Tajne crvenog grada
Autor: Branislav J.
Svi ljudi na svijetu maštaju i imaju svoju jedinstvenu misiju. U sebi nosimo univerzalni kod “vječitog putnika kroz vrijeme.” Istovremeno obavljamo “tajni zadatak” radi koga smo i poslati na planet Zemlju. Jesmo li se ovdje nastanili slučajno ili namjerno? Ostavit ćemo budućnosti i vremenu da presudi i podari nam svoj konačan odgovor. Sve dok postojimo, borimo se u rasutosti želja, nadanja, očekivanja i strahova usmjerenih ka krajnjem cilju i ostvarenju suštine našeg postojanja. Dokle god živimo, jurimo “nevidljivu sintagmu života” u nadi da ćemo je jednom zauvijek i pronaći. Tragamo za svojim imaginarnim “zlatnim gralom”, samo nama prihvatljivim, objašnjivim i opravdanim. To je vjerojatno i poenta života. Što ako zlatni gral zaista postoji? Možda se stvarno nalazi sakriven i uklesan u jednom klancu među zidinama mističnog i napuštenog svijeta daleke prošlosti? Danas ću probati otkriti ono što čak nisu uspjeli ni Indiana Jones, a ni čuveni Lawrence od Arabije. Odat ću vam tajne crvenog grada skrivenog u ljušturi vrelog Jordanskog kanjona…
Taman me je prigrlilo i ono malo prividnog sna zbog upaljene klime u autobusu, a već sam ga morao napustiti. Dolazim iz Akabe. Izlazim napolje i ne vidim prst pred okom osim sitnog šljunka i pijeska kamenite pustinje. Iza mojih leđa je nepregledan brisani prostor oaze od kamenja. Ispred mene je utabana, pjeskovita staza koja vodi na dolje, sa dvije velike stijene u sredini. Svjetlosni šok i ambijent u mom vidokrugu kao da gori u plamenu! Pokoja palma u daljini već se sparušila od toplote. Kao da je vezana, ne pomjera se ni makac. Jesam li to ja stigao u pakao? Sve je crveno oko mene. Gasi mi se umor od nesnosne vrućine, a uveliko već lučim adrenalin, jer predosjećam što me tek čeka. Priključujem se povorci ljudi koja ne progovara, ali baulja nekuda. Čuju se flašice već pregrijane vode koje odzvanjaju o rance. Usporeni koraci nijeme povorke. Pomno ih pratim u stopu. Kako silazimo dublje u podnožje, iste te kamenite stijene se sve više nagomilavaju. Dok hodam, sjenke su sve veće i nalikuju na “bezbojne, providne klima uređaje.” Mijenjam svoj Indiana Jones šešir za crno-bijelu palestinsku maramu (“šaš”). Usput saznajem da Jordanci nose crveno-bijelu. Ovom “Danteovom krugu pakla” ili hodočašća kao da nema kraja. Kako se spuštamo u klanac, već počinjem disati. Zrak je sve primamljiviji, a iskrivljene i na vrhovima zaobljene vapnenačke stijene prave utisak poluotvorene pećine. Hodam i sve manje zastajkujem. Ono najljepše još i ne predjosećam. Iznenada, u račvanju dvije velike izlazne serpentine oslikavaju se obrisi rimskih korintskih stubova u daljini. Ubrzavam korak. Počinjem trčati. Izlazim napolje, a preda mnom prizor koji se teško riječima može opisati: “Petraaaa, jesi li to ti?” “Je li ovo moguće?!”-uzviknuh. “Ludiloo, ovo sve izgleda neopisivo i nestvarno!”- padoh na koljena bukvalno. Srce luđački udara i hoće iskočiti. Atrijsko, poluzatvoreno zdanje čuvene riznice (knjižnice) me je potpuno obuzelo i bacilo na zemlju. Nokautiran ljepotom jedinstvenog zdanja, ne osjećam više ništa. Ni toplotu, ni hladnoću. Ničega nema osim svijetlog kamena Petre i njenih crvenih zidova. Gledajući me ovako znojavog, iznemoglog na ulasku u tajanstveni grad, Petra kao da mi saopćava da je put između pakla i raja popločan samo jednim korakom! Već uveliko pretvoren u beduina, starog Nabatejca, vidim u trenutku sve karavane prošlosti kako se smjenjuju. U ustima vučem okus šafrana, kurkume i svih mogućih začina. Miris nargile s ukusom jabuke dopire iz daljine tek toliko da mi utoli glad. Deve i kočije špartaju svuda naokolo, praveći dodatni vrtlog u mojoj glavi. Razulareni turisti izlaze iz pećine, omamljeni ljepotom i sjajem jednog od sedam svjetskih čuda novog svijeta. Raskošna Petra nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Upravo se nalazim na samoj ulaznoj kapiji napuštenog grada. Khazne al-Firaun ponosno kao div stoji naspram mene, a lokalni beduini, okićeni brojanicama, se šetkaju i nešto mrmljaju. Prodaju se razni suveniri, tepisi, stari kovani novac, voda. Prava mala manufaktura radi, dok cvjeta merkantilizam. Brzo učim i shvatam da je ovo samo početak i da je riznica, ta neodoljiva slika svih razglednica i fotografija samo predvorje jednog mnogo većeg lokaliteta. Beduini su je nekada zvali i “faraonska riznica”, iako se u stvari radi o jednoj od mnogih u stijeni uklesanih grobnica i neobičnih građevina. Nije dokazano kada je sagrađena. Neki povjesničari tvrde da je napravljena za vrijeme starih Rimljana. Petra živi u blizini Mrtvog mora, na oko 800 m nadmorske visine. Nalazi se na samom križanju puteva koji su spajali Egipat sa Sirijom i južnu Arabiju sa Sredozemljem. Grad je prije nove ere bio važno trgovačko uporište ovog dijela svijeta. Sa tri svoje strane, istoka, zapada i juga, Petra je bila bukvalno neosvojiva. Usječena u kanjon, a cijela opkoljena strmim liticama, u nju se ulazilo kroz krivudav i uzan tjesnac. Grad je bio jedino mjesto između Jordana i Centralne Arabije, gdje ne samo da je vode bilo u izobilju, nego je čak svojom bistrinom mamila kao magnet razne trgovce i njihove karavane. Dobro su je naplaćivali, kao i sve usluge onima koji bi prošli kroz kanjon. Hm, “reket starog doba?!”. Kako je moguće uopće da voda postoji ovdje? Stiče se dojam da voda nikada nije ni kročila u Petru. Temperatura zraka se nemilosrdno penje iz minute u minutu, ne poslavši ni daška vjetra. U Petri su karavani iz Južne Arabije dobijali svježe zaprege deva i nove goniče. Tako su Nabatejci stvorili važnu kariku u lancu trgovine od koje je cijela Arabija vrlo dugo i lijepo živela.
