Autor teksta i slika, eksluzivno za putopise: Sam
Sva prava pridržana
Nakon Drugog svetskog rata dolazi do oslobađanja od kolonijalne vlasti. Tako se francuska Indokina podijelila na Vijetnam, Kambodžu i Laos. Nakon povlačenja iz rata u Vijetnamu, Francusku zamjenjuje Amerika. Rat se otegao u nedogled i u njega su uvučene Kambodža i Laos. Ako se ne varam, na Kambodžu je bačeno šest puta više bombi nego što su saveznici bacili na Njemačku u 2. svjetskom ratu. I dan danas ih uklanjaju.
U kaosu rata u Kambodži, prevladali su pro-komunistički Crveni Kmeri Pola Pota i pobjedonosno ušli u Phnom Penh 17.4.1975. godine, dan nakon trodnevnog blagdana kmerske Nove godine (13 – 16. 4. 1975.). Naredni dan su Crveni Kmeri počeli s evakuacijom stanovništva iz grada, pod izlikom da im prijeti američko bombardiranje. Oni koji su se opirali, ubijani su na licu mjesta. Tako je počeo četverogodinji teror, koji je završio nakon ulaska vijetnamskih trupa 1979. godine.
Zatočenički centar S-21 – Toul Sleng
Crveni Kmeri su srednju školu pretvorili u istražni zatvor gdje su dovodili političke neistomišljenike i primoravali ih da priznaju krivicu. Računa se da je kroz Toul Sleng prošlo između 15 i 20 tisuća ljudi tijekom 4 godine strahovlade. Samo 12 ih je preživjelo, od čega četvero djece. S-21 je bio samo jedan od široke mreže centara u Kambodži. U periodu od 1976 do 1979, Toul Sleng je bio pod upravom zloglasnog upravnika Kaing Guek Eav-a, poznatim pod nadimkom Duch.
Pri ulasku u kompleks, dobit ćete plan centra s objašnjenjima i player sa slušalicama, preko kojega ćete slušati detalje o tome što se sve tu dešavalo. Koštat će vas nekih $5 US. Jednostavno pratite plan, idite od jedne do druge označene točke i slušajte. Meni je trebalo oko 2 sata za obilazak i preslušavanje svih snimaka.
Kompleks se sastoji od nekoliko zgrada gdje su se obavljale istrage o “zločinima” protiv režima, a zatvorenici držali okovani u nemogućim uvjetima. U zgradi A su se obavljala mučenja. Svi koji su nosili naočale, znali su pisati, govoriti strani jezik, te doktori, inženjeri, nastavnici, umjetnici, intelektualci smatrani su neprijateljima, te su likvidirani, nakon “priznavanja” svojih zločina. Tek nakon istjerivanja Crvenih Kmera 1979. godine saznalo se što se tamo događalo. Kad su oslobodioci ušli u kompleks, našli su 14 zatočenika, čiji se grobovi sad nalaze u prostoru ispred zgrada “A” i “B”.
Panoi s povijesnim detaljima i objašnjenjima što se dešavalo u zemlji pod Polom Potom su izloženi u zgradi “B”. Crveni Kmeri su slikali sve koji su prispjeli u zatočenički centar i njihove slike su izložene na panoima. Nakon otvaranja centra javnosti, preživjeli su tako identificiralo svoje najbliže i saznali što se s njima desilo.
Naprave za tjelesni odgoj ispred zgrade služile su za mučenje. Isljednici bi zatvorenicima zavezali ruke na leđima i podigli ih u zrak dok ne bi izgubili svijest. Nakon toga bi im zagnjurili glavu u ćupove pune prljave vode koju su koristili za gnojenje za raslinje na vanjskoj terasi. To bi ih odmah osvijestilo, nakon čega se “istraga” nastavljala.
U zgradi “C” ćete vidjeti sićušne ćelije zatvorenika, gdje su ih okovane držali na podu. Neke ćelije su drvene, druge zidane. O kvaliteti radova sudite sami – morali su staviti čelične profile da se ne bi srušili. U jednoj od drvenih ćelija boravio je jedan od rijetkih preživjelih, kojega katkad možete sresti kod ulaza u kompleks. Bodjikava žica je sprečavala zatvorenike od skakanja s katova.
Zgrada “D” sadrži detalje povijesti, prije i za vrijeme Crvenih Kmera. Tu su slikarije mučenja koje je po sjećanju izradio jedan od zatvorenika, Vann Nath. (Čak je i Crvenim Kmerima trebao poneki umjetnik koji je trebao ovjekovječiti vođe režima.) Mučno je gledati te prizore. Ako vas baš zanima, potražite po internetu “Vann Nath paintings”. Ja sam vidio više nego dovoljno. Ispred zgrade “D” je memorijalna stupa.
