Autor: Antonija Putić
Peking je ogroman, prepun ljudi, gužve. Nekad carska prijestolnica, danas glavni grad najmoćnije zemlje svijeta, nemoguće je razgledati u nekoliko dana, jer zahvaljujući povijesti starijoj od 3000 godina, nudi pregršt zanimljivosti. No, nakon Kineskog zida, sve ima manji sjaj. Čak ni poznate sportske dvorane izgrađene za Olimpijadu 2008. godine u Pekingu ili poznati Trg Tjenanmen, Maov mauzolej, Velika narodna dvorana ili Kineski nacionalni muzej nemaju taj sjaj kao Kineski zid. Barem za mene. Grad je pun života, stranaca, bogatih Kineza, političara, turista… Grad nikada ne spava i u njegovu je središtu moguće pronaći mnogobrojne barove u koje izlaze i stranci i Kinezi.
Što vidjeti u Pekingu?
Doslovno svaka ulica skriva hram, povijesnu građevinu, novo arhitektonsko čudo ili predivan park, zanimljive skulpture, šetnice… Toliko je toga za vidjeti. Peking privlači mnogobrojne turiste – za neke je početna, a za mnoge i završna točka putovanja po Aziji. Za mene tek jedna od mnogih. Peking se može razgledati i iz autobusa. Agencije nude razgledavanje grada iz autobusa, a ture ovise uistinu o vašim afinitetima. Tako su u ponudi sportske dvorane, povijesne zgrade, nove zgrade, parkovi, hramovi… Javni prijevoz u Pekingu podrazumijeva metro koji je nevjerojatno brz i točan, a za hrvatske prilike i iznimno jeftin. Pod uvjetom da ne izađete iz metroa, moguće se voziti cijeli dan za svega nekoliko kuna. Iako metro linija nije impresivna kao u Moskvi, može se vidjeti mnoštvo simpatičnih svijetlećih reklama sa zanimljivim imenima stanica i uistinu raznolikog modnog stila na mnogobrojnim putnicima. I da, ima ih k’o Kineza, ali sve funkcionira besprijekorno. Autobusi, s obzirom na veličinu grada i broj drugih sudionika u prometu, zapravo idu poprilično brzo i pružaju pogled na grad gigantskih razmjera.
Tržnica svile
Peking je jedan od sedam gradova koji su bili prijestolnice za vrijeme raznih dinastija. Jedna od stavki koje su oblikovale arhitekturu grada su i prostrane ulice kojima su nekada prolazile carske vojske, mnogobrojna izaslanstva pa i car sam, dok danas tim ulicama prolaze milijuni stanovnika i gostiju grada. Nakon ugodne vožnje autobusom krećem na tržnicu na kojoj je moguće provesti sate. Peking obiluje tržnicama na kojima se može kupiti baš sve.
Jedna od popularnijih je i silk tržnica, tržnica svile. Nekad se prostirala kroz nekoliko ulica, sada je smještena u velikom trgovačkom centru i nudi tisuće kilometara svile svih mogućih nijansi, kvalitete i cijena, pa čak i lažnu svilu.
Osim svile, mogu se pronaći i drugi tipično kineski predmeti poput čajnika, čajeva, raznovrsnih igračaka, ali i fake torbe i milijun drugih sitnica koje nisu nužno vezane uz svilu. Mnogobrojni krojači u roku od jednog dana napravit će vam sve što poželite od svile, ali i drugih materijala, točno po vašoj mjeri, za relativno povoljan novac. Naravno, sve ovisi o tome koliko ste uspješni u cjenkanju.
Majstori cjenkanja
Kupovina na tržnicama u Kini ima posebnu čar. Prodavači su majstori u cjenkanju i neovisno o tome što prodaju započinju cijenom koja je čak deset puta veća, spremni su na cjenkanje do iznemoglosti, ali i spuštanje cijene koja će natjerati svakog potencijalnog kupca da nešto na kraju i kupi, neovisno o tome treba li mu to uistinu.
