Kazahstan za napredne 2

Kazahstan za napredne 2 – Zemlja u kojoj nitko ne čita novine!

Autor: Voyager

Sjedenje u kafićima, ispijanje nekoliko kafica, prelistavanje svih mogućih novina, komentiranje istih i pljuvanje po zvijezadama naslovnica je vrlo čest hobi/tradicija na Balkanu. Pogotovo kada dođe proljeće pa se stolovi izbace vanka i uz sav taj obred, ubaciš i pokoji trač na prolaznike. Nekako ti se čini da život bez toga nema smisla.

Kako sam završio u Almati u srcu zime i dvocifrenom minusu od 15 do 35, nije mi ni padala napamet ideja kako će mi izgledati novi obredi slobodnog vremena. Dugi sati u uredu, upoznavanje novih ljudi, poimanje kuda si to došao, nepoznavanje lokalnih običaja…sve me to bacilo u modus preživljavanja i copy/paste funkcioniranja. U nekom momentu je došlo proljeće i cijeli grad je preko noći postao zelen da zeleniji ne može biti. Valjda nema ulice i aleje bez drvoreda.

Ono što sam naučio u prvih par mjeseci, sada je postalo nebitno jer sam se opet gubio po gradu. Sivi zimski ugođaj je jedna vizija, ali kada krošnje prekriju zgrade, više nemaš pojma u kojoj si to ulici (usput, skoro sve ulice imaju dva naziva, jedan stari sovjetski, drugi novi kazački…ulica u kojoj živim može biti Lenjinova ili Dostyk, i tako se lako dodatno pogubiti).

Igrom slučaja dolazim do informacije da nisam jedini građanin “s putovnicom” i upoznajem nekoliko “naših“ ljudi s kojima se nalazim na kavi. Shvaćam da i nema previše kafića u gradu jer navika opisana u prvom odlomku, ovdje baš i nije uobičajena. Sjedim tako prvi puta sa svojim Slavoncima na terasi jednog od rijetkih kafića u gradu (Cofidelia), gdje shvaćam da je ovo ipak više običaj stranaca nego domaćih, ali ima i potonjih i brzo me upoznavaju s nekim stvarima koje su oni otkrivali godinama. Kažu mi da pogledam oko sebe i pokušam shvatiti što je neobično u prizoru?!?

Naravno, vi to već znate jer ste krenuli od naslova ove priče. Niti postoje novine u kafiću koje možete uzeti pročitati, niti itko drži svoje novine u ruci ili na stolu, pa možeš posuditi i pročitati. Od tada sam valjda svaki put pokušao vidjeti je li ovo bilo slučajno ili je to odista tako. Tako je. Zaista. U kafiću se ne čitaju novine i ne komentiraju sve belosvjetske teme, koje nas Balkance tako lijepo okupiraju. Ponekad skužiš da netko čita nešto, tipa knjigu dok ispija kavu ili čaj. Ponekad moja prija donese neki skupi magazin i prelista stranice. Ali lokalni narod ne čita novine u kafiću.

Nameće se pitanje gdje čitaju? Odeš do kioska i situacija je malo jasnija. Naime, u ovoj resursima bogatoj zemlji, postoji jako puno elemenata bogastva i raskoši i ponuda bilo čega je vrlo široka, no kad su u pitanju kiosci s novinama, to baš izgleda otužno. Niti izgledaju privlačno, niti imaju široku ponudu. I tu neminovno ulazimo u pitanje slobode tiska u zemlji ili slobodi izbora. Novine na kazačkom jeziku će čitati samo Kazaci (drugi pripadnici naroda neće, jer ne znaju jezik, no o tome ću pisati nekad poslije). Novine na ruskom mogu čitati svi, ali ako je dnevna novina, vrlo vjerojatno nije kritična i pomalo je režimski usmjerena. Kada to znaš, baš ti se i ne da bacati lova da čitaš nečiju propagandu. Kako nema opozicije (predsjednik dobije cca 95% glasova na izborima), nema ni mogućnosti prevelikog razvoja drugog javnog mišljenja. Zabrazdio ja u politiku bez da sam htio, ali valjda ne ide drugačije.

