Iglom preko granice – Izrael i Palestina
Autor: Davor Skeledžija
Civilni uvod
Na jednom od mojih prijašnjih putovanja, u avionu na povratku u Zagreb upoznao sam super zgodnu ženu jednog našeg nogometaša. On je godinu dana igrao za neki klub u Tel Avivu, a ona je bila lijepa. I sretna jer se vraća kući. Let je iskoristila da me uvjeri kako u Tel Aviv-u nemam što tražiti, bila je očajna, razočarana zemljom i dosadom.
Puno godina nakon toga, upoznao sam Miju koja ima slično mišljenje o Tel Avivu, ali ne i o „Palestinskim teritorijima“ ili „Palestinskoj državi“. Svijet palestinske teritorije naziva „okupiranim“, a Izrael „disputed“, dakle teritoriji oko kojih postoji „neslaganje“. Upamtite taj izraz jer ću ga još koristiti. Kada bi svako „neslaganje“ izgledalo kao ovo ovdje – mogli bismo komotno počiniti kolektivno samoubojstvo.
Dijabetički uvod & „diabetic survival kit“
Kako se pripremiti za putovanje u zemlje o kojima cijeli svijet bruji i u kojima postoji „neslaganje“? Prvo što mi je palo na pamet je da inzulinsku pumpu vrijednu kojih 13.000 kn ostavim doma, u zemlji u kojoj ovakvih neslaganja srećom (više) nema. Zahvaljujući toj odluci odmah sam s putne liste mogao prekrižiti i rezervne baterije, inzulinske rezervoare, katetere i slično. Odlično. A koji su idealni dijabetički gadgeti za ovo putovanje? Prije svega FreeStyle Libre kontinuirani mjerač razine glukoze, potom pouzdani aparatić pod nazivom AccuChek Mobile s integriranim lancetarom sa 6 lanceta i integriranih 50 trakica. I za kraj Sanofi Aventis Toujeo! Jedan od dva bazalna inzulina najnovije generacije, dužeg djelovanja tako da zahtjeva samo jedan ubod dnevno, stabilnijeg profila i manjih šansi za hipoglikemiju – barem ako je vjerovati proizvođačima i njihovim studijama. Nije čak ni previše prtljage kada se sve stavi na hrpu, a svaki upućeniji dijabetičar složit će se da je stvarno riječ o „state of the art“ opremi. 🙂
Sigurnost
Da sam nekome rekao da idem u Pariz prije onih groznih napada, ne bi mu palo na pamet brinuti se za moju sigurnost. Ali Palestina?! – tamo je rat, gine se na sve strane i svi su poludjeli. Ali zapravo ne gine se na sve strane, već na dvije strane, a to su izraelska (brutalno) i palestinska (masovno). Mi, stranci, smo uglavnom pošteđeni; nevjerojatno je da upravo stranci imaju najveće mogućnosti kretanja, ali i da nam se greške lakše opraštaju, što jedna zanimljiva djevojka po imenu Mija najbolje zna. Bitno je samo da me neki Palestinac ne zamijeni za židovskog settlera (pojašnjenje kasnije), a i da me civilni židovski do zuba naoružani settler ne zamijeni s nekim Palestincem. J Samo to i osjećaj sigurnosti je veći nego u većini država svijeta. Straha od potkradanja turista gotovo i nema, lokalci se šeću s otvorenim torbama i otvorenim džepovima s novčanicima, jer jedina dragocjenost za koju se brinu je život.
