Peking – obilazak
Autori: Mladenka i Vladimir Tkalčić
17.05.1986.
Jutarnji obilazak dviju pekinških tržnica. I opet puno ljudi i puno proizvoda. Voće i povrće, ribe, jegulje, kornjače, kokošja i prepeličja jaja i mnogo toga što ne znamo kako se zove.
Posvuda starice s malenim stopalima (nekad je u Kini bio običaj da se djevojčicama podvežu stopala kako ne bi mogla rasti u dužinu; radilo se to zbog ljepote i gracioznog hoda, kažu Kinezi, međutim pravi je razlog bio “vezati” ženu uz kuću, jer se s tako malim stopalima vrlo teško kretala).
Ostatak stare crkve – izgleda katoličke – sada služi kao skladište.
Odlazimo na Tiananmen. Središnji trg. Jedan od najvećih trgova na svijetu. Tiananmen je bio glavni ulaz u Carsku palaču Ming i Qing dinastije. Ulazimo u povijest Kine, u život careva dviju posljednjih dinastija. Ova palača (poznatija pod nazivom Zabranjeni grad – jer je za vrijeme Mao Tse-tungove vladavine bila zabranjena, odnosno zatvorena za stanovništvo) započela se graditi 1406. godine u vrijeme dinastije Ming. Kasnije je bila više puta razarana i ponovno rekonstruirana. Njezina je povijest duga preko 500 godina. Zauzimajući prostor od 720.000 četvornih metara, s preko 9.000 soba, ona je najveći i najsloženiji skup starih zgrada koje je Kina sačuvala do današnjih dana.
Građevine Carske palače se dijele u dva dijela:
PREDNJI DIO koji se sastoji od tri velike dvorane i to:
1) TAI HE DIAN – dvorana velike harmonije
2) ZHONG HE DIAN – dvorana srednje harmonije
3) BAO HE DIAN – dvorana sačuvane harmonije – ispred koje se nalazi kameni put s prikazanim zmajevima i u kojoj se carevi Ming i Qing dinastija održavali važne ceremonijale.
STRAŽNJI DIO koji se sastoji od:
1) QIAN QING GONG -palača nebeske čistoće
2) JIAO TAI DIAN – dvorana jedinstva
3) KUN NING GONG – palača zemaljskog spokojstva, u kojoj su živjele carice Ming dinastije
4) 6 palača na istoku i 6 palača na zapadu
5) YU HUA YUAN – carski vrt
http://www.youtube.com/watch?v=X1EoGPVt5d8&feature=plcp
Nakon revolucije 1911. godine, Muzej antikviteta postavlja se u Prednji dio, dok PU YI, posljednji kineski car i njegova obitelj još uvijek žive u stražnjem dijelu Palače. 1924. godine moraju napustiti Palaču. 1925. godine cijeli stražnji dio Palače je postao muzej. 1947. godine oba muzeja su spojena u novi, današnji Muzej Palače (umjetnost kroz povijest, tradicionalno slikartsvo, keramika, bronca, satovi, dragulji…)
http://www.youtube.com/watch?v=zr32nML3W2w&feature=plcp
WU MEN ili Meridijanska vrata (Vrata uzvišenosti) su prednji ulaz u Zabranjeni grad. Za vrijeme Qing dinastije ovdje su se odvijale ceremonije oko isteka lunarnog kalendara i prihvaćali ratni zarobljenici. TAI HE MEN, ulaz u TAI HE DIAN (s dva brončana lava) je za vrijeme Ming dinastije bilo mjesto gdje su carevi primali pozdrave od svojih najviših službenika.
Prolazeći kroz te velike dvorane pokušavamo dočarati prošlo vrijeme. Neobične drvene figure na krovovima palača nose svaka svoje značenje. Dominira zelena i boja cigle.
Ulazimo u drugi dio.
http://www.youtube.com/watch?v=_VbtZWX_NTo&feature=context-cha
Ispred nas građevina u bijelom: posvećena je nekadašnjem Dalaj-lami s Tibeta. Pogled na Peking i jezera u krugu Zabranjenog grada.
