Hrvatska – Transsibirska željeznica – Kina: Moskva

M O S K V A   7. – 9. 05. 1986.

Autori: Mladenka i Vladimir Tkalčić

7.05. 1986.

Rano jutro u Moskvi. Hladno je. Ljudi užurbano hodaju velikom željezničkom stanicom (u Moskvi ih ima nekoliko). Gužva. Izlazimo na ulicu. Još jedan radni dan. Ulice su prepune ljudi. Red za taxi je dugačak desetak metara.

Ulazimo u “čuveni” moskovski Metro.

Kako još uvijek nemamo rezervaciju za vlak do Pekinga, odlazimo u Intourist. Rezervaciju dobivamo bez problema i to besplatno. Vlak za Peking kreće 9.05. u 5 minuta iza ponoći. Pred nama su tri dana u Moskvi. Uzimamo sobu u hotelu “Metropol” u samom središtu grada, u blizini Crvenog trga. Sobu smo platili svega 26 rublja za noć. Ne izgleda suviše dobro, ali to i nije bitno. Moglo se dogoditi da je uopće ne dobijemo. Iako imamo diplomatske vize za SSSR, to njima ništa ne znači, jer moramo imati posebnu potvrdu o trodnevnom boravku u Moskvi koju daje moskovska milicija. A da bi ona izdala tu potvrdu mora imati podatke o tome gdje smo u Moskvi smješteni, dok ovi u hotelu ne žele primiti nikoga tko ne posjeduje tu potvrdu. I što sad? Začarani krug moskovske birokracije. Treba biti lukav. I tako smo na povjerenje dobili sobu u hotelu, mada nikad nismo dobili potvrdu o boravku u Moskvi. Mi, u stvari, i nismo bili u Moskvi.

Ručamo u hotelskom restoranu. Ručak je više nego loš. Pijemo i loš ruski pjenušac.

 Popodnevne sate provodimo u šetnji gradom. Izbor u trgovinama je vrlo oskudan.U izlozima se uglavnom nalaze riblje konzerve i plastično voće. Nešto malo mesa i bugarskih voćnih sokova.

Smjena straže ispred Lenjinovog mauzoleja. Savršeno, ali kakvog sve to ima smisla?

Obilazimo Lenjinov muzej. Saznali smo da je Lenjinov hobi bio i sakupljanje Rols-Royseva. Prava komunistička zabava.

Zovemo Ina Mirkovića, violinista koji pohađa moskovski konzervatorij. Sutra ćemo se sastati s njim.

8. 05. 1986.

 Oko 8,30 dolazi Ino, mamuran od sinoćnje proslave svog pretposljednjeg diplomskog ispita. Već je sedam godina u Moskvi na konzervatoriju i specijalizaciji violine. Ove godine završava studij i planira se zaposliti u Münchenu. Djevojka mu, Katja, studira medicinu. Zaljubljena je u Moskvu. I ona ove godine završava studij.

Posjetili smo Inov stan koji se nalazi u blizini jugoslavenskog i kineskog veleposlanstva. Zgrada je okružena KGB-ovcima i zbog toga vrlo sigurna. Naime, u Moskvi su vrlo učestale provale u stanove.

LOMONOSOV – ogromna, siva, ružna zgradurina, ponos ruskog školstva, smještena je u zelenom dijelu Moskve. Ispred glavnog ulaza u Sveučilište, na udaljenosti od oko 500 metara nalazi se vidikovac s pogledom na rijeku Volgu i Moskvu.  To je mjesto je značajno po tome što tu dolaze mladi, tek vjenčani, parovi. Dovoze se u starim, crnim “Čajkama” koje se koriste samo u tu svrhu. Na njihovom krovu nalaze se dva pozlaćena, ukrižena prstena.

Bračni parovi su dolazili sa svih strana. Mlade, u prozirnim i uz tijelo pripijenim, bijelim vjenčanicama, a poneke u sasvim običnim haljinama. Mladoženje, naravno, u svečanim odijelima ukrašenim cvijećem. Kumovi su bili najzanimljiviji. Imali su traku (lentu) obavijenu oko gornjeg dijela tijela, kao da su netom došli s natjecanja u ljepoti. Turisti, kojih na tom mjestu uvijek ima velik broj, pokušavali su ih na sve moguće načine fotografirati.

 Poslije podne, u pratnji Ina, odlazimo u moskovski Park kulture, u sklopu kojeg se nalazi Cirkus i Luna park. Park je ogroman. U sredini parka se nalazi umjetno jezero po kojem plivaju patke i limene barke.

  Nekoliko kioska s kolačima, sokovima i ostalim “zanimacijama”. Dolazimo do Luna parka. Smješten je na samoj obali rijeke. Kao mnogo toga u Moskvi, ograđen je ogradom s dva uska prolaza. Izbor “atrakcija” je vrlo siromašan. Stari “ringl-špili”, leteći labudovi i vlakić za one najmlađe. Iz zvučnika dopiru zvuci starih engleskih hitova.