Opet mi se posrećilo
Velika želja mi je bila pronaći pokojeg pametnog Izraelca i Palestinca, te im omogućiti da se isplaču i kažu što ih toliko muči i zašto si toliko skaču za vrat. Želja ispunjena, Rob je vlasnik hostela u Jeruzalemu, bivši izraelski vojni obavještajac koji je sudjelovao u brojnim operacijama u Gazi i na Zapadnoj obali. Momak je nepresušna enciklopedija znanja i argumenata zašto je IDF (Israeli Defence Forces – izraelska vojska) taktička i moralna veličina ovih prostora. Tvrdi da su Francuzi i Amerikanci pravi barbari u „postupanjima“ s osumnjičenicima u usporedbi s dobrodušnom Izraelskom vojskom. IDF su ti koji postupaju prema svima humano i pošteno, a iz nekog nedokučivog razloga ih se stalno proziva i progoni. Pomagao mu je i mladi izraelski političar, uvijek spreman za raspravu i debatiranje. Palestinske boje je branio predsjednik jedne palestinske NGO (engl. nevladina organizacija) Issa Amro, brojni internacionalni volonteri i jedan nevjerojatno zanimljiv Francuz bonvivan po imenu Kais Bakri. U stvari riječ je o vrlo osviještenom Palestincu širokih pogleda, čija je mama Sirijka, a tata iz Jerihona. Momak živi na relaciji Zapadna obala – Pariz gdje ima ženu i dijete koje uzdržava B&B-om po imenu http://AubergINN.ps/jericho/ na Zapadnoj obali! Tko je pratio moje „Facebook blogove“ prepoznat će ga kao vlasnika Rajskog vrta i magarca. 🙂
Jeruzalem
Tel Aviv nisam ni vidio, možda griješim ali i iz kombija kojim sam prošao kroz grad na putu do Jeruzalema, doživio sam ga kao tipični razvijeni grad – „Been there – Done That“. Iako mi vjerski turizam nije na pameti jer se naježim kad se sjetim Međugorja i njegove komercijalizacije, moram priznati da mi se Jeruzalem svidio. 🙂 Čovjek ne može ne proći križni put i obići crkvu gdje je razapelo našeg Isusa.
Hodanje starim gradom Isusovim stopama vrlo je intenzivno iskustvo koje kulminira ulaskom u crkvu gdje su ga pribili (stanica 11) i gdje je preminuo (stanica 12). Kombinacija monumentalne građevine s ljudima koji gotovo u transu poneseni dubokim osjećajima „njeguju“ (ne nalazim bolju riječ) kamen na koji je postavljen – ostavit će dojam na svakog promatrača. Čak se i turistički vodiči prilično trude prenijeti svu tu energiju na mase, ali i nesebično primiti u stado izgubljene ovce poput mene. Stari grad je podijeljen na kršćanski, muslimanski i židovski dio; iako ovdje nema fizičkih barijera, granice su prilično čvrste i mnogi se ne usude ili im se gadi – prelaziti ih. Rob me odveo na Zid plača gdje sam, poštujući tradiciju, na papir napisao svoje želje i pozdrave, te ga uz obaveznu židovsku kapicu, umetnuo u pukotinu zida. Kad sam pitao jeli Bog lingvist – ignorirali su me, ali nisu odoljeli savjetovati me da za svaki slučaj dopišem bankovni račun.
S curama sam posjetio i ortodoksnu židovsku četvrt Mea Shearim gdje žive „pravi Židovi“, oblače se onako židovski i ne priznaju „vražju“ državu Izrael jer nije uspostavljena prema svetoj knjizi. Ne služe vojsku i ne pričaju hebrejski jer im je presvet, već jezik yidish. Zbog posebne ekipe koju smo posjetili, curama je trebalo muško društvo i suknje koje nisu imale. No, mudrica Mija se poslužila mojom rezervnom majicom koja joj bila skoro taman. Jednog ortodoksnog lokalaca sam pitao vidi li on neko rješenje s Palestincima – kratko i iskreno je odgovorio – ne.
Budući da su u Jeruzalemu Izraelci i Palestinci donekle pomiješani po četvrtima, bilo je prilično važno kupovati kod Palestinaca iz vrlo zemaljskog razloga – nižih cijena. Razlike u primanjima i standardu života Palestinaca i Židova su ogromne, pa smo osim vlastite uštede malo pomogli pokoji palestinski dućan ili obrt. Ogromne razlike u primanjima su i odličan odgovor na tezu da je Palestincima ustvari super, samo su eto nezahvalni. Ogrijao sam se na vatri pred jednom vulkanizerskom radnjom – čitaj gomilom razbacanih guma i prožlabrao s ekipom:
– „Jel pokrpa koji Izraelac gumu kod vas?“ – upitam
-„Ma kakvi, boje se“ odgovara stariji Palestinac, dok mu unuka baca novo drvo u zapaljenu bačvu.
