Kazahstan za napredne 3

 Tko pjeva, zlo ne misli!

Autor: Voyager

Šta radiš tamo kad ništa ne radiš, gdje izlaziš – obično su pitanja koja postavljamo ljudima kada se presele na neku destinaciju na duže vrijeme. Noćni život je svuda isti ili sličan, sve ostalo su nijanse, a najveća nijansa u odnosu na provod kod kuće su karaoke. Iako je poznato da ova zabava dolazi iz Azije, nekako sam se čudio popularnosti u Kazahsatanu. Skoro da nema druženja i izlazaka koji ne završe urlanjem na mikrofon pred hrpom nepoznatih ljudi u vidno alkoholiziranom stanju.

Obično petkom kreće priča kuda ćemo navečer i treba li rezervirati mjesto u nekom karaoke klubu. Prvi moj susret je bio pravi wow-moment, vrlo sređene kabine, osoblje koje vas služi iznimnom brzinom, izbor pjesama na kazačkom, ruskom i engleskom i kvaliteta kojom ljudi pjevaju. Kao i inače, postoje klubovi u kojima veći dio prostora zauzima centralna dvorana pa tamo zabavljaš mnogo ljudi svojim (anti)talentom ili pak uzmeš kabinu koju platiš, tipa mala soba od 10 do 40 kvadrata, ovisi koliko novaca i ljudi ćeš strpati unutra. Ili kombiniraš!

Moje prvo iskustvo je bilo obilježeno većom količinom votke i klasičnim Elvisom – Love Me Tender. Nije bilo loše, dapače. Nas nekolicina i mikrofon ide od ruke do ruke i u jednom momentu shvatiš da uopće nije poanta slušati druge, nego je poanta dočepati se mikrofona i jednostavno pjevati dok drugi pregledavaju katalog pjesama i misle o čemu će pjevati u nastavku večeri. Prvi puta sam čuo nekoliko pjesama na ruskom koje su mi se jako svidjele, nešto starijeg, sovjetskog datuma, i prilikom povratka kući, uz pomoć youtuba, poslušam još nekoliko puta i shvatim, mogao bih ja to i na ruski odalamiti sljedeći put.

Odabir je pao na Eduarda Hila i pjesmu Zima https://www.youtube.com/watch?v=R82_J7LB66o , pjesmičak iz 1971.godine koji pak svi znaju i u kojem se u prepjevu jezik doslovce polomi, ali ako imaš tekst ispred sebe, nekako se snađeš. Poslušam par puta i prilikom prvog sljedećeg izlaska, položim ispit pred frendovima, svi umiru od smijeha, ali ja se ne dam. To je bila samo generalna proba, jer uskoro smo imali neki zajednički izlazak sa hrpom kolega s posla i eto mene u prilici da se pohvalim vokalnim sposobnostima na ruskom jeziku. Ekipa je prvo bila u šoku a onda su slijedile ovacije i navijanje i pjevanje zajedno sa mnom. Tu sam ih dobio! Znam da zvuči pretenciozno, no očito socijalizacija je tim lakša kada pokažeš da dijeliš barem neke kulturološke vrijednosti i da te zanima nešto zajedničko.

Nakon nekog vremena sam proširio repertoar sa Valentinom Tolkunovom i ‘Ja ne mogu drugačije’ https://www.youtube.com/watch?v=GjjgABTQldg , romantičnim hitom također iz sedamdesetih. I opet ovacije. A i pjesma je solidna i ne preteška za pjevati i ovaj puta puno sporija od Zime. I malo po malo, postadoh ovisnik o karaokama. Igrom slučaja sam upao u ekipu koja vrlo dobro pjeva, pa su ti izlasci zaista postali nešto posebno i zanimljivo. Svaki puta kada bi ekipa iz firme odlučila izaći na večeru, obavezno je slijedilo pjevanje u sitne sate kao završetak večeri.

Sjećam se jednog službenog puta u Petropavlovsk, gradić na samom sjeveru Kazahstana, vani minus 40°C,  a unutra ja perem Elvisa pred cijelim auditorijem. Poslije mi dolazi vlasnica karaoka da mi kaže kako  nikada netko nije pjevao na tako dobrom engleskom jeziku, što naravno ne govori o tome kako ja govorim engleski, nego da se nalazimo zaista daleko od ozbiljnije civilizacije i što sam vjerojatno prvi stranac koji se okušao sa mikrofonom u njenom klubu.

Tokom vremena sam pokušao i modernije stvari, no uvijek bi se vraćao sa nostalgijom u stare dane, valjda jer mi paše po izričaju a i ekipa se obavezno transira, do te mjere da sam i zadnju večer u Kazahstanu prije povratka u Europu pjevao svoj repertoar za oproštaj. I sada mi to malo fali 🙂

Naravno, postoje i drugi oblici druženja i izlazaka, no to su već standardni klubovi i plesnjaci. Jedan od elemenata koji me malo zaprepastio je ‘face control’ ili gromada na ulazu u svaki ozbiljniji klub koja stoji na ulazu i pušta samo one koji prođu takozvanu kontrolu lica, da li si ti na pravom mjestu i žele li te uopće tamo. Obično ne puštaju grupu Kazaka ako nema žena u društvu, a to rade na prilično perfidan način, jer promatraju fizičko obilježje ljudi, dakle azijatsko porjeklo. S Rusima i ostalim bijelcima uglavnom nemaju problem, pa mi je uvijek bilo neobično kada bi me Kazaci nagovarali da idemo vani, jer sa mnom će ući u svaki klub. Vrh izlazaka tog tipa u klubove u kojima moraš platiti stol, po mogućnosti VIP, jer se mora znati da imaš para, je bio s kolegicom čiji je muž visoko pozicioniran u biznisu, a ona sređena carica kojoj se sva vrata klubova otvore na način da sam vlasnik kluba dođe i pozdravi i nju i sve one koji dolaze s njom u paketu.

Jedan od štosnijih izlazaka bi uvijek bio u retro klubove, gdje se pušta mjuza barem 20-tak godina starija, pa je tako i ekipa prilagođena. Tu je zabava zagarantirana a klubovi znaju biti vrlo sovjetski uređeni, s konobarima obučenim u pionire i raznim drugim komunističkim obilježjima. Tu se pak sluša sve od Ale Pugachove, preko Abbe, i talijanskih hitova iz sedamdesetih. Nije čudo da jedini koncerti stranih izvođača, za koje sam čuo su, uglavnom, ekipa koja je na zapadu otpjevala svoje prije par desetljeća, a ovdje još stignu zaraditi koju paru. Svima ostalima je ovo toliko daleko da nitko niti ne razmišlja o organizaciji velikih koncerata trenutno vodećih svjetskih izvođača.

Ono što je jako prisutno u svim izlascima je pokazati kako dobro izgledaš i koliko love imaš, bilo da govorimo u kakvom autu dolaziš ili kakav outfit si nabacio. Ako sam ikad mislio da se ekipa na Balkanu voli sređivati i može, ovdje sam shvatio da smo još uvijek dosta daleko od razine do koje su narodi u Kazahstanu uspjeli to dovesti. No o parama i trošenju istih, nekom drugom zgodom.

Prethodni nastavak: Kazahstan za napredne 2 – Zemlja u kojoj nitko ne čita novine?
Sljedeći nastavak: Kazahstan za napredne 4 – Zdravica za sve