Da ti je kuća uvijek puna sušene ribe
Autor: Kapetan
m/t Glen Roy
Yosu, Južna Koreja, 15. svibnja
Javljam se jednim kraćim raportom iz Južne Koreje. Iskrcali smo teret u Yosu. Jedan dio smo iskrcali na STS sidrištu u manji brod, a ostatak za rivom na terminalu. Sve je prošlo u redu i kako treba. Iznenadila me ljubaznost Korejaca koji su, došavši na brod, donijeli nekoliko vrećica lokalnih slatkiša za posadu i dali nam upute o gradu, prijevozu, bankama i slično.
Inače se stječe dojam da žele ostati po strani i ne stvarati nikakav bliži kontakt, ali što god ih upitaš spremni su izići u susret i to odmah. Kao da imaju nekakvu obavezu to učiniti. Možda je to vezano uz budizam, taoizam ili konfucijevo učenje, koja su meni sva jednako daleka i nepoznata.
Uspio sam skužiti da sve te vjere i učenja ne baziraju svoja uvjerenja na moralnim načelima koja se finaliziraju u obećanom kraljevstvu nebeskom ili vječnoj muci pakla, nego uče da se tijekom života treba pridržavati moralnih normi. Ne iz straha od vječnog prženja na tihoj vatri ili obećanog blaženog stanja nirvane, već se sve to može i treba postići samokontrolom vlastite volje. Moram priznati da zaista djeluju odlučno i sigurno u sebe. Odgovor dobiješ u sekundi i to bez velikog razmišljanja.
Uglavnom, vezali smo se te nedjelje popodne oko 16.30 na “KONC” terminal.
Šifra pete, šifra trk na kopno
Spojili manige za iskrcaj tereta, održali safety meeting, a ja i kapo, Finac, već u 17.00 smo bili u brodiću, vozeći se u porat.
S terminala se može izaći jedino service boat-om i treba otprilike pola sata vožnje do grada. Prije otprilike četrnaest godina imao sam priliku izaći van u ovom istom portu, ali su mi sjećanja dobrano izblijedjela.
Grad Yosu je na jugu korejskog poluotoka i od Japana ga dijeli Korejski tjesnac. Smjestio se na brežuljcima uskog poluotoka tako da ima dvije obale. Kako je sredina svibnja, sve raslinje je prolistalo i daje lijep ugođaj velikog, ali ne baš sasvim sređenog parka.
Ima dosta borova koji rastu uz samo more, ali nisu slični našem, primorskom boru. Više daju na nekakvu kontinentalnu ili alpsku vrstu. Ima i drugog drveća sličnog našem, a najzastupljenija je jedna vrsta akacije.
Grad je osrednje veličine i rekao bih oko 150 – 200,000 stanovnika. Unaokolo se vide ciminjere (dimnjaci. nap.) metalne industrije i storage (skladišni. nap.) tankovi za naftu. Pilot me obavijestio da je obližnje brdo izbušeno i pretvoreno u ogroman rezervoar. Vjerojatno još u doba kada je Sjeverna Koreja predstavljala direktnu opasnost.
Dakle oko 17.30 dokopasmo se ja i kapo kopna u Yosu portu. Na kapiji uhvatismo taxi i začas smo bili u centru grada. Još na brodu, jedan od loading mastera (voditelj ukrcaja/iskrcaja. nap.) je bio ljubazan i nacrtao nam mapu grada, te na njoj označio i na korejskom napisao gdje se nalaze centar grada, shopping mall i pristanište.
Mi smo taksisti ugurali u ruke mapu i pokazali prstom gdje želimo poći. U cijelom gradu nismo naišli ni na jednu osobu koja govori engleski. To me začudilo, pošto su se Ameri ovdje prilično dugo zadržali i ostavili svog traga. Taksisti, koji na drugim mjestima barem malo natucaju engleski, ovdje su ostajali nijemi na sve naše upite.
Pošto smo obavili mali šoping, htjeli smo se vratiti u centar grada i popiti koju pivicu, ali nismo mogli objasniti značenje riječi bar. Pokušali smo pantomimom, ali uzaludno. Ispucali smo sav fond internacionalnih riječi poput beer, cervesa, whiskey, night club, pa prešli na pomorski rječnik i koristili riječi čop-čop i gigi-gigi.