Moram priznati da bih se i ja vjerojatno bojao u izraelskim cipelama, jer su Palestinci poznati po tome da ponekad umjesto računa donesu detonator. Da je JNA s Miloševićem nekim slučajem uspjela u svojem naumu u Hrvatskoj, mnogi Hrvati bi danas puno bolje baratali eksplozivom. Mnogima dvadeset godina od Domovinskog rata nije dovoljno da prijeđu preko nekih stvari, zamislite samo koliko će Palestincima i Izraelcima trebati.
Hebron – ili gubljenje djevičanstva
Ako izuzmemo Gazu za koju kažu da joj nema pomoći, Hebron je najopakije mjesto za posjetiti, tu je najteže obraniti klasične izraelske argumente kako su IDF i Izrael super prema Palestincima, a da „insane“ – poludjeli Palestinci to ne znaju cijeniti. Naravno, ovdje ne govorim o IDF kao o „International Diabetes Federation“, već o IDF kao „Israeli Defence Forces“, izraelskoj vojsci 😉
Svi dojmovi o kojima pišem su subjektivni i solidno ovise o tome koja strana mi je koliko uspješno isprala mozak. Baš iz tog razloga sam sve ovo htio osobno doživjeti, ali ponekad i bliska perspektiva može zamutiti cijelu sliku pa čovjek na kraju od šume ne vidi drvo.
Boravak u Hebronu je bio prilično intenzivan ili da budem precizniji – u nekoliko navrata me bilo prilično strah. Naravno, da sam duže boravio, sigurno bi straha bilo manje 🙂 . U nastavku ću puno koristiti kraticu NGO – „Non-Government Organization“ – nevladina organizacija – nešto kao „Zagrebačko dijabetičko društvo“ 🙂
Upoznao sam volontere iz nekoliko NGO-ova, a najviše njih iz Youth Against Settlements. Njihove stare prostorije nalaze se u zoni koju je izraelska vojska prekvalificirala iz vojne zone u zabranjenu vojnu zonu. Tamo smo planirali spavati, što je u međuvremenu postalo nemoguće.
Jedna palestinska obitelj je nedavno protjerana (ili dobrovoljno otišla – ovisno o perspektivi) iz svoje kuće koja se nalazi u vojnoj zoni, tj. na samoj njenoj granici kod zloglasne kontrolne točke 56 („Shuada checkpoint“). Svoju kuću je poklonila dotičnom NGO-u i eto nama nove gajbe. Budući da je uloga NGO-a i promatračka, činjenica da se nalazi na hračkomet od kontrolne točke 56 je fenomenalna jer se direktno iz „ureda“ vidi što se događa. No, s druge strane, kad „govna“ počnu letjeti, prvi su na udaru, a donja fotografija vjerno dočarava pogled kroz prozor i rešetke. IDF-u kao ni svakoj drugoj vojsci na svijetu, nimalo se ne sviđa da ih netko promatra, što sam iskusio na vlastitoj koži. Usput, riječ „ured“ je stvarno preuveličana riječ za tu rupu, ali nema toga što kist i malo boje ne mogu uljepšati ) 😉
Nešto prije ponoći začula se buka iznad nas, spavah na podu do vrata, a Poljakinja i Hrvatica na krevetu. Budući da živim u starom neboderu, na buku nisam obratio pažnju, jer kod mene doma uvijek netko lupa po radijatorima, vratima itd. No, cure su se uznemirile, a onda i ja zbog činjenice da nismo bili u zgradi u Zagrebu, već u potpuno praznoj kući, a iznad nas je bio samo ravan krov. Neugodno lupanje je trajalo predugih 45 minuta, a dok su došli Palestinci članovi NGO-a više nije bilo nikog. Izraelska vojska uglavnom ne zalazi u Palestinska područja, osim noću i to preko krovova radi patrola, pretresa, otmica, ispitivanja i sličnih „ljepota“. Stoga su nam rastumačili da nas je IDF tijekom jedne takve krovne patrole jednostavno želio uplašiti i moguće da će to činiti dok se ovi ne isele ili dok opet ne proširi zabranjenu vojnu zonu.
