Kina 9 – Zabranjeni grad

PEKING 9 – Zabranjeni grad

Autor: Antonija Putić

Zabranjeni grad, predivan kompleks čija je izgradnja započela 1406. godine, a u kojemu su živjele dinastije Ming i Qing danas je otvoren svima i spada među najvažnije atrakcije grada.

Zabranjeni grad uključivao je više od 900 zgrada i 9999 prostorija te je za izgradnju najvećeg carskog kompleksa na svijetu bilo potrebno oko milijun radnika i čak 14 godina. Brojke variraju od izvora do izvora, no svakako su velike i impresivne. Baš poput samog Zabranjenog grada koji ima oblik pravokutnika, a od sjevera do juga proteže se dužinom od 961 metra. Od istoka do zapada dug je pak 753 metra. Zabranjeni je grad opasan zidom sa sve četiri strane. Taj je zid visok deset metara, a dug 3,4 kilometra. S vanjske strane zida protječe kanal koji je dug 3,8 km, širok 52 i dubok šest metara.  Zabranjeni grad najveći je od pet velikih palača na svijetu − Versailles u Francuskoj, Buckinghamska palača u Britaniji, Kremlj u Rusiji te Bijela kuća u Americi. Kako bi dovukli potreban materijal, inženjeri su kreirali ogroman ledeni put prolijevajući vodu na zaleđeno tlo te su po zaleđenom putu, a uz pomoć mnogobrojnih radnika i konja, dovukli između ostalog i prava kamena brda. Potrebna su gotovo četiri sata kako bi se prošlo od ulaza do izlaza! Naravno, ako niste znatiželjna plavuša, cijelu je rutu moguće proći itekako brže.

Antonija kao turistička atrakcija

Unutra su bile stotine turista, a mnogi su od njih željeli i mene na svojim fotografijama jer ovako plava i okruglasta u Kini također izgledam kao atrakcija. Na ulazu u kompleks mogu se uzeti audiovodiči koji postoje na gotovo svim važnijim jezicima svijeta – uključujući i slovenski! No ne i hrvatski…

Sam kompleks vrlo je šarmantan, a meni se najviše svidjela soba  u kojoj su smješteni carski satovi – ima ih na stotine i predivni su! Ne kuckaju i ne zvone, ali vrijeme svejedno prolazi… Unutra je moguće pogledati projekciju o satovima i vidjeti kako rade, kakve zvukove proizvode.

Čitav kompleks Zabranjenog grada prepun je detalja, a prostorom prevladava žuta boja, od krovova do mnogobrojnih detalja unutar zgrada, jer se upravo žuta boja u Kini smatra carskom bojom pa su i carski dokumenti pisani žutom, zlatnom bojom.

Sve zgrade unutar kompleksa gledaju prema jugu, što označava svetost. Sjever označava opasnost, neprijatelje i zlo. Ono što je pomalo razočaravajuće jest činjenica da je sačuvano jako malo stvari. Sve je pokradeno s vihorom promjena, davno uništeno…

Dobra organizacija Zabranjenog grada

Usred mnogobrojnih dvorana nalaze se i predivni parkovi, šetnice, pa čak i umjetna brdašca. Imena dvorana, zgrada odišu životom i načinom na koji je život u Kini prolazio stotinama godina – Palača vrhovnog mira, Palača božanske čistoće, Dvorana očuvanja sklada, Dvorana književne slave, Dvorana mirisnog rasta, Palača mirne dugovječnosti, Dvorana srednjeg sklada… Sva ta imena tjeraju te da se zapitaš kako li se to nekada živjelo u Kini… Ali i kako pronaći sklad u današnje vrijeme, osobito u ljubavnim i međuljudskim vezama.

Sve je u Zabranjenom gradu pomalo duhovno i čarobno. I sam Zabranjeni grad navodno je nastao kao replika identičnoga grada koji se nalazi u raju. Nadam se da je i tamo tako dobra organizacija jer s obzirom na to da Zabranjeni grad godišnje posjeti više od 14 milijuna posjetitelja, sve funkcionira u savršenoj harmoniji.

Skulpture kornjača, lavova i ždralova ukrašavaju šetnice i simboliziraju snagu, moć i dugovječnost carstva. Mene ždralovi uvijek podsjećaju na Daruvar, bez obzira na to gdje sam. A i na kupanje u toplicama koje mi ovdje u Kini jako nedostaju. Čim se vratim u Hrvatsku, idem u Daruvar na kupanje. Na svakom koraku unutar Zabranjenoga grada nalaze se WC-i, može se kupiti voda, hrana, suveniri… Sve je podređeno turistima i bez obzira na gužvu, sve doista odlično funkcionira.

Bogatstvo kineskog  jezika

Dnevno Zabranjeni grad može posjetiti 80 000 turista. U listopadu, za vrijeme nacionalnih praznika Kine, ulaznice se rasprodaju u svega sat vremena. Iako velik, ne bi bilo loše da je još malo veći kako bi mogao primiti još znatiželjnika. A obilaze ga i stranci i domaći ljudi… Dio Zabranjenoga grada uvijek se obnavlja i stalno se nešto restaurira.

Kina je čarobna zemlja, njezina je povijest uistinu fascinantna i teško je važnost ove nacije i utjecaj koji su imali na cijeli kontinent svesti na nekoliko stranica teksta. Bogatstvo ove nacije može se vidjeti i u njihovu jeziku, a posebno u pismu koje prema Kangdi rječniku ima 47 035 znakova. Za savladati ovaj jezik potrebne su minimalno tri godine svakodnevnog učenja, dok se umijeće pisanja, kaligrafija, uči cijeli život. Dobro obrazovan Kinez koristit će od 4000 do 6000 uobičajenih pisanih znakova, a već je 3000 znakova dovoljno za čitati novine i lakše tekstove. Unatoč činjenici da govorim nekoliko jezika i da mi jezici leže, kineski mi je još uvijek pravi izazov. S obzirom na brzinu kojom svladavam jezik, progovorit ću ga za tristo godina, ako ne propustim niti jedno predavanje u međuvremenu. Ponekad mi se čini i da je Marco Polo ostao u Kini gotovo 20 godina samo kako bi naučio jezik kako treba. Ništa jednostavnije nije ni s kaligrafijom. Kad se danas govori o kaligrafiji, ne misli se samo na kineska slova, način komunikacije, već i na umjetnički dio koji majstori kaligrafije mogu proizvesti. Kinezi tvrde da čak i oni koji uopće nemaju nikakvo predznanje o kaligrafiji mogu prepoznati razliku između umjetničkog djela i običnog kaligrafskog zapisa te da za uživanje u kaligrafiji nije nužno znati što u tekstu piše. Potrebno je pratiti liniju koja obično počinje u gornjem desnom uglu te bez prekida ide do kraja znaka. Pravi majstori kaligrafije znak će ispisati jednim potezom i moći ćemo prepoznati je li onaj tko je pisao znak u tom trenutku uistinu bio iskren. Iskrenost je iznimno cijenjena vrlina u Kini. No, nije je uvijek lako pronaći…