Vidio sam jednom jednu kolegicu na poslu kako ima dnevne novine u torbi, ali su bile neki davni datum, pomislih da će prati prozore, iako postoje razne praktične koristi u kućanstvu kada su u pitanju stare novine. Malo sam prebirao po naslovima i shvatim da tu i nema previše senzacija, čuda, nemogućih scenarija.

U zemlji u kojoj su najveće zvijezde predsjednik i milijarderi (obično vlasnici kojekakvih rudnika i tvornica, koji su do 91 bili vozači i kuriri), u kojoj neka posebna domaća glazbena scena i ne postoji, u kojoj se snima par filmova godišnje, u kojoj su sportske zvijezde rijetkost (iako osvajaju medalje naokolo), u kojoj se gospodarska čuda događaju jednom mjesečno (tipa nova investicija teška 3 milijarde dolara), narod i nema o čemu čitati jer novinari baš i nemaju o čemu pisati. Možda bi htjeli, ali ne smiju ili nije poželjno.

Pa o čemu pričaju na kavama ako već ne komentiraju dnevni život političara i pevaljki? Uglavnom o sebi i svojim postignućima. Pričaju o novom autu koji kupuju, novom stanu koji žele preurediti, šopingu u Dubaiju, zimovanju na Tajlandu, novoj votki koja se pojavila na tržištu, novom klubu koji treba ići provjeriti, o svojim hobijima i svojim obiteljima. Žive jako brzo, rade jako puno i nemaju želje razglabati o stvarima koje ne mogu promijeniti, svjesni okruženja u kojem žive. Možda previše oportunistički, ali valjda se takav model lako može razviti nakon desetljeća života u sustavu koji je dijametralno suprotan.

Jedan od benefita mog iskustva je da više nemam želju kupiti 4 novine čim sletim u Zagreb, sjesti na kavu, prelistati i početi komentirati sa neznancima što se to dogodilo Bandiću i razviti teoriju kako je Kovač mogao napraviti više u Brazilu. Pokušao sam jednom i nije išlo. Zatvorio novine, platio kavu i otišao se družiti s ljudima. No, da se vratim “našim“ ljudima u Kazahstanu. Naravno, kad si tako daleko, pojam naš je vrlo razvučen i odnosi se na sve što priča nekom varijantom jezika koji razumiješ kao materinji…dakle od Triglava do Vardara. I ponekad bi sjeli, jednom mjesečno, podružiti se na materinjem jeziku i nostalgija te tako dobro ponese, jer inače ne progovoriš danima. I tako komentiramo što nam se događa u životima, novim iskustvima koje proživljavamo, i opet se iznova čudimo ovoj zemlji u kojoj nitko ne čita novine,  u kojoj nitko ne komentira politiku i svi jednoglasno podržavamo taj koncept, jer nam baš paše da nas nitko ne opterećuje  jadnom svakodnevicom, i baš smo složni kada svi razumijemo benefite takvog načina života i opušteno….i tek kad pomisliš evoluirali smo…javlja se jedan…e jeste gledali Đokovića sinoć i kako je razbio tamo nekoga i kako takvih tenisera nije bilo u povijesti i kako je onaj drugi zabio tamo neki gol i kako repka nije imala šanse na svjetskom prvenstvu i kako je tamo neki gradonačelnik pokrao novce od općine i kako je Severina kurva i kako je Ceca još veća i zašto je Bugarska u EU, a mi nismo, i kad ćemo biti, kome se sudi u Hagu, a kome bi se tek trebalo suditi, i kako je počeo rat….i odosmo svi mi u PM.

Početak serijala: Kazahstan za napredne 1 – Kakve veze ima Borat s Kazahstanom?
Nastavak serijala: Kazahstan za napredne 3 – Tko pjeva zlo ne misli!