Peking

Autor: Arjana B.

Sletjeli smo u Peking jednog ugodnog travanjskog jutra nakon devetipolsatnog leta iz Frankfurta. Supermoderni pekinški aer0drom, obnovljen za potrebe Olimpijade, ničim nije ukazivao da smo kročili na tlo najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Brzom željeznicom stigli smo do našeg hotela, smještenom u četvrti Chao Yang u kojoj stanuje “samo” 3,5 milijuna ljudi od ukupnih 22 milijuna koliko ih živi u Pekingu.

Na glavnoj liniji podzemne željeznice odjednom spoznajemo značenje nama dobro poznate uzrečice “Ima ih k’o Kineza!” Pored nas prolaze nepregledne kolone tihih, strpljivih ljudi koji pristojno i u redu čekaju da se ukrcaju na vlak i pritom se uopće ne bune što nisu uspjeli ući u željeni vlak. Znaju oni da slijedeći dolazi za dvije-tri minute, pa ako ne uđu ni u taj, doći će slijedeći za par minuta. I zaista, podzemna željeznica je brza, redovita i …jeftina. Jedna vožnja, koja može trajati i cijeli dan, pod uvjetom da ne izađete van iz podzemne, stoji samo 2 juana, što je otprilike 1,60 kn! Nema obiteljskih karata, nema dječjih, nema dnevnih, nema turističkih, ima samo jedna vrsta karte za 2 juana. Putovati podzemnom je izuzetno jednostavno za strance, jer je sve odlično označeno na engleskom  jeziku, a u ponekim, novijim vlakovima, na svakoj stanici spiker će na engleskom jeziku reći gdje se nalazite, što tu možete vidjeti i na koji vlak možete presjesti.

Inače, što se tiče sporazumijevanja, pa čak i u hotelima, bankama, taksijima  i na turističkim znamenitostima, engleski vam neće puno pomoći, baš kao ni jedan drugi strani jezik. Kinezi su tek nedavno počeli masovno učiti strane jezike i vrlo teško se sporazumijevaju s turistima kojih sve više dolazi u posjet ovom dugo vremena zatvorenom gradu.

Ipak, najlakše se može sporazumjeti s prodavačicama u velikim marketima koje su savršeno ovladale trgovačkim engleskim jezikom. Marketa po Pekingu ima posvuda, a najpoznatiji su Pearl, Zoo i Silk Market, koji uglavnom pohode turisti i na kojima se prodaje sve od igle do lokomotive. Sve je naravno “fake” i za sve se naravno treba cjenkati. Kako to izgleda, dočarat ću vam na mom iskustvu sa Silk Marketa. Čim sam pogledala jedan “Max Mara” baloner, simpatična sitna prodavačica prišla mi je s velikim kalkulatorom na kojem je pisala cijena od 4,800 juana (oko 4.000 kn!), ali je odmah dodala: “But for you, nice lady, 2,800 juan!” Nakon što sam odmahnula rukom, pružila mi je digitron i upitala “What’s your last price?” , na što sam ja bez imalo srama upisala 100! Njen odgovor “You’re killing me” bio je znak da se želi cjenkati, no ja sam kao nezainteresirano krenula prema susjednom štandu. Vidjevši da se nemam namjeru vratiti, ona je pošla za mnom, povukla me natrag i nakon kratkog natezanja prodala mi baloner za 100 juana. I tako sad imam i ja jedan Max Mara odjevni predmetJ A o ostalim “dizajnerskim” stvarima i  o i-phoneu (koji radi skoro k’o pravi) pričat ću vam neki drugi put. Jer, naravno nismo došli u Peking kupovati!

U Pekingu smo proveli svega šest dana, ali one najznačajnije i najljepše znamenitosti uspjeli smo posjetiti. Zabranjeni grad očarao nas je svojom veličinom. To je impresivan grad koji se sastoji od čitavog niza palača, dvorana, tornjeva, ogromnih dvorišta i predivnih vrtova, u kojem su 24 vladara vladala tokom 500 godina sve do 1912, kad je posljednji kineski car, Aisin Gioro Pu Yi bio prisiljen prepustiti svoje prijestolje republikanskoj vladi. Nakon izgnanstva koje je proveo u Japanu, komunističke vlasti su ga uhapsile da bi ga 1959. g. amnestirale. Pi Yu je do svoje smrti radio kao vrtlar u pekinškom botaničkom vrtu i nikada nije stupio u Zabranjeni grad. Nije imao potomaka.

Kipovi lava, koji pod šapom drži globus kao znak moći nad svijetom te lavice koja pod šapom drži malog lavića, kao simbol plodnosti, čuvari su Zabranjenog grada, ali se mogu vidjeti i na drugim zgradama u Pekingu te su postali integralni dio kineske tradicije i kulture.

Preko puta  Zabranjenog grada nalazi se Tian’an Amen Guangchang – Trg nebeskog mira, koji u našim sjećanjima na žalost ima krvavi prizvuk studentskih protesta iz 1989.g. koji su završili pokoljem tisuća studenata. Najveći trg na svijetu i jedini na koji se može doći samo ako se prođe temeljita policijska kontrola i metal detektor (što je uobičajeno za sve znamenitosti u Pekingu, pa čak i za svaku pojedinu stanicu podzemne željeznice!) je, kao i sve u Pekingu, ogroman.  Tu se nalaze Maov mauzolej, Velika narodna dvorana, Kineski nacionalni muzej i stup na koji se u svakodnevnoj ceremoniji ujutro podiže, a predvečer spušta kineska zastava.

Ljetna palača ili ljetna rezidencija kineskih vladara je savršena kombinacija prirodnih ljepota i predivnih tradicionalnih građevina kao što su pagode, mostovi, ceremonijalne dvorane i paviljoni. Veliko jezero je umjetno, a od zemlje iskopane iz njega izgrađeno je 60 metara visoko Brdo dugovječnosti. Ljetna palača se najčešće povezuje s karizmatičnom caricom Cixi, jednom od najmoćnijih kineskih vladarica, poznatoj po rasipnosti, koja je nije oklijevala da sredstva namijenjena obnovi kineske mornarice potroši na obnovu svoje ljetne rezidencije.

Nebeski hram, izgrađen za vrijeme Ming dinastije (15.st.) jedan je od najvećih kompleksa hramova u Kini. Carevi su u Nebeski hram dolazili da bi razgovarali s bogovima te u ime svog naroda molili za dobru žetvu. Danas osim turista, ovaj kompleks svakodnevno pohode kineski umirovljenici, kako bi igrali tradicionalne kineske igre, puštali zmajeve ili odigrali neku ulogu u pekinškoj operi, koja osim glume uključuje i pjevanje, sviranje, ples, pa čak i akrobacije i pantomimu.

Sve su ove divne građevine građene za careve, dok je običan puk živio, i još uvijek živi u trošnim kućercima sklepanim od dasaka i kartona u malim uličicama zvanim hutong. U posljednje vrijeme broj hutonga dramatično opada, jer na njihovom mjestu rastu moderni stakleni neboderi, široke avenije i shopping centri kakvih se može naći u svakom američkom gradu.

Naravno, posjet Pekingu morali smo završiti slasnom Pekinškom patkom za koju smo čak dobili i potvrdu da je originalna pekinška.

I na kraju, moj petnaestogodišnji sin Dominik u Pekingu je otkrio što znači biti neprestano na meti fotoaparata. Naime, onako visok i svjetlokos, plijenio je poglede mladih sramežljivih Kineskinja, a one najhrabrije prilazile su mu s molbom da se s njima fotografira.