Beidaihe
Autori: M. i V. Tkalčić
23.05.1986.
Slavimo mjesec dana bračnog života!
U 8,40 vlakom odlazimo u QINHUANGDAO. Na izlasku iz željezničke stanice moramo pokazati putnu kartu. Ali, ne možemo pronaći karte. Pokušavamo objasniti kondukterkama ili domaćicama vlaka u čemu je problem. Pretražile su kupe, svoje torbe, ali karata nema, a bez karata ne možemo van. Vlado je, na kraju, karte pronašao u svojem džepu!
Pokušavamo pitati ljude gdje je hotel. Nitko ne zna engleski, a riječ hotel ne razumiju. Neki su nas poslali u bolnicu. Na kraju, već iscrpljeni i gladni uspjeli smo se sporazumjeti s jednim taxistom koji nas je odvezao u obližnje mjesto BEIDAIHE, najpoznatije turističko mjesto u Kini.
Miris mora i borove šume. Kakvog li osvježenja nakon ustajalog i teškog pekinškog zraka. Smještamo se u hotel u blizini mora. Izgleda da smo jedini stranci u tom hotelu. Soba je simpatična: baršunaste bordo zavjese i iste takve lampice, kupaona i vodokotlić koji stalno pušta vodu (ne može sve biti idealno – uostalom ovako je zanimljivije).
Odlazimo do plaže i močimo noge u BOHAI moru (Hai znači more). Mjesto je lijepo. Posvuda vile – odmarališta kineskih rukovodioca (tu je i Mao Tse-tungova žena Jiang Qing imala svoju vilu). Do nedavno je bilo zatvoreno za strance. Sada grade nove hotele.
Mještani, još nenaviknuti na strance, čudno nas promatraju. Odlazimo do tržnice. Sve je puno riba, rakova i banana.
- Prodaja raznih sušenih račića i ribica
Upoznajemo mladi kineski par i zajedno s njima kupujemo rakove. Na tržnici se nalazi mjesto
gdje se ti rakovi mogu na pari skuhati.
Vrlo malo se plati i pričeka 15-tak minuta dok rakovi ne budu gotovi (zabilježeno na video-traci).
http://www.youtube.com/watch?v=uYox727kynw&feature=plcp
Rakove smo jeli na plaži. Izvrsni su.
Pravi_ugođaj još netaknute prirode. Razgovaramo s kineskim parom. Loše govore engleski, ali nije ni važno. Uče nas neke kineske riječi. Pokazali smo im fotografije (one minijaturne) s našeg vjenčanja. Oduševljeni su. Posebno im se svidjela ona na kojoj se ljubimo u usta. U Kini se to ne može vidjeti. Poklonili smo im jednu sličicu (ovu ispod).
Izgleda da su oni iz dobrostojećih obitelji čim si mogu priuštiti pet dana odmora na moru. U Kini se godišnji odmor može dobiti tek nakon 10 godina radnog staža (i to samo 10 dana, a nakon 15 godina rada 15 dana itd.)
Pitamo ih gdje možemo kupiti hladnu pivu. Vode nas u dućan gdje se prodaje odjeća. Čudimo se mi, čude se oni. Opet mali nesporazum. Mi smo tražili hladne (cold) pive, a oni su razumijeli da želimo kupiti odjeću (clothes). Umjesto piva kupili smo japanke.
Zaspali smo uz šum mora!
24 .05.1986.
Šećemo plažama. Nešto malo plivača, ali puno kupača. Kineskinje nose potpuno jednake jednodijelne kupaće kostime.
More je još uvijek hladno, ali sunce neumorno grije. Plaže su lijepe, pješčane (vrsta mramornoga pijeska). Susrećemo dvije Njemice koje smo sinoć upoznali. Jedna od njih dugokosa i mršava, druga nešto punija. Sinoć smo sjedili na terasi njihove kuće, pili vino i razgovarali o Kini. One već tri godine studiraju kineski jezik u Shengyangu (grad u sjevernom dijelu Kine kroz koji smo prošli vlakom na putu za Peking). Nisu previše oduševljene Kinom i Kinezima, te je stoga čudno što su već tri godine tu u Kini. Ima nečeg neobičnog u njihovom držanju. Možda postoje i neki drugi razlozi njihova dolaska u Kinu, osim želje za studiranjem kineskog jezika. Ovdje su na odmoru.
U središtu grada nalazi se Keisslingov restoran i trgovina u kojoj smo kupili mlijeko u prahu (napokon mlijeko – Kinezi nemaju mlijeka niti mliječnih prozvoda), ness-caffe i izvrsna slatka peciva. Kiessling je bio austrijski poduzetnik koji je, u prošlim vremenima, tu otvorio restoran i dućan.
