuda je prilagođena potrebama turista. Tu se nalaze trgovine, suvenirnice i restorani, a kako napredak nažalost nije moguće spriječiti, najatraktivnije lokale zauzeo je naravo McDonalds.
U kineskoj povijesti i kulturi parkovi zauzimaju posebno mjesto. Ovo je jedan sačuvan iz  carskog doba.
Nije teško razumijeti privrženost Kineza parkovima, oni u užurbanoj i stresnoj svakodnevnici predstavljaju malu oazu mira i tišine.

Napredak je vidljiv na svakom koraku, a u ubrzanoj urbanizaciji najgore , kao i svugdje na svijetu, prolazi sirotinja. Jednim potpisom gradske uprave donose se odluke o rušenju sirotinjskih četvrti i “humanom” preseljenju na tisuće ljudi u po 200 km udaljene nove neboderske četvrti koji niču preko noći.

Šangajci žive na otvorenom – rade, jedu, piju, popravljaju zube….ukoliko vam nije baš najjasnije što predstavlja ova slika lijevo, malo ću vam pojasniti: to je ulična zubarska ordinacija! Kinezima se mora nešto priznati – majstori su improvizacije!

U donedavno siromašnim ribarskim selima u okolici Šangaja koji su izgrađeni na cijelom spletu kanala, turizam je donio bolji život i sada stanovnici žive uglavnom od ugostiteljstva i trgovine. U njemu je sniman i zadnji nastavak filma Nemoguća misija. Zahvaljujući nevjerojatnom širenju grada, ova udaljena sela sada su postala  predgrađa Šangaja, a od samog centra udaljena su oko 250 kilometara. Šira urbana zona ove metropole je tolika da se možete voziti stotinama kilometara, a da vam se čini da grad uopće niste niti napustili. Kada ga konačno napustite ponovo se nađete u drugom gradu-satelitu kojih oko samog Šangaja ima puno.

Nakon napornog dana dobro dođe odmoriti noge u ovoj ekološkoj verziji taksija na nožni pogon.

U gradu sa nebrojeno mnogo automobila, najćešće prijevozno sredstvo je ipak bicikl. U prometu vlada  kaos jer se propisi i znakovi slabo poštuju, a pješaci mrtvi-hladni prelaze pješački prijelaz na crveno svjetlo bez obzira na prometnog policajca u blizini. Prometna zakrčenja su svakodnevna pojava. Nakon što smo svladali početni strah od metroa, shvatili smo da je najbolji i nabrži način putovanja gradom. Metro stanice i sami vlakovi su nevjerojatno čisti, bez i jednog grafita ili bačenog opuška i žvake na podu. Na svakoj stanici postoji upozorenje na displejima i na razglasu gdje se nalazite na engleskom jeziku, pa je snalaženje vrlo jednostavno. Pogledajte kako se samo sjaji mramorni pod na slici. Inače cijeli grad je izuzetno čist, čini se da imaju odlično riješenu komunalnu službu u gradu.

Na istočnoj obali rijeke Hunagpu zadnjih 10-tak godina niče novo financijsko središte svijeta – Pudong. Sve relevantne svjetske tvrtke ovdje otvaraju svoja predstavništva, a broj nebodera u izgradnji je nevjerojatan. Kada se popnete na vidikovac TV-tornja Oriental Pearl Tower kuda vam god pogled seže vidite samo brojne dizalice i nebodere. Radi se čak i noću, u blizini našeg hotela nalazilo se gradilište s kojeg je buka dopirala cijelu noć.

O noćnom životu grada nažalost ne mogu previše reći, jer smo nakon cjelodnevnog obilaženja grada u hotelsku sobu dolazili s bolnim nogama i samo sa udobnim krevetom na pameti. Najviše mi je žao što nismo ostvarili odlazak u nadaleko poznate barove u centru grada gdje se održavaju glasovite jazz večeri s poznatim glazbenicima i gdje se možete ludo provesti.

Očigledno se moramo opet jednom vratiti…….