Hram se nalazi u sklopu BEIHAI (sjeverno jezero) PARKA, koji je nekada bio carski vrt. Sastoji se od tri jezera i umjetnog brežuljka (nastalog za vrijeme JIN dinastije prije 800 godina). Poznat je po svojim vrtovima unutar vrta, zidu s 9 zmajeva (Jiulong Bi), 5 zmajevih paviljona (Wulong Ting), Dvorani Chengguang Dian unutar koje se nalazi kip Buddhe izrađen od nefrita (bijelog) i vrč, isto tako od nefrita, u kojem je Kublai Khan, car YUAN dinastije, držao vino.
Izlazimo iz čuvene Dvorane i čujemo dječije glasove kako govore: BOAT, BOAT, BRIDGE, BRIDGE…
Sat engleskog jezika na otvorenom. Djeca različitog uzrasta, ali ne starija od 10 godina, uče engleski jezik.
Večeramo u vegetarijanskom restoranu. Razno povrće i gljive, vrlo dobro pripremljene. Dolazak u ovaj restoran bio je zaista neobičan. Vozili smo se u rikši kojom je upravljao mlad i vrlo spretan Kinez. Nije nam bilo lako probijati se kroz masu biciklista, automobila i pješaka. Posebno je na raskrižjima bilo “veselo”. Izvukosmo živu glavu i odlučismo da više nećemo putovati na taj način. U povratku iz restorana obilazimo tržnicu koja se nalazi u blizini našeg hotela. Noć se polako spušta. Neki dućani su još uvijek otvoreni i u jednom kupujemo prave kineske cipele, crne boje, jako udobne.
Tržnica je prljava, ali to nekima ne smeta da spavaju na podu. Tu i tamo grupica ljudi razgovara. Odbijaju fotografiranje. Prilazi nam mladi Turčin i pita:”Change money?” To je sve što zna na engleskom. Pokušava nam prodati hašiš.
Prisustvujemo neugodnoj sceni. Muž i žena (najvjerojatnije) posvađani. Muž odguruje ženu rukom i pritom viče. Odvajaju se i hodaju suprotnim stranama ceste.
Sprema se kiša.
18.05.1986.
Rano ustajemo. Organizirani izlet na Kineski zid i Ming grobnice. Autobus kojim se vozimo je jugoslavenski (Made in Skopje). Prepun je turista. Prvo stajanje: Grobnice Ming.
Carevi svih dinastija, vladajući u ime Neba, nisu gradili samo ogromne palače i hramove, već i gigantske grobnice kako bi zadržali svoju moć i nakon smrti. Ming dinastija, koja je vladala 277 godina (od 1368 do 1644) i u kojoj se izmjenilo 16 careva iz 12 generacija, gradila je svoje grobnice u okolici Pekinga i Nankinga (Nanking je bio prvi glavni grad, a zatim je to postao Peking).
Posjetili smo tri grobnice. Prva, Podzemna palača, nije nam se previše svidjela. Spuštajući se u dubinu od 9 metara nismo se ugodno osjećali. Na dnu se nalazi nekoliko nadgrobnih ploča, te izloženih predmeta pronađenih u toj grobnici i ništa više.
Odlazimo do Ding Ling muzeja. Predmeti od zlata, porculana i svile. Ispred grobnice je, ipak, bilo zanimljivije. O čemu se radi? Kinezi su tek nedavno otkrili fotoaparat i sada se neprekidno fotografiraju, tako da često puta zadržavaju kolonu ljudi. Fotografiraju se na najneobičnije načine. Posebno je zanimljiv onaj koji fotografira. Obično to radi klečeći, ležeći ili sjedeći, što je moguće više nakrivljuje glavu kako mu niti jedan detalj ne bi promakao.
Onima koji nemaju fotografske aparate stoje na raspolaganju državni fotografi. Kako bi bili različiti od ostalih, svojim mušterijama nude fotografiranje u neobičnim situacijama: u lovu, u ljubavnom zagrljaju, na moru i slično. Da bi dočarali te situacije koriste se “paravanima”, odnosno kartonskim likovima kojima nedostaje glava. Naravno, glavu treba postaviti u postojeću šupljinu i eto krasne fotografije.
Od posljednje grobnice koju smo posjetili vidjeli smo samo dio koji vodi do glavnih vrata. Zanimljiv je zbog toga što se s obje strane tog puta nalaze kameni kipovi različitih životinja: slonova, lavova, tigrova i ostalih rijetkih životinja, vezanih uz različite carske ceremonije.
