Kazahstan za napredne – 6.dio

Danas jesmo, sutra nismo

Autor: Voyager

Iako su svi putopisi vrlo subjektivni, te daju prikaz pojedinačnih situacija u kojima se ljudi mogu naći dok putuju, ponekad se dogodi da su vrlo stereotipni i obojani predrasudama. U situaciji kada zaista živiš u nekoj zemlji određeno vrijeme, pomičeš granice tih stereotipa na učestala iskustva, te odjednom donosiš zaključke koji se odnose na cijelu (ili veći dio) populaciju, što opet nije u redu, jer se i dalje radi isključivo o tvom osobnom iskustvu. Očito je da ovakav početak ukazuje na moje viđenje međuljudskih odnosa, recimo prijateljskih u ovoj (za nas) vrlo egzotičnoj zemlji. Sam naslov ukazuje na smjer o kojem ću govoriti i pitanje je:  vrijedi li čitati dalje tj. kako se to uopće razlikuje od nekih drugih zemalja.

Kao prvo, ljudi u Kazahstanu nisu površni niti plitki, generalno se može reći da većina ljudi gleda svoj interes u svakom momentu druženja i prijateljevanja. Kako se već moglo naslutiti iz prijašnjih tekstova, većina druženja se događa uz hranu i alkohol i kada se pređu neke određene granice, dolazi do onih standardnih zaklinjanja na vjernost, povezanost i nevjerojatno iskustvo koje prolaziš s tim ljudima (također uz jako puno zdravica o čemu sam pisao). Ono što frapira da sutradan (ponekad i doslovno) ti isti ljudi neće imati previše sluha (a najčešće i vremena) za tebe, čak i ako se radi o jednostavnom telefonskom pozivu. Prvo me je to frustriralo, a onda probaš shvatiti što se krije iza takvog stava.

Sreo sam strance koji se nisu uopće niti trudili integrirati u društvo, koji nisu progovorili ni riječi lokalnog jezika, niti pojeli lokalni specijalitet, iako su tamo živjeli nekoliko godina. Meni se to čini suludim i jedna od mojih prvih odluka je bila ne družiti se isključivo sa drugim strancima, nego nastojati ući u socijalne strukture koliko god je moguće. Naravno da je ključ bio jezik i sama činjenica da se trudiš progovoriti, nailazi na uspjeh kod ljudi i na taj način razvijaš svoj vokabular i dolaziš u situaciju da možeš objasniti svoje emocije, stavove, vrijednosti.

U Kazahstanu koncept lojalnosti ima neke druge oblike: ljudi nevjerojatno brzo mijenjaju poslove, čak i unutar iste kompanije (nakon godine i pol dana već dolaze svom šefu reći da su sve naučili i vrijeme je za unaprijeđenje); rijetko kada sam vidio životopis osobe mlađe od 35 godina da ima jednu ili dvije kompanije navedene kao mjesto rada, uglavnom je to 5-6, ponekad i više. Prvo me je to odbijalo, a onda kada shvatiš da je to tako, prihvatiš i ideš dalje. Ljudi ne odlaze uvijek u svoj omiljeni kafić/restoran, jer se otvorilo nešto drugo i zašto bismo mi sada išli nekamo gdje znamo da je dobro. Sjećam se par kafića u kojem si mogao prepoznati ista lica svake subote/nedjelje ujutro, jer su 90% gostiju bili stranci, koji su valjda imali ambiciju stvoriti “svoje mjesto”.

Klijenti raznih kompanija (banke, telekomi etc.) sele se iz jedne u drugu preko noći, dovoljno je ponuditi neku malu mrvičastu prednost i ajmo – migracija. S obzirom na veličinu zemlje (veća od cijele zapadne Europe), brzina preseljenja iz jednog kraja u drugi (čitaj kao selidba iz Lisabona u Moskvu) se događa u tjedan-dva od momenta kada osoba dobije novi posao ili ima neki novi izazov. Baš onako nomadski, kako su i njihovi pretci radili na konjima. Lojalnost je često vezana za stabilnost ili povjerenje ili održivost, no kada u krvi imaš toliko godina života u plemenu koje je išlo naokolo, moguće je da tvoja ideja lojalnosti odista ne liči na nešto što južni Slaveni imaju kao koncept.

Jedina česta veza lojalnosti koju sam vidio je obiteljska, koja uz dobre, ponekad ima i vrlo loše konotacije. Npr. dogovorili ste večeru s nekim i pripremate se, u međuvremenu vas gost/gosti zovu da otkažu sat vremena prije dogovora, jer eto nešto iskrslo kod mame, pa moraju ići vidjeti što je i ne mogu doći. Jer kako sada mami reći NE. Pri tome ona nije završila u bolnici/krevetu, nego je trebalo ići nešto kupiti za nju. I to se nije dogodilo jednom. Ok, poludiš, pa prihvatiš i ideš dalje. Vrlo često ljudi rade preko vikenda unutar svojih obitelji, jer imaju neki zajednički biznis, pa je to jedino vrijeme kada se mogu posvetiti tim obavezama.

Vole skupe stvari, a ako plaća s redovnog posla nije dovoljna, onda je ovo dobar izvor sredstava za luksuz (o tome u nekom drugom nastavku). Kaže se daleko od očiju, daleko od srca i ovdje sam zaista naučio kako te daljine utiču na srce, ali nisam naučio kako se nositi s time tako lako kako oni to rade ovdje. Jedna djevojka se vratila iz Amerike (tamo je studirala i radila) jer se mama razboljela pa je tata rekao: ajd kćeri nazad, pa da se usput i udamo, a da si i mami pri ruci. I vratila se. I ne znam koliko sam takvih priča čuo, a vrlo često shvatiš da su, u stvari, nesretni ali eto žive da svojim roditeljima bude lakše/bolje. Naravno, nije to ništa apriori loše ili dobro, naprosto je tako. Bilo je tu i zabijanja noža u leđa (ne doslovce) , ali toga vjerojatno ima svugdje, pa nije redu pisati o tome kao obilježju života u Kazahstanu.

Prethodni nastavak: Kazahstan za napredne 5 – Kad su cigarete i alkohol najjeftiniji artikli
Sljedeći nastavak: Kazahstan za napredne 7 – Prokletstvo vremenskih zona