Ja nisam planirala kupiti ništa posebno na tržnici svile, ali na kineskoj je tržnici nemoguće ne kupiti ništa, čak i meni koja sam ih do sada prošla na desetke. Pronašla sam tu zgodno odijelo za prijateljeva sina. I zgodan set za čaj. I tradicionalne kineske svirale. I dvije svilene marame. I tradicionalne kineske ukrase za kosu. I kako i priliči, cjenkala sam se do iznemoglosti. Sve zajedno za manje od 200 kuna. Početna cijena bila je više od 4000 kuna.
TAO BAO stranica za kupovinu
Možda jedna od najboljih kupovina na kineskim tržnicama bila je kada sam s Tamarom u Šangaju kupila predivan set za šah za samo 30 kuna dok je prvotna cijena bila 150. I Louis Vuitton torbu koja je snižena sa 7500 na 130 kuna. Razlika između originala i moje torbe je neuočljiva. Upravo ti lažnjaci ovih dana mogli bi skupo stajati vlasnika najvažnije stranice za prodaju na svijetu, Tao bao. Kinezi sve više kupuju preko interneta, najviše preko stranice Tao bao čiji je vlasnik jedan od najbogatijih Kineza, Jack Ma. Trenutno je 22. po bogatstvu na svijetu, a njegovo poslovno carstvo vrijedi više od 200 milijardi dolara. Samo prošle godine Tao bao je zaradio 394 milijarde dolara od prodaje. I sve bi bilo odlično da se ne radi uglavnom o prodaji lažnjaka i svega i svačega vrlo upitne kvalitete. Lako za sve i svašta, no prodaja lažnjaka vrhunskih brendova rezultirala je podizanjem tužbe protiv Jacka, a u ime kompanije Keringa u čijem su vlasništvu Alexander McQueen, Balenciaga, Gucci, Yves Saint Laurent i mnogi drugi poznati brendovi. Nagodba nije opcija, govori Jack, tvrdeći da je Tao bao iznimno važan za ekonomiju Kine, posebice za male poduzetnike kojima je Tao bao osigurao platformu za prodaju lažnih brendova i svega i svačega.
Put svile
Trgovina je oduvijek bila važna u Kini, a tako je i danas. U blizini svih važnijih gradskih atrakcija nalaze se i trgovci. Nude svilene marame, suvenire, hranu, vodu. Zamišljam kako je to nekada bilo čarobno na Putu svile i kako je upravo trgovina donosila dašak Europe u Aziju i obrnuto. Svila, koja se u Kini proizvodi već 4000 godina, bila je iznimno tražena roba na dvorovima diljem Europe. Poznati Put svile dug 7000 kilometara preko kineskih pokrajina Shensija, Gansua i Sinkjanga, zatim preko srednje i zapadne Azije sve do istočne obale Sredozemlja i danas izaziva divljenje i poštovanje putnika, povjesničara, istraživača, ali i trgovaca. Bilo bi divno proći tu rutu i vidjeti kako to izgleda danas. Iako, niti u ta pradavna vremena nije bilo sigurno putovati kopnenim putem, zbog političkih, ratnih prilika. Danas bi proći rutom Puta svile uistinu značilo riskirati vlastiti život. Ali tko ne riskira, ne profitira.
Avantura na motorima do Kine
Znali su to trgovci stotinama godina prije, znaju i danas. Sva sreća da je tu Tao bao pa sve što nam iz Kine zatreba možemo naručiti preko interneta i onda u toplini vlastitoga doma čekati paket i nadati se da nam neće doći cigla ili drveni mobitel umjesto novog Iphonea 6. No, avantura se ne može kupiti preko Tao Baoa. Na jednu takvu kinesko-hrvatsku avanturu odvažili su se moji prijatelji Tomislav Dlesk i Nada Miličić kada su električnim motorima prevalili put od Kine do Hrvatske. Za prevaliti put od 13 500 kilometara trebalo im je osam mjeseci naporne vožnje. Ali, kako kažu, isplatilo se… Što drugo reći nego da i ja tražim suputnika za sličnu avanturu!