Vozimo se do Kineskog zida. Jedan dio puta trebamo pješačiti. Stižemo na podnožje. Prepuno ljudi (osobito stranaca), glazba odjekuje, coca-cola se pije. Penjemo se zidom.
http://www.youtube.com/watch?v=BDewGC_PMiA&feature=plcp
Samo mali dio je osposobljen za hodanje. Zid kao zid, ništa posebno, no, kao povijesna tvorevina vrlo zanimljiv. Dugačak je preko 5600 km i označava tradicionalan strah Kineza od sjevernih barbarskih plemena. Konstrukcija zida započela je u 5 st. p.n.e. kada je Kina bila podijeljena u dva kraljevstva. U 3 st. p.n.e., Qin Shi Huang je ujedinio Kinu i nastavio s gradnjom zida uzduž sjeverne kineske granice. Zid je bio nadograđivan i renoviran bezbroj puta tijekom prošlih 2000 godina. Posljednji radovi vođeni su za vrijeme dinastije Ming. Na većini mjesta zid je visok 7.6 m i širok 5.8 m, s oko 25.000 tornjeva. Ono što je zid trebao biti – prepreka barbarskim plemenima – izgleda nestvarno i još uvijek se vode rasprave o tome je li uopće ostvario svoju funkciju. Dio zida koji posjetitelji mogu vidjeti nalazi se u Badalingu, sjeverno od Pekinga.
Sve u svemu, naporan dan. Trebali smo večerati u restoranu u Beihai parku, no stigli smo prekasno. U Kini se većina restorana zatvara u 20,30. Nije nam preostalo ništa drugo nego da s grupom Šveđana iz vlaka krenemo ponovno u Beijing hotel i tamo večeramo.
Put do hotela bio je zanimljiv. Vozili smo se u kombi-taxiju i vozač nas je umjesto u Beijing hotel dovezao pred japansku ambasadu. Nesporazumi u Kini su uobičajeni. No, na kraju smo ostvarili svoj naum.
19.05.1986.
Po svemu sudeći “peh” dan. Izgubili smo gotovo cijelo jutro dok smo našli našu ambasadu (željeli smo se raspitati o mogućnostima povratka kući našim brodom). Ambasadori (bi li se uopće trebali tako zvati), arogantni u ophođenju, nisu nam suviše pomogli.
Nismo uspjeli za ručak pojesti čuvenu pekinšku patku zbog prenatrpanosti restorana i čudnog radnog vremena – ručak se servira do 12 i 30! Da bi se utješili odlazimo u pekinški akrobatski cirkus. Izašli smo nakon 10 minuta.
Telefonirali smo u Rijeku. Sve je u redu.
20.05.1986.
NEBESKI HRAM. Smješten na jugu grada, u predivnom parku, okružen zidom jedinstvenim u kineskoj arhitekturi. Glavni oltar hrama – Qi Nian Dian – značajan je po tome što ga je jednom godišnje posjećivao car, za vrijeme zimskog solsticija i molio za dobru žetvu.
Smatralo se da je broj 9 najjači među brojevima i dijelovi koji sačinjavaju Nebeski oltar, koji se nalazi u južnoj dvorani, kombinacija su tog broja.
Pravi ljetni dan. Nastavljamo šetnju ulicama Pekinga koji je toliko velik da nikako doći do odredišta. Svim ulicama provlači se specifičan miris, vrlo, vrlo težak i opor. Vjerojatno miris kineske hrane, koji se širi iz mnogobrojnih uličnih restorana, i Kineza, isto tako mnogobrojnih. Nije lako snalaziti se u tom mnoštvu ljudi. Posebno kod ulaska u autobus. Kada se vrata autobusa otvore nastane gužva. Hrpa ljudi nagrne na onaj uski ulaz u autobus. Tko uđe uđe, a tko ne – čeka sljedeći autobus. Mi smo uvijek bili ti koji su čekali…
Ručamo u Minim’s – u (dio Maxima), evropsku hranu, uobičajenu, ali za mene vrlo dobru. Vlado više voli pravu kinesku hranu, zbog toga nije ostao gladan u Kini.