Večer ranije bio je „Shabbat“ – važan židovski vjerski dan tj. dva u tjednu – petak na subotu. Tada naoružani doseljeni settleri, civilni Izraelci koje štiti i vojska, izlaze iz svojih naselja (engl. settlement) i idu na molitvu. Već pogađate, to je savršena prilika za manje i veće sukobe s lokalnim stanovništvom – Palestincima. Internacionalni volonteri i promatrači su tada posebno aktivni, promatraju i po potrebi dokumentiraju i izvještavaju o eventualnim napetostima i sukobima. I Palestinci i Izraelci u Hebronu već niz godina žive u uvjetima gdje su Izraelci teško naoružani i zaštićeni, ali se boje i to se opravdano boje gnjeva onih koji također ovdje dugo žive.
Istovremeno Palestinci smatraju da nemaju više što izgubiti, spremni su na svađe, ponekad i na ozbiljnu borbu kamenjem, palicama, noževima ili čega se već dokopaju. U trenutku kada smo Mija i ja naišli, trojca vojnika na nišanu su držala grupu mladih i starih koje je predvodio Palestinac za kojeg su sumnjali da ima nož. Mija je instinktivno krenula naprijed, a ja sam ju jednako instinktivno zgrabio za majicu i krenuo nazad, 😉 Dok smo se mi prepirali o tome što je sigurna udaljenost, oni su aktivno odmjeravali snage i smjelost. Vojska mahanjem dugim cijevima, a stariji Palestinci glasom i stasom. Palestinska djeca također su vodila svoju bitku glasno udarajući košarkaškom loptom u pod, ne bi li dodatno razljutili vojsku koja im ograničava život i igru. No, situacija se konačno smirila dolaskom bijelog terenskog vozila i profesionalnih promatrača TIPH (engl. Temporary Internatinal Presence In Hebron), a mi smo veselo produžili dalje.
Nepošteno bi bilo prema Izraelcima preskočiti Hebronski maskar 1929. godine. Palestinci su pobili oko 68 Židova, uključujući studente i učitelje; Abrahamova je grobnica kao centar tadašnjeg židovskog područja tada ispražnjena, a nešto godina kasnije i uništena. Taj užas je bio direktan uzrok brojnih pobuna i ratova s obiju strana, a često će se preskočiti činjenica da su upravo lokalni Palestinci u svojim podrumima sakrili većinu od 435 Židova koji su preživjeli pokolj. Takva hrabra gesta nikako ne paše niti izraelskoj niti palestinskoj radikalnoj struji.
Uloga internacionalnih nevladinih organizacija (NGO-a)
Kao što spomenuh, na palestinskim teritorijima djeluju različite promatračke organizacije koje pomažu i olakšavaju život lokalnom palestinskom stanovništvu. Iz izraelske perspektive – one odmažu konačnom rješenju konflikta jer su im glave isprane i po njihovom mišljenju sve krivo vide.
Osim što dokumentiraju i na neki način smiruju sukobe, npr. u vrijeme vjerskih praznika, NGO-ovi rade još puno toga. Ujutro prate malenu palestinsku djecu u škole i vrtiće, a potom točno u vrijeme zvona, skupljaju djecu i prate ih kući. Zašto? Zato što ih na žalost, internacionalni volonteri mogu bolje zaštiti od vlastitih roditelja. Izraelska vojska, a posebno settleri, nevoljko će gnjaviti, drugim riječima, motivirati za iseljavanje nekoga tko je u pratnji iskusnog internacionalnog volontera. Volonterka odmah vadi fotoaparat i bilježnicu, dokumentira, piše izvještaje, alarmira ostatak NGO zajednice, piše članke i slično. Palestinac ili Palestinka koji dignu frku i ne učine apsolutno sve što vojnik traži – završit će uhićeni, na ispitivanju ili u gorem slučaju – dio statistike s metkom u čelu. Važno je razumjeti da osim što Izraelci žele na „fin način“ iseliti Palestince sa zemlje koju im je „Bog dao“, razlog takvom ponašanju leži i u istinskom strahu od poznatih palestinskih tehnika borbe za slobodu, kao što su noževi, kamenje, eksplozivi – ukratko sve što uspiju napraviti doma ili prošvercati.