Ulazimo u brod koji vozi turiste Volgom. Brodom upravlja dječak. Ispred nas sjede tri dječaka (starosti 9-10 godina) i pitaju nas imamo li žvakaće, kemijske olovke, upaljače…dajemo im žutu kemijsku. Sretni su i zahvaljuju nam. Silazimo s broda, šetamo Crvenim trgom i sporednim ulicama. Moskva se priprema za sutrašnji praznik. Mnoštvo ljudi, redovi za sladoled, za hranu.

Odlazimo do hotela, u cafe bar. Prilazi nam muškarac iz Togoa. Priča o sebi. Studira u Taškentu. Supruga mu je Ruskinja. Imaju trogodišnjeg sina. Vratit će se u Togo. Sa ženom i sinom. Daje nam svoju adresu. Tko zna, možda se ponovno sretnemo u Africi. Pijemo loše bijelo vino od kojeg nas je poslije boljela glava.

9. 05. 1986.

DAN POBJEDE SOVJETSKOG NARODA NAD FAŠIZMOM!

Veliki blagdan. Grad je okićen svjetlima i zastavama koje se pružaju do poda. Veliki natpisi.

Ljudi, odjeveni u svoju najsvečaniju odjeću, šetaju gradom i slušaju neku čudnu glazbu koja odjekuje ulicama. Malene djevojčice s velikim mašnama na glavi. Vraćamo se u prošla vremena.

Dolaze Ino i Katja. Vode nas ulicom u kojoj se nalazi draguljarnica. Ulazimo u samoposlugu koja je smještena u predivnoj dvorani. Nije li to ostvarivanje gesla: Kultura narodu!

Odlazimo do crkve u kojoj se već sedam godina čuva staro željezo. U njoj i oko nje neke stare željezne šipke koje, bog zna, čemu služe ili će služiti. Crkve u Moskvi ili su zatvorene ili su pretvorene u muzeje, a samo jedna crkva je zaista ono zbog čega je sagrađena – da bude crkva.

 Još jedan šok – moskovski ZOO prepun ljudi, a ne životinja. Ono malo životinja se nalazi u malim, prljavim kavezima s gusto pletenim, crnim rešetkama. Njihovi tužni pogledi, spore i bezvoljne kretnje, prljavo krzno, dovoljno govori samo za sebe. Mnogo kaveza je prazno. Možda i bolje. Jedini slon u Zoo vrtu zaista je dobro čuvan. Ograđen je željeznom ogradom, zatim kamenim zidom iz kojeg vire oštri, željezni šiljci, zatim vodom, još jednom ogradom. Dobro ga čuvaju, kao i ljude, zar ne?

 Potom odlazimo u najbolji moskovski restoran “Aragvi”, Gorkova ulica 6. Kolona ljudi ispred ulaznih vrata restorana čeka na slobodno mjesto. Mi imamo rezervaciju, zato što nismo Rusi. Diskriminacija svuda prisutna. Isprobali smo sve što se u restoranu nudi. Gruzijske specijalitete. Inače, restoran je smješten u podrumu vrlo stare zgrade. Na zidovima se nalaze slike, prigušeno svjetlo. Glasovi pijanih Rusa. Ino priča o životu u Rusiji. Potpuno slobodno. Stranci u Rusiji imaju raznorazne privilegije koje koriste da bi se istakli na račun “običnog” naroda koji nije ništa drugo nego broj. Čovjek, osoba ne postoji.

 Ulice su prljave. Prepune ružnih automobila. Nova iznenađenja. Proslava blagdana na Trgu ispred Boljšoj teatra. Ljudi raspoređeni po skupinama. Vođe slavlja – ostarjele žene prepune ordenja, crvenih noseva (zbog votke), pjevaju revolucionarne pjesme i plešu međusobno. Zvuci harmonike. Vlado pokušava ovjekovječiti ono najzanimljivije. No, nismo prošli neprimijećeno. Pokraj nas ili iza nas se cijelo vrijeme nalazila neka čudna spodoba.

Na_Crvenom trgu milicija i vojska. Napravili su živi zid kako ne bi previše ljudi istovremeno prolazilo. U 22 sata započeo je SALJUT. Vatromet. Kako bi se koja raketa raspršila u zraku, ostavljajući za sobom tragove crvene, žute, zelene boje, tako bi ljudi uzdisali: “AH, AH…veličanstveno.” Dogodilo se čudo. Nismo mogli više izdržati. Pritisak sa svih strana, nesigurnost, depresija. Pokušavamo dobiti taxi da nas odveze na željezničku stanicu. Uzalud. Ceste su zatvorene za promet. Uzimamo ruksake i odlazimo do metroa. Pucnjevi, obojena svjetlost, žamor ljudi. Posvuda natpisi: MIR, SLOBODA. Samo, za koga?  Ulazimo u metro. Pogledi sa svih strana.

Željeznička stanica. Pokušavamo pronaći garderobu. Spuštamo se stubama. Puno malih ormarića, nalik nišama. Odustajemo. Na željezničkoj se stanici nalazi skupina Šveđana. I oni putuju za Peking. Upoznajemo se s mladim parom. Planiraju putovati oko godinu dana i za to vrijeme proputovati Kinom, Tajlandom, Indijom, Burmom i Australijom.

Vlak je krenuo točno u 5 minuta iza ponoći. U kupeu dva kreveta na kat, velik stol, odvojena prostorija s umivaonikom. Bacamo se u krevete. Što dalje od Moskve.