Prva u pomorskom žargonu označava jelo ili mjesto gdje se može nešto pojesti, a za drugu ćete se vjerojatno i sami dosjetiti što predstavlja. Ništa nije pomoglo.
Po dolasku u centar smo se prošetali i napravili đir od 2-3 kilometra. Zašli smo i u ulicu s tipičnim korejskim restoranima. To se može nanjušiti na otprilike 200 metara. Cijela ulica i okolni blok zgrada zaudara na sušenu ribu. Ne baš ugodan miris.
Klopa – gadno brate, gazdarica prestara…
Ispred jednog restorana sam ugledao kuharicu kako čisti ribu i otkida glave jeguljama na asfaltu pred samim ulazom. Riblje ostatke baca u odvod kanalizacije na cesti. Iz njega isparava smrad za kojega je naš H2S iz cargo tankova mila majka. (H2S – sumporovodik – bezbojan, otrovan plin, snažnog mirisa na pokvarena jaja. nap.)
Našli smo jedan restorančić s izložbom bonsaija na prozorima. Čak su neka od tih minijaturnih stabala bila u cvatu i puna sitnog, skoro mikroskopskog cvijeta. Odvažili smo se i ušli. Dočekala nas je gazdarica sa sinom i ponudila da sjednemo za stol.
Prvo na ulazu skineš cipele. Poslije sam primijetio da kapu viri palac kroz čarapu na lijevoj nozi. Stolići su niski, otprilike 15 cm od zemlje. Stolica nema i svi sjede na podu na pločicama. Te pločice nekako zagrijavaju, jer se osjeti toplina kojom griju.
U restoranu nitko ne govori engleski, pa smo opet koristili riječ čop-čop i ovaj puta su nas ukapirali, ali mislim da to i nije bilo teško. Što drugo možeš raditi na takvom mjestu osim jesti, a gazdarica je bila prestara za gigi-gigi.
Nas smo se dvojica unaprijed dogovorili da isprobamo njihove specijalitete. Tako smo na svaki upit odgovarali potvrdno kimajući glavom. Jedino što sam razumio je sasumi ili tako nekako, a to znači sirova riba.
Ekipa je u kuhinji odmah startala s pripremom i za tren oka smo bili posluženi. Glavno jelo je bila sirova riba s raznim umacima i dodatcima. Iznijeli su mnoštvo malih posudica i u svakoj po nešto. Četiri vrste umaka i to uglavnom ljutih. Jednu košaru punu svježe, nezačinjene salate. Svježi češnjak, kuhani češnjak, kiseli kupus u čili sosu (Kimchi), nekakve gumaste pločice od riže, mrvicu pečene svinjetine u ljutom umaku, kuhani grašak u mahuni, bob u umaku od češnjaka, nekakve klice kao od krumpira, kiselu repicu u ljutom umaku, zeleni senf i još nekakve stvari kojima ne znam ime.
Poslije su donijeli i jednu veću padelu u kojoj je bila glava ribe Spada (iglun), koja izgledom podsjeća na barakudu i ima čeljust punu velikih zuba. To su servirali u umaku od pomidora, a unutra su plivali komadi riblje ikre i nekakva repica. Dobili smo i bocu piva za kapa, a meni donesoše bocu Sudju-a. Bljutava vodica slična japanskom Sakeu.
Pošto nismo znali od kuda početi, zamolio sam gazdu da nam pokaže kako. To je skužio i za svako jelo je dolazio i pokazivao što se sa čime jede.
Ide otprilike ovako. Uzmeš list salate lijevom rukom, a desnom, pomoću štapića, komadić sirove ribe. Taj komadić umočiš u jedan od sosova i staviš ga na salatu. Dodaš malo češnjaka i malo još nečega, a zatim to smotaš i strpaš u usta.
Od te tri vrste ribe, moram reći, nije mi se dopala ni jedna. Gadan je osjećaj žvakati nešto sirovo, a sirova riba pak nema nikakvog okusa do nešto malo bljutavosti. Čak ni svi ti dodatci ne pomažu. Gadno brate.
Probali smo sve te male porcije i od svega toga, iskreno, ništa mi se nije dopalo. Jedino ta spada na brudet i riblja ikra, ostalo je sve za minus dva. Ekipa za ostalim stolovima se uglavnom dobro zabavljala gledajući nas dvojicu kako pravimo razne face i krivimo usta.