U vrijeme dok sam boravio u Hebronu trajao je projekt „mapiranja zabranjenih zona“ koji je osmislila Marianna Castelari u kooperaciji s „Youth Against Settlement“. Budući da u Hebronu postoji niz zona kao što su: H1, H2, pa i „podzona“ kao što su vojna zona, vojna zabranjena zona, zone gdje mogu Židovi, ali ne Palestinci i obratno; život je kompliciran. Kako bi pomogli lokalnom stanovništvu, volonteri fotografiraju područja i crtaju karte. Mija i ja smo dobili priliku pomoći fotografirajući dio „zabranjene vojne zone“ iz „vojne zone“. Ja sam glumio supermodela u ispražnjenoj ulici iza koje se sasvim slučajno nalazila „zabranjena vojna zona“, a Mija je bila profesionalni fotograf 🙂 Informacije o projektu potražite na web stranicama https://www.hebronapartheid.org/
Tko su settleri?
Riječ „settler“ na engleskom jeziku znači naseljenik. U ovim krajevima se odnosi na Izraelce koje država naseljava u umjetno izgrađenim enklavama na područjima gdje većinski žive Palestinci. Očekivano, settleri i lokalno stanovništvo nimalo se ne vole, pa uz settlere dolaze visoki zidovi, bodljikava žica i garnizoni vojske koji ih štite. Budući da Palestinci koji se osjećaju ugroženi na svojoj zemlji nisu mačji kašalj, settleri dakle civili imaju pravo nositi oružje i upotrijebiti ga kada misle da su ugroženi. Settlere naseljavaju na području tzv. Zapadne obale koju Izrael smatra vlastitom zemljom koju su preoteli od Jordana koji ju je pak okupirao 1950 godine. Zanimljivo je da je taj jordanski ratni izlet priznat samo od strane Engleske, Iraka i Pakistana, a da su ga osudile čak i arapske zemlje. Činjenicom da i prije 1950. godine na tim prostorima država Izrael također nije bila međunarodno priznata – ne zamaraju se previše. Settlersko pitanje je vjerojatno najgore pitanje u Izraelu, jer su upravo settlerska naselja najčešće na vijestima zbog objektivno vrlo okrutnih napada od strane palestinskih pojedinaca prema doseljenim izraelskim settlerima. S druge strane, naoružani i od vojske štićeni settleri vole zagorčavati svakodnevni život lokalnim Palestincima i njihovoj djeci – i tako u krug.
U jednom obilasku primijetih settlera u elegantnoj košulji koji je vrlo sličio na manekena iz nekog časopisa o modi. Jedan „detaljčić“ ga je razlikovao od klasičnih manekena iz H&M kataloga, oko vrata mu je nehajno visila ogromna automatska puška. Šetao je sablasno ispražnjenim palestinskim kvartom, a ja sam zgrabio fotoaparat da ovjekovječim ovaj meni nesvakidašnji prizor. No, nakon što je inače neustrašiva i vrlo iskusna Mija – glasno uzviknula – NI SLUČAJNO! – morao sam ustuknuti. Prema riječima mnogih volontera, settleri su iznimno neljubazni i ne vole strance koji guraju nos u njihova posla. U jednoj od rijetkih prilika hrabro sam sjeo među njih i započeo konverzaciju. Unatoč velikom trudu i smiješku na licu, ništa mi nije polazilo za rukom, a atmosfera je bila takva da sam dobrovoljno napustio društvance. Zanimljivo je da smo i Mija i ja s Izraelskom vojskom (IDF) imali neusporedivo više uspjeha i odličnih zajedničkih fotografija. Ali kada/ako bi slučajno saznali Mijine namjere da volontira u Palestinskom vrtiću, smiješak i dobro raspoloženje bi ih ubrzo napustili. Lijeva fotka je nastala na Abrahamovu izvoru gdje smo ih „zašprehavali“ da nas puste u zabranjenu vojnu zonu, gdje se su se nalazile stare prostorije NGO-a, ali i ljudi dijelom izolirani od ostatka svijeta.