U 16 sati našli smo se s našim kineskim prijateljima i ponovno jeli rakove na plaži. Odlazimo do “restorana”. Par je vrlo simpatičan i pomalo uplašen. Dali su nam svoje adrese, ali ne kućne već adrese radnog mjesta (sve adrese koje smo dobili od Kineza bile su adrese radnog mjesta).
Sutra ustajemo u ranu zoru (3 i 30). Idemo s ribarima na more.
25.05.1986.
Vani je još uvijek mrak. Polako se budimo, spremamo za ribolov i izlazimo iz hotela. Odlazimo do plaže, ali nigdje žive duše. Dolazimo do mola, neki ribari upravo kreću na ribarenje, ali “našeg” ribara nema (jučer se Vlado dogavarao s njim o današnjem ribarenju). Pokušavamo s ovima što su tu razgovarati, ali bez uspjeha. Odustajemo i vraćamo se u hotel. Srećemo ljude koji idu na posao.
U hotelu ne možemo pronaći dečka koji otključava sobe (nismo dobili ključ svoje sobe). Izgleda da je zaspao. Nakon nekog vremena se pojavio i tako smo se ponovno ubacili u krevete. No ne zadugo. Probudila nas je buka u hotelu. Smijeh, lupanje namještaja, škripa – što se događa? Naš hotel se seli na istok grada! Voda u kupaonici i dalje teče (Vlado je u školjku stavio kantu za smeće kako bi utišao zvuk vode koja neprekidno curi). Vlado odlazi po doručak. Kuhana jaja s tržnice i peciva iz Keisslinga.
Jutro provodimo na tržnici. Vlado fotografira i snima video-kamerom.
Odlazimo do plaže. Dan je miran i topao. Gomila ljudi na plaži.
(video-nažalost mikrofon je bio isključen)
http://www.youtube.com/watch?v=jICpoej9L5E&feature=plcp
Uglavnom odjevenih. Samo nekolicina hrabrih kupača i kupačica. Posvuda fotografi.
Nude uspomene s mora.
Dva frajera s gliserom.
Nude vožnju za nekoliko juana. Ljudi s divljenjem promatraju tamnoplavi gliser, već prilično star, a neki se i ukrcavaju. Luda vožnja u krug. Sigurno im nije lako. Posebice ako su prvi puta na moru.
Druga dva “momka” u gumenoj barci. Zavađaju dvije djevojke.
Grupa rukovodilaca se ukrcava u brodić. Prije polaska – fotografija za uspomenu.
Vlado je gladan. Odlazimo u onaj isti sinoćnji restoran. Hrana je kritično loša, a piva zaleđena. Kava i sladoled u Keisslingu. Loše. Nije bitno. Sve je to Kina.
U 17 sati krećemo na željezničku stanicu. Vozimo se u vozilu na tri kotača (vidi fotografije).
Trese, propuhuje sa svih strana, ispušta benzinske pare (Vladi ravno u nos), juri i pretiče sve po redu i sve to samo za WU MAO – 5 maoa (1 juan = 10 maoa). Ponekad se u zavojima vozimo na dva kotača..
Stigosmo živi do željezničke stanice.
Slijede fotografije dijela grada oko željezničke stanice.
Vlak za Dalian kreće u 19 sati. Uzeli smo II klasu (tzv. tvrda sjedala), jer drugog nije bilo. U vlak ulazimo u posljednji trenutak (čekali smo na pogrešnom mjestu). Pokušavamo naći svoja sjedišta. U kupeu gužva. Mjesta nema. Zagušljivo je i zadimljeno. Kako putujemo cijelu noć pokušavamo dobiti mjesta u I razredu, ako je ikako moguće. Uspjeli smo! Dva kreveta u kupeu s još dva starija Kineza. U dobivanju mjesta u I razredu pomogao nam je jedan mladić, po njegovom pričanju, iz Hong Konga. Ali, ta njegova priča bila nam je sumnjiva – bio je odjeven kao i ostali Kinezi, govorio je lošim engleskim naglaskom protiv Kine i Kineza. Vlado je, pak, govorio sve dobro o Kini i Kinezima. Izgleda da ga je to smirilo i pustio nas je na miru. Moguće da je iz kineske službe sigurnosti. Jedna kriva riječ i vrlo lako možemo biti “izbačeni” iz Kine.
Cijelu noć nismo oka sklopili jer je jedan od Kineza u našem kupeu gromoglasno hrkao. Osim toga bilo je i nesnosno vruće. Pred jutro je taj isti pao s kreveta na kat (spavao je nasuprot mene) na ovog ispod sebe.