Polja smrti Choeung Ek
Onima koji su potpisali lažnu krivicu u Toul Sleng-u, rečeno je da ih premještaju u drugi zatvor. U stvarnosti su slani na likvidaciju u Choeung Ek, koji se nalazi nekih 15-ak kilometara od centra grada, na mjestu staroga kineskog groblja To je bilo najpoznatije od tristotinjak polja smrti diljem Kambodže. Kod Crvenih Kmera nije bilo šale – krivi su bili svi koji su na bilo koji način dovedeni u asocijaciju s optuženima. Tako su istrijebljene cijele obitelji, uključujući i djecu.
Kao i kod S-21, uzmite audio vodič. Na letku s planom obilaska memorijalnog centra piše da se treba obući skromno, pričati tiho i ne pušiti.
Laganom šetnjom, slušajući uvod, doći ćete do prvog panoa s objašnjenjima – “truck stop” (stajalište za kamione). Tu su 2-3 puta mjesečno kamionom dovodili 20-30 preplašenih osuđenika iz zatočeničkog centra Toul Sleng. Dovoženi su noću, da bi se izbjegle sumnje. Da se ne bi ništa čulo u okolici, ubijani su tiho, udarom lopate ili nožem, dok je sa zvučnika odjekivala zaglušujuća revolucionarna glazba koja je nadglasavala krike žrtava. Streljivo je bilo skupo. Nakon nekog vremena broj osuđenika je toliko porastao da ih nisu mogli sve likvidirati odjednom, pa su neke zatvarali preko noći u baraci da bi ih smakli sutradan.
Nakon ubijanja, žrtve su bacali u masovne grobnice. Polijevali su ih DDT-em, da se ne bi osjetio vonj raspadanja, a i da bi se dokrajčili oni koji su još bili živi.
Choeung Ek je otkriven sasvim slučajno, kad su kiše isprale zemlju i na površini se pojavile ljudske kosti. I dan danas kiše ispiru kosti, pa pazite kud stajete ako silazite sa staze. Zaštitni nasip je izgrađen kako bi zaštitio eroziju tla. Računa se da je tu umrlo oko 20000 osoba. Pronađeni su ostaci oko 9000 žrtava, u brojnim masovnim grobnicama. Nisu bili pošteđeni ni sami vojnici. Pol Pot je bio vrlo paranoidan, te su osuđivani i njegovi sljedbenici pri najmanjoj sumnji izdaje. Oni su ostajali bez glava i tijela im bacana u zasebnu grobnicu.
Najmučnije mjesto je “drvo smrti” o koje su ubijana djeca, koja su ubacivana skupa u obližnju grobnicu s majkama. Kad su zapovjednika istražnog centra S-21, Ducha, prilikom suđenja doveli pred drvo i pokazali mu, kažu da se rasplakao i priznao krivnju. Koliko mi je poznato, još služi doživotnu robiju u zatvoru. U blizini “drveta smrti” i pripadajuće masovne grobnice nalazi se “čarobno drvo”, na koje su vješani zvučnici s kojih je svirala zaglušujuća muzika dok su se obavljala pogubljenja.
U memorijalnoj stupi su skupljene lubanje i kosti žrtava. Ima 17 razina, kao spomen na 17.4.1975. kad su Crveni Kmeri ušli u Phnom Penh. Morat ćete skinuti obuću ako mislite ući. Preporučam da svratite i do muzeja, gdje ćete se upoznati s poviješću ovog žalosnog mjesta, spomena ljudskoj surovosti i gluposti. Izgleda, nažalost, da ljudi nisu ništa naučili iz svega ovoga, o čemu svjedočimo i dan-danas.
Epilog
U čistkama je stradalo oko 3 milijuna ljudi, od ukupno 8 milijuna u tadašnjoj državi. Strahovlada Crvenih Kmera je konačno oborena 1979. godine, kad su vijetnamske postrojbe ušle i konačno oslobodile zemlju. Vremenom se otkrilo da je širom Kambodže postojalo 190 centara kao što je bio S-21 i 300 polja smrti. Nakon otkrića pokolja, Vijetnam i Kina su na sva zvona objavili što su našli, ali je tzv. “slobodni svijet” to sve ignorirao do 1991. Nisu puno pomogli ni Kim Wilde svojim megahitom “Cambodia”, ni film “Polja smrti”.
Nakon pada, Pol Pot i njegova klika su se skrivali po džunglama prema Tajlandu. Na kraju su svi pohvatani i osuđeni na doživotne robije zbog ratnih zločina. Neki su još živi. Pol Pot je pod sumnjivim okolnostima preminuo 1999. Pretpostavlja se da je bio otrovan. Oni na nešto nižim položajima su se branila time da su “samo slijedili naređenja”. Gdje smo to već čuli?
Pol Pot je, inače, bio pariški student. U neredima u Francuskoj tijekom 60-ih, imao je priliku upoznati se sa ideologijom koju je tako predano primijenio na vlastitom narodu u jednom od najvećih genocida u ljudskoj povijesti.