Pošto su sve te porcije jako male oni nemaju običaj duže se zadržavati u restoranima, tako da smo mi ostali kao posljednji gosti. Na kraju se oprostismo s gazdom i njegovom familijom, uz obećanje da ćemo ponovno doći. Sve je zajedno koštalo nekih 20 USD, ali i to je preplaćeno.
Inače, za jedan dolar dobiješ 1,000 korejskih wona. Usput sam kupio bocu njihove rakije sa korijenom ginsenga. Kažu da je jako dobra i da jedna čašica djeluje kao dvije tablete viagre. Kad se iskrcam pit ćemo to na kapaljku.
Koreja – zemlja i ljudi
Sada malo o Južnoj Koreji. Kažu da je to jedna od najgušće naseljenih zemalja svijeta, i tu ih živi oko 50 milijuna. Ujedno su etnički najčistija nacija i skoro da nema nikog drugog osim Korejaca. U prošlosti su bili pod Kinezima i Japancima, ali su ovi digli ruke od njih i ni jedan nije ostao.
Dvije trećine stanovništva su budisti, a jedna trećina kršćani. Uglavnom protestanti. Potrefilo se da smo izašli van dan poslije Budina rođendana, tako da je sve bilo okićeno šarenim zastavicama i balonima u boji. Kružeći gradom, iz taksija se vide križevi crkava načinjeni od neonskih lampi i podsjećaju na reklame velikih evropskih gradova. Izgleda da se i tu vodi borba za svaku dušu i svi žele privući što veći broj vjernika, pa se koriste i takvim načinom reklame.
Imaju i svoju unificiranu crkvu za koju kažu da je sve popularnija. Sastoji se od budističkog i konfucijevog učenja, pomiješanog s kršćanstvom i šamanizmom. Ti šamani su relikt prošlosti koji su oni sa sobom donijeli iz Sibira prilikom naseljavanja korejskog poluotoka. Šamani svećenici su uglavnom žene, a vjeruju da svaka stvar na zemlji ima dušu. Tako prije nego što posijeku drvo ili ubiju kakvu životinju izmole oproštaj od dotičnog, te mu se ispričaju za svoj postupak.
Kršćani su ovamo prodrli u doba kolonijalizma i to je zemlja s najvećim brojem kršćana u Aziji, nakon Filipina. Postoji i sukob između tih učenja u kojem, meni se čini, Konfucije, Buda i ostala ekipa imaju više uspjeha i daju suvislije odgovore. Smatraju da je samokontrola najbitnija i da je za svaki postupak odgovoran pojedinac sam. Ne optužuju vraga za nedjelja koja sam počiniš.
Uopće nemaju taj pojam, vraga ili stvorenja koje te vuče na tamnu stranu i šapće ti u uho da zaviriš malo na Internet i pogledaš sve one silne sličice lijepih i mladih djevojaka. Kod njih je sve ravnoteža između suprotnosti. Yin i Yang.
Razvili su i neku posebnu vrstu budizma zvanu chen, koju su poslije izvezli u Japan pod imenom “zen”. Zadnja su ispitivanja stanovnika Japana, pomoću kombiniranih DNK metoda, utvrdila da su Japanci svi porijeklom Korejci, osim onih na najsjevernijem otoku koji su pak vrsta za sebe. To Japanci ne žele ni čuti i smatraju za tešku uvredu. Ali kad malo pogledaš, nisu ni imali od kuda doći na svoje otoke, nego preko tog mora koje ih dijeli od Koreje.
Korejci koriste svoje pismo, koje je na prvi pogled slično kineskom ili japanskom, ali je u biti sasvim različito. Koriste se znakovima. Kad nažvrljaju jedan od tih znakova, koji sam imao priliku vidjeti na prigodnim čestitkama u povodu Budina rođendana, može se prevesti kao: “E da si mi zdrav i čio, da ti je kuća uvijek puna sušene ribe, žena da ti na sušenu hobotnicu vonja, a djeca nek’ ti samo plaču od prejakog čili sosa.”
Eto toliko iz Koreje. Morate mi priznati da i nije malo za pet i po sati provedenih vani.