Šangaj – Peking
Autor: Antonija Putić
Kolodvor u Pekingu
Dnevno na relaciju Šangaj-Peking kreće pedesetak vlakova. Isto toliko i u suprotnom smjeru. Sve funkcionira kao podmazano. I na vrijeme. U Pekingu silazimo na Beijing Sout Railway station – željeznički kolodvor koji izgleda nadrealno dobro – čist, uredan, sve svijetli, svuda punjači za mobitele, računala, voda, bezbroj trgovina, sve što putniku može zatrebati. Kao i u vlaku! Nadrealno dobro! Novi kolodvor koji je ujedno i najveći u Pekingu te jedan od najvećih u cijeloj Aziji otvoren je 2008. godine, a zamijenio je stari kolodvor koji je na istom mjestu postojao od 1897.
Inače, u Pekingu, gradu koji ima preko dvadeset milijuna stanovnika postoje još dva jednako impresivna željeznička kolodvora kojima svakodnevno na sve strane svijeta kreću putnici. A tko zna – možda uskoro krenu i za Ameriku.
Hostel s grijanjem
Ja sam nam pronašla smještaj u jednom slatkom hostelu Downtown backpackers i iako cijena od samo 75 kuna za noćenje u sobi sa od šest do osam ljudi nije zvučala obećavajuće (to je super jeftino), hostel je na kraju ispao fantastičan!
Kao i zaposlenici s kojima sam u narednih nekoliko godina postala i prijateljica. Soba i ormari su bez ključa pa smo i Tamara i ja nosile najstarije stvari – koje ako i nestanu – neće biti problem! A najbolje od svega – hostel ima grijanje! Naime, južno od rijeke Jangce nema grijanja u Kini! Ja se već tjednima borim oko toga da imam dobru grijalicu… U uredima, trgovinama, frizerskim radnjama, restoranima jednostavno nema grijanja. Naime, njima stvarno nije tako hladno kao meni – Kinezi su jednostavno bolje tjelesno opremljeni nego mi Europljani.
Kinezima nikad nije hladno
Nekada daaaavnooo, davno oni su živjeli na samom sjeveru gdje je hladno za poludjeti. I tijela su im se prilagodila. Prema jednoj teoriji, otamo im i kose oči – to je masnoća, zadebljanje na kapcima kako bi oči lakše podnijele vjetrove i zimu. Njihovi nosevi su također puno manji nego u prosječnog bijelca Europljanina. Prema drugoj teoriji, kose oči imaju jer su prije 150 000 godina narodi Azije živjeli u Africi i zbog silnog sunca imaju oči koje uvijek izgledaju kao da malo škilje, a to im je pomagalo prilikom silnog blještavila i pijeska u nepreglednim pustinjama Afrike. Kako god bilo, moji prijatelji Kinezi se puno bolje nosi i s hladnoćom i zimom – nego ja. Čitam po novinama da sve više ljudi iz Hrvatske odlazi raditi u Skandinavske zemlje. Znam da Bjelovar nije sunčani Mediteran i da i kod nas ima zime – ali kako se ti naši ljudi snalaze u toj hladnoći na sjeveru – nije mi jasno. A nije ništa bolje niti na sjeveru Kine.
Obilazak Pekinga
No, kretanje uvijek pomaže. Krećemo u obilaženje grada. Prvi na popisu je Beihai park. Park Beihai je ogroman, proteže se na čak 69 hektara i jedan je od najvećih parkova u Kini i na istom je mjestu još od 11. stoljeća, ali i danas je predivan spoj prirode i ljudskog znanja, posebice u suton. Ogromno jezero na kojem uživaju mnogobrojne patke, šetači, mačke, prodavači i kilometarske šetnice – stvarno prava oaza mira u središtu užurbanog, bučnog i zagađenog grada. Iz parka puca i pogled na Zabranjeni grad. Šetnja naokolo Beihai jezera ujedno je i odlična priprema za uspon na Kineski zid što nas je očekivalo idući dan. Prošle smo dobar dio parka koji ima i brdašce i nizine i predivnu 40 metara visoku Bijelu pagodu izrađenu davne 1651. povodom posjeta Dalaj Lame Pekingu. Današnjem je Dalaj Lami ulazak u Kinu zabranjen. Vjerujem da svi znate zašto.