Na kraju se postavlja pitanje – kako se moglo dogoditi da je mala grupa umno poremećenih psihopata mogla, uz pomoć vojske ispranog mozga koja je “samo izvršavala naređenja”, nametnuti tako strašnu tiraniju? Strah od gubitka posla, imovine, strah od posljedica suprotstavljanja sumanutom režimu…? Oportunizam i gramzivost – “možda nešto u svemu tomu bude i za mene”… Ili, jednostavno, prešutno odobravanje postupaka tih manijaka, bez obzira koliko luđački bili – “nije me briga”.
“Najviše treba strahovati od samog straha.” (Churchill).
“Najveći problem sa svijetom je ne to što zli ljudi rade loše stvari, već to što dobri ljudi ništa ne rade da bi ih spriječili.” (Einstein)
Organizacija puta
Najbolje vrijeme za posjet je tijekom suhe sezone, otprilike između 11. i 5. mjeseca. Najugodniji su 1. i 2. mjesec, dok je 4. najtopliji. Kišna sezona nije pogodna, jer skoro svako popodne je potop.
Svakako preporučam dolazak avionom u Phnom Penh, da biste izbjegli gnjavažu kroz koju sam ja prošao kad sam išao u Siem Riep, u obilazak Angkora i okolice. (O tome sam pisao ovdje.) Možda su najpogodniji Qatar i Emirati. Qatar staje u Dohi, gdje presjedate na drugi avion i Ho-Chi-Minhu, gdje ostajete u avionu. Emirati imaju sličan aranžman. Druga je varijanta posjet iz neke od obližnjih država Jugoistočne Azije budžet letovima.
Ulaznu turističku vizu za boravak do mjesec dana možete dobiti po ulasku u zemlju za nekih 30-ak američkih dolara. Kad sam ja tamo bio, plaćalo se isključivo gotovinom. Preporučam vam imati točan iznos, jer se može desiti da nemaju sitno, pa ćete ostati uskraćeni za koji dolar. Bolje je, ipak zatražiti vizu preko interneta. Nakon uplate, poslat će vam e-mailom dokument koji pokažete na imigraciji, te ćete u putovnici dobiti samo pečat.
Od valuta, samo američki dolari vrijede. Vodite računa da imate samo novije novčanice, jer stare neće nigdje primiti. Možete podići novac i na mnogobrojnim bankomatima, u iznosu od max. 400USD po transakciji.
Ako ne možete živjeti bez telefona, predlažem da odmah kupite SIM karticu i bon na samom aerodromu, nakon što prođete carinu, jer ćete se pomučiti ako ih budete tražili po gradu. Bilo je jeftino. SIM kartica i bon s 5GB su koštali nekih 5 USD, ako se dobro sjećam. Samo gotovina, naravno.
Taksi ili tuk-tuk će vas odbaciti do hotela. Obavezno dogovorite cijenu prije nego sjednete. Do centra grada je cijena bila oko 10USD. Pristojan smještaj možete naći i po 20-30 USD po danu. Rezervirajte unaprijed preko interneta.
Toul Sleng i Choeung Ek možete obići u jednom danu. Možete uzeti tuk-tuk ili taksi s kojima ćete se dogovoriti da vas čekaju dok završite obilaske, te vratiti vas natrag. Kad dođete na odredište, samo recite vozaču kad i gdje ćete se naći. Uglavnom se pristojno snalaze na engleskom. Iz starog dijela grada, u blizini kraljevske palače, cijela vožnja će vas stajati 10-ak dolara, s tim da je taksi par dolara skuplji. Ako se odlučite za lokalno iskustvo i tuk-tuk, obvezno nabavite masku radi zaštite od prašine. Ja ipak preporučam taksi. Brže je i ugodnije. Nema prašine, a i klima dobro dođe po onoj vrućini.
Predlažem da u obilazak krenete ranije ujutro, dok je barem malo hladnije. Obično se prvo obilaze polja smrti, jer su na otvorenom, pa onda S-21, gdje ima i nešto hladovine.
Ne pretjerujte s vodom, da ne biste trčali, znate već gdje. Zahodi im nisu baš na luksuznom nivou. Predlažem da u vodu ubacite neke elektrolite, može i Cedevita. Puno ćete manje žedniti.
Za obilazak Polja smrti trebate najmanje pola sata, ali predlažem barem sat vremena. Toliko će vam otprilike trebati da preslušate audio snimke na playeru, što svakako preporučam. S-21 traži nešto više vremena, najmanje sat, iako i tu preporučam barem sat i pol.
Nadam se da će vam ove upute biti od koristi. U jednom od narednih putopisa obradit ćemo Phnom Penh, koji se pokazao kao vrlo zanimljivo mjesto.