Tijekom prva dva stoljeća nove ere pomorski put ka Indiji je postajao sve poznatiji. Karavani su sve više skretali na sjever ka Palmiri i Petra je polako počela gubiti značaj. Ipak, razvoj grada nastavljen je u doba Rimskog carstva, kad doživljava katarzu. Svoju najveću slavu doživio je u prvom stoljeću nove ere, tijekom vladavine Rimljana, koji su ga smatrali tampon državom. Sto peta godina nove ere bila je kobna za Petru kada je Rim pod Trajanovom upravom ukinuo privilegije. Tako je Petra ni kriva ni dužna ostala bez svoje povijesti. “Petra” na grčkom znači “stijena”. Idem dalje, a put me nosi u nepreglednu dolinu, okruženu stjenovitim polu-vulkanskim crvenim planinama. Popevši se na jednu od njih, osjećam se kao da letim u mjestu dok ispred mene puca pogled na cijelu Arabiju. Nalazim se u “dvorištu raskrsnice svijetova”, negdje u Aziji. Tragam za grobovima u kraljevskoj stijeni i ubrzo ih nalazim. Na oko pola visine stijene isklesano je više monumentalnih grobnica jedna do druge. Razaznaju se nabatejski, grčki i rimski uticaji. Na putu od ulaska u klanac prema centru Petre, s lijeve strane nalazi se dobro očuvan amfiteatar iz prvog stoljeća. On je, kao i druge građevine, isklesan u stijeni. Amfiteatar su otkrili američki arheolozi 1961.godine. Sve je tako dobro očuvano, a za to je samo zaslužan vreli i suh zrak! Aridna klima je učinila svoje, spasivši život Petri, njenim spomenicima vječnosti, starom Egiptu, kao, uostalom, i cijelom arheološkom prostoru u ovom dijelu svijeta. Na izlasku iz nekadašnjeg grada, nalazi se možda najljepši spomenik ove izgubljene kulture, El-Deir samostan. Vjerojatno su u srednjem vijeku ovdje obitavali hodočasnici. Nije sakriven. Leži visoko na jednom brijegu i vrlo je impresivan. Zbog njegovog jednostavnog ali i monumentalnog stila, Ed-Deir smatra se jednom od najvećih vrijednosti nabatejske kulture.
Dok “twistujem” lagano po ogromnom lokalitetu, prolaze mi misli: kako su stari Nabatejci živjeli i kako li su samo izgledali? Beduinsko-nomadski nabatejski narod je dugo bio nezavisan i nepokoren. Bili su najveća trgovačka sila tog doba. Vezivno tkivo Azije, raskrsnica puteva Sjeverne Afrike i tadašnje Europe, sve dok jednom nisu stigli Rimljani! Mudri Areta, tadašnji vladar Nabatejaca, uspio je sačuvati jedinstvo svog slavnog kraljevstva. Već kasnije, za vreme Trajana, Petra i Nabatejci gube svoju nezavisnost te postaju Rimska provincija Arabija.
Vraćajući se nazad, nesnosna temperatura i vrelina dostižu vrhunac, tako da svoj povratak na početnu poziciju ne namjeravam prepješačiti. Još uzbrdo! Odlučujem sjesti u jednu od rikši, koja me uz dubok i lagan topot kopita i neodoljivi miris deva, lagano vraća nazad! Sjedeći zajedno sa svojom djevojkom Jelenom, zagrljeni i “zabradjeni” kao stari nabatejski ljubavni par, pokušavamo razotkriti još ponešto, fascinirani dojmovima jedinstvene Petre. Znam da nisam uspio okusiti taj “zlatni gral.” Svakako sam pronikao u još jednu svetu tajnu, dugo skrivanu od povijesti modernog svijeta i prolaznosti vremena. Ponovo sam potvrdio suštinu svog postojanja. Smisao života opet sam ponio u svojim duhovnim bočicama, osluškujući moćnu Petru još jednom za kraj. Ostavljam i ja davno napušteni crveni grad u želji da se ne naljuti na mene što odlazim. Usput, umjesto sjenke, u stopu me prati jedna činjenica. Putovanja su definitivno moja prava i iskrena ljubav i životna misija.