Abrahamova džamija/sinagoga
Iz Zagreba sam ponio malo Gavrilović paštete, rasklopivi nož za mazanje i umalo terorista od mene. Na ulazu u Abrahamovo posljednje počivalište, prije pretresa su me ljubazno pitali imam li oružje. „Upssss imam nešto…“, odgovorih a Miji je pao mrak na oči. Kao da držim govno, s dva prstića sam polagano izvukao nož iz ruksaka, a vojnici su promatrali svaki moj mišić hoće li se pomaknuti. Operaciju smo izveli uspješno i ušli u džamiju. Znam da nije politički korektno, ali u tim velikim džamijama, prekrivenim debelim i mekanim tepisima osjećam se skoro kao kod kuće. 🙂 Pronađem neki topli kutak, izvalim se i ugodno kontempliram (čitaj drijemam) promišljajući o miru u svijetu i budućem putopisu. Uspio sam na Miju prenijeti dio te svoje mantre i mira, tako da je i ona pomalo sramežljivo činila što i ja. Kada nas je čuvar 10 minuta prije zatvaranja samo ljubazno i diskretno podsjetio da je uskoro fajront, to joj je bio ultimativni znak da nam nitko ne zamjera ove gušte. 🙂 Prvi puta sam takvo nevjerojatno, ali i najjače smirenje doživio u neponovljivoj El Mayyad Mosque u Sirijskom Dammasku. Zadnje ratne vijesti kažu da baš ta nije srušena; ne znam čijoj verziji istog Boga bi bilo najefikasnije pomoliti se da tako i ostane.
Jerichon – najstarije naselje na kugli zemaljskoj
Nalazimo se duboko u Zapadnoj obali, gdje Izraelci uglavnom žive u potpuno izdvojenim settlerskim naseljima pa je sve nekako mirnije. Iako formalnih institucija i policije baš i nema, nama se čini da vlada mir i spokoj. Kako i ne bi kada smo spavali u velikoj kući smještenoj u rajskom vrtu – baš kao iz meksičkih sapunica. Za nas se brinuo bonvivan Kais Bakri, koji živi na relaciji Pariz – Jerichon, otac mu je Palestinac, a majka Sirijka. I to kakva majka, kada se onako aristokratski i otmjeno pojavila u uskim smeđim jahaćim hlačama i tamnim čizmama u kuhinji; cure i ja smo doslovce ostali bez daha!
Život u Parizu, Siriji i Palestini dao mu je veliku širinu razmišljanja, a meni idealnog sugovornika koji će mi do duboko u noć iznositi palestinsku stranu medalje. Ukratko, po njemu je IDF jedna od najbrutalnijih, ali i najnesposobnijih armada svih vremena. Opisivao je nevjerojatne metode mučenja, psiholoških i seksualnih maltretiranja kojima su podvrgnuti njegovi sunarodnjaci. Iz rukava je bacao svjetske blamaže i promašaje IDF-ove obavještajne zajednice, a ima i vrlo zanimljivu teoriju o porastu antisemitizma u Europi:
(natjecanje u utjecaju „Supersila“ Amerike i Rusije u Jerihonu prikazano na pratećim fotografijama)
Kome odgovara porast antisemitizma u Europi – Kaisova teorija (zavjere ?)
U Izraelu postoji tzv. „Law of return“ – „zakon povratka“ po kojem ljudi iz cijelog svijeta, ukoliko dokažu židovske korijene, mogu dobiti izraelsko državljanstvo (i odlično zdravstveno osiguranje 🙂 ). Budući da snaga svake države dijelom leži u brojnosti njezinog stanovništva, ovo je vrlo logičan zakon. Ukoliko znamo da palestinske majke prosječno rađaju više djece od izraelskih, ali i da za settlersko naseljavanje teritorija također potrebujemo ljudsku čeljad, još su jasniji razlozi izglasavanju zakona povratka. U svjetlu tih informacija, ima li smisla da upravo izraelska vlada na različite načine potencira antisemitsko raspoloženje u stranim zemljama kako bi potaknula Židove da se vrate kući u Izrael? Podsjećam da mi je tu teoriju iznio sin Palestinca i Sirijke koji puno vremena provodi u Parizu, gradu za koji mnogi drže da je kolijevka modernog antisemitizma.
Tko je ustvari „smjestio“ Židovima?
Nakon brojnih rasprava dugo u noć, obje zaraćene strane će na kraju priznati da uzrok sukobu nije religija, već zemlja. Ako je tako i ako uistinu postoji Bog, onda je on taj koji je prvi „smjestio“ Židovima. Obećao im je zemlju na kojoj živi drugi narod, narod koji je zemlju spreman braniti životom, krvlju, bombama, kamenjem, noževima i raketama kućne izrade.
Ali to nije sve, zeznuli su ih i saveznici nakon drugog svjetskog rata kada su u Parizu na „Mirovnoj konferenciji“ raspačavali osvojene teritorije. Kako? Jeste li znali da su saveznici trebali izgubiti prvi svjetski rat zato što im je tehnologija proizvodnje baruta bila loša. Točnije, nisu znali kako efikasno proizvesti aceton – njegov najvažniji sastojak. Stvar je spasio Židov Chaim Weizmann, poznat po mnogočemu, ali ne toliko po tome da je saveznike obećao naučiti kako da dobiju aceton iz kukuruza (ako sam dobro razumio Roba, vlasnika Hostela). Zauzvrat je za Židove tražio i dobio obećanje da će nakon rata dobiti tamo neku nevažnu zemlju „naseljenu barbarima“. No, Židovi ipak nisu baš tako dobro prošli; dobili su stoljeće sukoba jer je ispalo da oni barbari (Palestinci) na nevažnoj zemlji nisu mačji kašalj i grčevito se drže za zemlju na kojoj su odrasli. To što si je strana koja je pobijedila u svjetskom u ratu „na salveti“ iscrtala granice i države Afrike i Bliskog istoka, Palestincima ne znači puno.
Palestinci su na zemlji na kojoj žive generacijama stjerani u kut, ali ne planiraju se tako lako predati i uistinu ne biraju sredstva za borbu iz jednostavnog razloga – jer sredstava imaju vrlo malo i da – vrlo su radikalna. Izraelci to ne mogu razumjeti, po njima Arapi imaju mnoge arapske države gdje mogu jednostavno otići, zašto su zapeli baš za ovaj „bijedni“ komadić zemlje koji su Izraelcima obećali svi koji nešto znače: Saveznici, UN, a i sam Bog.
Za one koji žele znati više
Nekoliko puta sam spomenuo Miju, neobičnu, mladu i hrabru djevojku s jednog od naših otoka. Provela je solidno vremena u nekoliko navrata u Palestini, a ja sam imao ogromnu privilegiju provesti neko vrijeme u njezinom društvu. Mija piše zanimljive tekstove o Palestini popraćene vlastitim fotografijama i video zapisima na svojim Facebook stranicama:
https://www.facebook.com/mija.putopisi/
Betlehem i izbjeglički kamp Aida 1948
Kako to često bude, možda najljepše i najsvetije stvari na svijetu su povezane s najgroznijim i najodvratnijim. U Betlehemu se rodio sin Božji – Isus, na čijem mjestu se nalazi prekrasna Crkva Isusova rođenja, nije prijeteća i grandiozna kao vojni ordinarij u Zagrebu, nego onako lijepa, kakva treba biti. Ispred je simpatični trg s jelkom, jaslicama i svakodnevnim svijetom, a nedaleko pakao.
2 kilometra od mjesta gdje je rođen Isus, vidio sam kako izgleda pakao i dobro ga omirisao. Ima izgled djece, a miris suzavca i baruta. Jedna djevojčica u lijevoj ruci drži slatkiš, a u desnoj čahuru od ispaljenog metka. Klinac godina mog starijeg sina, stavlja kamen u praćku i pokušava pogoditi nešto izraelsko iza visokog, ružnog betonskog zida. Dobro došli u izbjeglički kamp Aida.
Kamp Aida nastao je ljeta gospodnjeg 1948 kada je Izrael iz Jeruzalema i još nekih mjesta protjerao Palestince. Tamo žive djeca bez prošlosti, a mnogima se smiješi budućnost u nekoj ISIS-olikoj organizaciji. Navikli su na suzavac, barut, teško naoružane vojnike i ne boje ih se. Pogledajte njihova lica, a među njima možda i lica budućih terorista jer je ovo mjesto plodno za njihov uzgoj, koliko i naša Slavonija za uzgoj pšenice.
U ranijim danima Aida je bila pod čestim napadima sa zemlje i iz zraka. Palestinci se kreću mjestima koja nisu vidljiva s ružnih prijetećih osmatračnica vojne baze jer bi ovi mogli zapucati ako nešto posumnjaju. Čak i u svojim kućama stanovnici nisu sigurni od pucnjave jer su građene od loših i jeftinih materijala i neotporne na metke, za razliku od izraelskih visokih i debelih zidova.