Odnos Tibeta i Kine
No, u Kini je to tema o kojoj se ne priča, a njihova povijest ispisana je potpuno drugačije nego što je mi znamo. Jednom prilikom, pokušavajući prijatelju Simonu objasniti što se dogodilo na Tibetu dobila sam odgovor da kako je moguće da strankinja zna više o povijesti Kine nego Kinez i da po čemu ja to zaključujem da je ono što ja znam točno , a ono što Kinezi znaju netočno kad se nitko ne buni što je Tibet dio Kine. Možda je moj prijatelj Simon u potpunosti u pravu i možda je bolje držati se tema oko kojih se bolje razumijemo i slažemo, a vrijeme će kad-tad otkriti istinu onima koji je traže. Iako, u Kini istina ima dva lica.
Studentski prosvjed na Trgu Tianmen 1989.
Jedan od primjera je i događaj iz ne tako davne povijesti o kojoj je pisao cijeli svijet, a danas većina mladih Kineza nema pojma o tome – prosvjedi na Tiananmen trgu koji su s trećeg na četvrti lipnja 1989. doveli do krvoprolića. Moji kineski prijatelji nikad nisu čuli o Kinezu koji je stao ispred kolone tenkova na Velikoj aveniji vječnog mira, a za kojeg zna cijeli svijet. I danas, 25 godina nakon strašnog događaja u kineskim medijima, knjigama nema informacija o tome, a cijeli događaj je velika tabu tema, cenzurirana. Sigurno se pitate kako je to moguće? Pa tu je sve moguće. Tamara i ja pričale smo o tome što se dogodilo, gledale ogroman trg i razmišljale kolika je hrabrost morala biti u tom mladom Kinezu koji je stao pred tenk. A o kome se i nakon svih ovih godina ne zna ništa, čak niti njegovo ime. Kineske su vlasti 2014. zabranile obilježavanje tragedije, posebno su nadzirali trg, strance… U Hong Kongu je zato održan veliki skup, ljudi su zapalili svijeće, okupili se i obiježili ovaj događaj. No, Hong Kong je Kina. A zapravo nije. I tako će vjerojatno zauvijek i ostati.
Centar za izvedbene umjetnosti
Nakon uistinu inspirativne šetnje parkom, produžile smo do novog Centra za izvedbene umjetnosti – to je nešto poput najdivnije zgrade kazališta koju možete zamisliti i onda se to pomnoži sa četiri. Naime, kompleks ima četiri ogromne i nekoliko manjih dvorana i izgleda fantastično. Izvana je napravljen u obliku ogromnog jajeta i tako ga i zovu. Jaje je okruženo umjetnim jezerom ispod kojeg se prolazi kad se ulazi u zgradu! Zgrada može primiti 5 452 posjetitelja u tri ogromne dvorane, a izgradnja je stajala fascinantnih 300 milijuna eura. I sve je napravljeno za šest godina te je prva izvedba održana 2007. Od tada se redovito izvode programi, a Vlada je odlučila da će se većina ulaznica prodavati po niskoj cijeni kako bi kultura bila dostupna svima. Mi smo išle turistički vidjeti zgradu jer je od izgradnje do danas postala prava turistička atrakcija – a ja sam željela i na operu.
Kinezi na izvedbi opere
Kako Tamara ne pamti kad je zadnji put gledala operu, a Wu nije nikad bila – brzo je pao dogovor i gledale smo izbor iz najboljih opera Rusije koji je te večeri bio na programu. Dvorana krcata! U publici uz nas dvije bjelkinje, bilo je još troje bijelaca. Vjerojatno ambasador iz Rusije – sve ostalo Kinezi. Nakon druge arije, pola dvorane spava. Tipično kinesko spavanje svuda i u svakoj prilici. Griju u dvorani, zvuk je fantastičan, pjevači su bili odlični, sjedalice super udobne i sve pomalo poziva na drijemanje. Ja sam nakon druge arije počela plakati jer mi je bilo predivno. Uistinu mi nedostaje naša europska opera ovdje. Kinesku teško mogu slušati i meni uglavnom zvuči kao mješavina najgorih zvukova ikad proizvedenih. Jednostavno je razlika prevelika, a moje poznavanje kineskog i kineske opere preslabo da bih mogla uživati u onome što Kina nudi. Ali mi zato strašno, prestrašno nedostaje naše kazalište, opera, balet – sve ono što je svakodnevica za mene kad sam u Europi. Nakon izlaska iz kazališta stisla nas je prava zima – temperatura oko 0. Srećom, Tamara je imala malo domaće rakije pa smo si malo cugnule i odmah nam je bilo bolje. Rakija je lijek – tu nema dvojbe. A najbolje pomaže kad zahladi i kad si daleko od kuće. No rakije,rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi.