Autori: Mladenka i Vladimir T.
10.05.
Prvi dan u transibirskom vlaku.
Znatiželjno gledamo kroz prozor (koji je nemoguće otvoriti i očistiti), ne bismo li vidjeli štogod zanimljivo. Prolazimo kroz sela s drvenim kućercima, brvnarama smještenima u tužnom krajoliku, pokraj prljavih rijeka.
Asfaltiranih cesta gotovo i nema. Uz prugu se nalaze željezni blokovi i šipke. Tvornička postrojenja koja ne rade, već dobro poznati natpisi. Pijemo čaj s našim prijateljima iz Švedske. Vani sniježi. U kupeu je jako hladno.
11-5
Jutarnja kava sa Šveđanima.
Za ručak: borš, pureća juha, dimljene haringe i sleđevi, šnicle. Pijemo kefir i bugarske sokove.
Nastavlja se isti krajolik. Neobrađena prostranstva, močvarna polja, brezovo drveće i sve to isprekidano naslagama staroga željeza, ostacima davno napuštenih, zastarjelih dizalica i strojeva.
U 15 sati dolazimo u Omsk. Prelazimo rijeku Irtiš. Rijeka je prljava, prepuna željeznih šipki koje su tu vjerojatno ostale još od gradnje mosta preko rijeke. U daljini se naziru dimnjaci. Miris industrije. Predgrađe Omska čine drvene kućice.
Slijedi suvremeno stambeno naselje. Kuće rađene od cigle, koja se već počela raspadati, posvuda smeće. Na cestama ružni kamioni. Pokraj pruge leže četiri uginula psa. U blizini njih grupica ljudi.
Samo što smo utonuli u poslijepodnevni san; iznenada, bez najave ili kucanja u kupe je otključavši vrata kupea upala “domaćica vlaka” držeći u ruci gumu grozno-zvučećeg usisavača. Sve oko nas i ispod nas je usisala dok smo mi bili u krevetu.
Na stanici Barabinsk smo izašli na kratko iz vlaka, te protegnuli noge i ostale dijelove tijela. Vlado je brisao vanjski dio stakla našeg kupea. “Oh, you have a very good map!” rekla je starija žena koja je šetala stanicom ruku pod ruku sa svojim suprugom. Tako je započeo razgovor s vrlo simpatičnim ljudim, Englezima, Beth i George. Posjetili su nas nekoliko minuta kasnije. Ona je rođena u Kini. I njena majka je tamo rođena. On je radio u južnoj Kini i Maleziji u razdoblju prije kineske revolucije 1949. godine. Inače je predstavnik prezbiterijanske crkve. Izuzetno inteligentan i obrazovan muškarac. Poznaju i govore kineski jezik, znaju prilično o Kini i Kinezima, te su nam dali nekoliko korisnih savjeta kako putovati Kinom. Oni putuju u Kinu nakon 40 godina kako bi posjetili ljude s kojima su nekad radili.
12.05.
Pospan dan. Ručamo sa Šveđanima. Nakon ručka posjetili smo Beth i Georga. Pokazivali su nam fotografije svoje kuće u Škotskoj, svoje djece i unuka.
Proučavamo knjige o Kini.
13.05.
Približavamo se Irkutsku. Uz prugu i dalje samo tvornička postrojenja, dimnjaci svih veličina iz kojih neprekidno suklja gusti dim. Vojarna, ograđena duplom, bodljikavom žicom, te još jednom ogradom. Svuda uokolo reflektori. Irkutsk leži na rijeci koja ga povezuje s Bajkalskim jezerom. Rijeka ima onu istu prljavo-smeđu boju s raznim otpatcima koji po njoj plove.
Dolazimo na Bajkalsko jezero. Ono je zaista lijepo, ali okoliš…polusrušene brvnare, dizalice i razbacan građevinski materijal. Jezerom plivaju sante leda. Planine koje ga okružuju su predivne. Dugo se vozimo obalom jezera.
Upoznali smo Amerikanca Andrewa. Putuje sam. Upravo je proveo četiri tjedna u SSSR-u, a sada putuje za Kinu. Priča kako su ruski lovci poubijali gotovo sve životinje u okolici jezera, tako da postoji opasnost da se neke životinjske vrste istrijebe (na primjer, sibirski tigar).
U restoranu pokušavamo naručiti nešto s jelovnika…na svaki naš upit, konobar odgovara „Njet, to njet“…i tako desetak puta…na kraju Vlado pita može li ipak nešto naručiti iako “ničega više nema”…konobar odgovara “Špigel aj” (u prijevodu: jaja na oko). Naručujemo dvije porcije…nakon nekog vremena nas dvoje i drugi strani putnici dobivamo špigelaje…počinjemo jesti…nakon par sekundi ulijeće isti konobar…taman počeli prve zalogaje stavljati u usta…svima uzima tanjure s jajima i viče da napustimo restoran jer ide “GRUPA, Grupa…”. U vagon restoran je ušla grupa partijskih rukovodilaca i prostor je po zapovijedi trebalo isprazniti…sva sreća da je do Kine ostalo samo par dana….
Za nekoliko sati dolazimo u Ulan-udz, mongolski grad. Pejzaž se mijenja. Od visokih i već pomalo dosadnih breza ulazimo u područje stepe, isprekidano blagim brežuljcima i prekriveno jednom vrstom niskoga bora. Promet vlakova je u ovom području izuzetno gust. Često prođe jedan teretni vlak u pravcu Moskve. Vlak za vlakom.
14.05.
Danas se približavamo granici Kine. Stižemo u Zabajkalsk i provodimo u njemu oko 4 sata. Carinska kontrola je prošla dobro. Ni sunce koje je sjalo nije uspjelo uljepšati sivilo ovoga grada, nalik mnogim, do sada viđenim, ruskim gradovima.
Mijenjamo preostale rublje (naravno, samo one koje smo promijenili u banci; one druge smo sakrili), kupujemo pive i sokove u obližnjoj Berjoski. Vlak ostaje isti, mijenjaju samo vagon-restoran. Nakon 4 sata stajanja prelazimo na kinesku stranu. Ubrzo smo primijetili da su Kinezi priključili svoj vagon restoran. Vjerujemo da ima hrane u tom vagonu…
Na vratima kupea se pojavi simpatičan Kinez u bijeloj uniformi, nalik velikoj porculanskoj lutki…Pozdravlja nas na uglađenom engleskom riječima: “You may have refreshments and drinks”…Konačno netko od službenika tko govori engleski…Na moj upit o Kini…samo ponavlja “You may have refreshments and drinks”…i tako nekoliko puta na svaki upit gostiju vlaka…Sav zbunjen povlači se polako unatrag, poklonivši se ..i nestane…Ipak znao je nekoliko riječi…Od tada smo najveći dio energije na putovanju trošili na smijeh jer smo sve ostalo vrijeme imali osjećaj da smo se vratili u neka prošla vremena…vratili smo se u vrtiće i osnovne škole…i to je trajalo do ulaska u Hong Kong…
Rusija je zakon