Poslije podne provodimo u ZOO vrtu. U njemu je smješteno oko 5000 životinja (500 vrsta). Posebno su značajne one životinje koje se nalaze samo na području Kine, kao što su: gigantska panda, zlatni majmuni, bjelousni jelen i druge. U ZOO smo došli kasno te nam je preostalo malo vremena za njegov obilazak. Ono što nas je najviše zanimalo bila je svakako PANDA. Pronašli smo dvije pande kako leže na betonskom podu u staklenom kavezu, bezvoljne i pospane. Šteta da tako rijetke životinje drže u zaista neprimjerenim uvjetima.
Inače, ZOO obiluje mladim i lijepim životinjama. Jedna zgoda iz ZOO vrta: prisustvovali smo ručku triju zmija. Tri mala, bijela miša skupila su se u klupko i spavaju, dok se iznad njih zmije lijeno protežu. Nakon 15-tak minuta jednom mišu je grubo prekinut san. Završio je u ustima zmije. Gutala ga je dosta dugo. Uskoro su nestala i druga dva miša. Hranidbeni lanac.
Dok smo gledali kineske majmune, Kinezi su gledali nas. Nije teško pretpostaviti tko im je bio zanimljiviji.
Na izlasku iz ZOO-a sreli smo mladog Kineza. Vidjevši nas kako gledamo u plan grada ponudio nam je pomoć. Engleski govori dosta dobro. Dogovorili smo sastanak s njim sutradan.
Napokon smo napisali razglednice.
Večeras idemo rano na spavanje. Peking je grad koji stvarno umori.
Danas smo posjetili i Prirodoslovno-povijesni muzej. Sadrži vrlo bogate i potpune zbirke – od prapočetaka života na Zemlji do homo sapiensa. Vlado kaže za njega najbolji muzej te vrste.
Razmišljamo o Kinezima. Većina je još uvijek vrlo siromašna, ali osjeća se promjena načina života. Svi se kreću ulicama i kupuju, sve je živo, šareno i veselo. Više ne nose samo svoje plave ili sive uniforme, već se raznoliko odijevaju. Naravno, sve to nama izgleda jako smiješno jer nose odjeću koja je kombinacija evropskih stilova iz 40-tih, 50-tih godina 20. st. Muškarci nose ženske cipele i sandale s visokim petama (kako bi izgledali višima?), traperice zavrnute do koljena ispod kojih se vidi trenirka ili pidžama. Sve bi to još bilo dobro da temperatura u Pekingu nije preko 30 stupnjeva C. Inače, Kinezi su jako znatiželjni, kao djeca. Tako su znali dodirivati Vladin trbuh i dlake dok bi se vozili u gradskom autobusu.
21.05.1986.
Našli smo se s LI ŠINOM (upoznali smo ga jučer ispred ZOO-a) ispred hotela Beijing. Bio je točan. Li Šin ima 22 godine, radi u tehničkom odjelu Xin Hua novinske agencije. Majka mu je liječnica, a otac inžinjer. Bio je jako sretan i uzbuđen što je s nama. S njim smo proveli cijelo poslijepodne, a onda otišli u svoj hotel.
22.05.1986.
Poslali smo tri paketa kući. Napokon su nam ruksaci postali nešto lakši. U pošti (nova zgrada namijenjena samo slanju paketa – vrlo praktično) smo se sreli s Li Šinom (Šin inače znači zvijezda) i zajedno otišli u Ljetnu palaču na Kunming jezeru.
Ljetnu palaču (Yiheyuan) sagradili su carevi Manchu dinastije. Britanske trupe, koje su ušle u Peking 1860. za vrijeme drugog Opijumskog rata, razorili su mnoge originalne građevine Palače. Obnovljene su 1888. Drugi put ja palača bila razorena 1900. i zatim opet obnovljena. Smještena na brežuljku s pogledom na jezero, privlači brojne turiste. Dan je jako topao (oko 35˚ C). Mnogo Kineza spava po okolnim zidićima. Sada je 14 sati. Odlazimo u Roast Duck Restaurant. Nadamo se da ćemo ovog puta biti bolje sreće i probati čuvenu pekinšku patku. Naravno, mjesta nema. Sve je puno ljudi – onih koji sjede i onih koji drže stolicu na koju će, nakon ovih što jedu, sjesti. Čekamo oko 30 minuta. Patka je dobra, ali jako masna. Nakon obilnog ručka, odlazimo s Li Šinom na Tiananmen i snimamo razgovor s njim (sve je zabilježeno na video-vrpci).
http://www.youtube.com/watch?v=DUQB96iyicQ&feature=plcp