Mi si nekako mislimo da nam se nakon Domovinskog rata teško može dogoditi život u poluratnoj psihozi u kojoj žive Izraelci i Palestinci. Koliko smo daleko od istine živopisno govori sken naslovnice Večernjeg lista:
Putovanje s dijabetesom
Moram se pohvaliti da je „diabetic survival kit“ odradio vrhunski posao. Težih hipoglikemija nisam imao, a razina glukoze je zahvaljujući kontinuiranom mjerenju FreeStyle Librea bila stalno pod nadzorom. Zahvaljujući kojekakvoj hrani, neplaniranim obrocima, ponoćnim racijama i ostalim nedaćama ovog „nemirnog područja“ – ne mogu se pohvaliti vrhunskim grafovima, ali siguran sam da sam šećere s Libreom obuzdavao neusporedivo bolje nego bez njega. Inzulin Toujeo također je odradio posao – uistinu izdrži 24 sata – što su grafovi na fGMS-u potvrdili, činjenica da ga baš ne moram uzimati u točno vrijeme – također je od velike pomoći na putovanjima. Da li bolje „pegla“ hipoglikemije ili ne, ne mogu sa sigurnošću tvrditi s obzirom na okolnosti, ali sigurno je da su hipoglikemije, kad su se i dogodile, bile blage i lake. Kada je nešto bilo sumnjivo, AccuChek mobile je uspješno odradio „krvavu“ provjeru. A zahvaljujući njegovim integriranim trakicama, kojih je čak 50 komada u jednom punjenju, sustanari u hostelima i u NGO-u imali su privilegiju da nisu morali iza mene kupiti trakice koje povremeno posijem po podu. 😉
Za razliku od one ljudske priče – dijabetička je ispala prilično dobro, a i dijabetička budućnost nam izgleda prilično svijetla. Pored Toujea, konkurentska Tresiba je došla na naše tržište. Dakle, dostupna su nam dva najmodernija inzulina, a i do FreeStyle Librea u susjednim je zemljama sve lakše i lakše doći.
Umjesto zaključka
Sad bih trebao nešto pametno napisati o jednom od najgorih i najdužih konflikata u kojem sam minorno imao prilike sudjelovati. „Znam da ništa ne znam“, a što je najgore, ne vjerujem da bi mi i duži boravak pružio odgovore. Jedna i druga strana duboko vjeruju da su u pravu i malo ili nimalo razumiju one s druge strane. Nešto kao naši ustaše i partizani, sve što se dogodi svatko tumači prema svom svjetonazoru i uopće ne vidi drugu stranu.
Izraelci koriste najnaprednije oružje, politiku i nevjerojatni internacionalni pritisak na sve koji pokažu imalo empatije prema Palestincima (npr. u Google ukucajte „TTIP Israel Boycott“). Svi koji propitkuju trenutno stanje automatski su antisemiti, što je vjerojatno najzloupotrebljavanija riječ u tom kontekstu. Kada hrvatski političari naprave neki ustupak prema npr. Slovencima i Srbima, jednostavno izgube koji politički bod ili funkciju. U Izraelu bi za nagradu lako mogu izgubiti život od ortodoksnijih dijelova društva (da, događalo se).
S druge strane, (neki) Palestinci se bave terorizmom, ubijaju nedužne izraelske civile; štoviše, ne prežu ni od izraelskih žena i majki. Osim što su sposobni na postupke koje zapadni svijet smatra najobičnijim zvjerstvima – jer su dovedeni u kut, razjedinjeni su i korumpirani (tko nije?). Drugim riječima, nema tko s kime pregovarati, dogovarati se, a potom se i držati dogovora. Ipak, činjenica je da se sigurnosna situacija u Izraelu i Palestini mijenjala na bolje i na gore. Stoga, sigurno postoje načini da krene na bolje, pa opet na bolje. To je ono čemu treba težiti iako i tamo kao i u Hrvatskoj postoje političari i ljudi koji će zauvijek živjeti na sukobima ustaša i četnika, ovaj Izraelaca i Palestinaca.
