Shiraz

SHIRAZ

Autor: Voyager

Krećemo prema provinciji Fars i njenom glavnom gradu Shirazu. Prije busa se skompali s nekim likom iz Švicarske, koji je upravo došao iz Afganistana, pa slušamo što ima novo u komšiluku. Dogovaramo se da možda odemo na neki izlet skupa, da smanjimo troškove i uzmemo zajedničkog vodiča. Vozimo se Volvo busom, više udobnim, ali krcatim do zadnjeg mjesta. Svako malo stajemo, odmaramo, put nije tako blizu, a i gužve su na cesti pa idemo sporo. Naravno, i guma nam pukla, pa imamo prisilan odmor. Sve to pogoduje našoj socijalizaciji s putnicima, pa tako svako malo neko donese neki prozivod da probamo, te datulje koje proizvodi nečiji otac, te pistacio koji proizvodi nečiji drugi otac, a mi se nakrcali hrane, a ne možeš odbiti.

Neki lik iz sjedala ispred mene pod svaku cijenu želi komunicirati s nama, ali zna 10 riječi engleskog pa ne ide i ne ide, pa onda gnjavi žensku do nas da mu prevodi sve što mi kažemo. Što reći…još bolja fora je ženska koja studira u Yazdu i ide jedan dan do Shiraza jer mora zubaru, jer je tu doma. Govori nam kako je Shiraz najliberalniji grad u Iranu, a da je Yazd u banani i da su sve žene u crnom i da joj je muka tamo studirati.

Pita nas jel imamo hotel, mi kažemo da nismo ništa rezervirali, ali da imamo par opcija, kaže ona da će njen buraz doći po nju, pa da možemo s njima, oni će nam pomoći. I tako nas šest u taksiju idemo od hotela do hotela i nađemo neki vrlo komforni, blizu centra za svega 20 dolara po noćenju i odlučimo ostati tamo, Švicarac bira jeftiniju opciju u jednom hostelu, no nama je ovo u granici budžeta pa biramo komfor.

Već na prvom izlasku na ulicu osjećamo tu ‘liberalnost’. Mladi ljudi nose vrlo šarenu obleku, koja odgovara pravilima, no šiške kod cura su toliko natapirane, make up je potpun, cipelice raznih vrsta, klima je ovdje drugačija nego u ostatku Irana. Vidi se da su ovdje rođeni najveći pjesnici, poput Hafeza i Saadija, čije grobnice obilazimo, pune vrtova sa cvijećem i jako puno domaćih posjetitelja. Mirno i spokojno, lirski dapače.

Nekoliko muzeja, unutar jednog je toliko puno stabala narače, sve miriše po cvijeću, opojno je. Baš se dobro osjećamo.

Shvaćamo da i ovdje ima smisla uzeti vodiča, pa smo došli do Saeed Negahban; mob. 0098 917 302 26 56, mail: saeednegahban@yahoo.com. Lik zna toliko toga i stvarno je pravi domaćin svoga grada. Ne preže on niti od konstruktivne kritike društva u kojem živi, u svakom slučaju, ovo nam je zadnji grad i pucamo iz svih smjerova, nema što ga nismo pitali, i na sve nam odgovara, svjestan da je strancima još dosta toga čudno kad dođu u njegovu zemlju, pogotovo razna pravila i poštivanje istih.

Vodi nas po bazaru, idemo u predivne džamije, koje nisu više plave nego dominira roza boja. Vodi nas i u jedan hram, mi smo mislili da stranci i nemuslimani nemaju pravo ući, no on to bez problema sređuje i imamo priliku vidjeti svu raskoš hrama tj. grobnice neke bitne osobe. Ako smo i mislili da su džamije raskošne, prevarili smo se, ovo je tek uređeno na spektakularan način. Sjedimo malo unutra na tepihu i odmaramo od hodanja tamo amo po gradu.
Hranimo se izvrsnom janjetinom i guštamo u slatkišima.

Sutradan idemo u Persepolis, tj. ostatke onoga što je nekad bilo centralno mjesto Perzije, prije nego je Aleksandar Veliki došao i sve porušio. Turista ima najviše do sada, što je i logično, odsvud, gužva je velika, no i tu se brzo skompamo s lokalnom ekipom i padaju zajedničke fotografije.

Nedaleko od starog grada se nalazi i nekoliko veličanstvenih grobnica u stijenama koje čuvaju brojne tajne svojih domaćina. Puno je mjesta za potrošiti novce, ipak je turizam u ovoj regiji jedan od najjačih u državi.

Zadnju večer odlučimo otići u kino, znajući da ništa nećemo razumjeti. Kino je vrlo moderno i lijepo uređeno iznutra i izvana. Igra neka nova domaća komedija. U kinu nas svi gledaju s čuđenjem, prilazi nam sin od vlasnika i pozdravlja nas svečano. Na zidovima slike starih holivudskih zvijezda. Film smo gledali pola sata i shvatili da ništa ne kužimo i otišli u zadnju šetnju, prije nego krenemo na avion prema Tehranu, odakle ćemo dalje preko Istanbula do Zagreba. Razbili smo toliko vlastitih predrasuda, dobro se proveli, vidjeli hrpu nevjerojatnih stvari, od prirode do povijesti, upoznali hrpe ljubaznih ljudi, osjetili barem na trenutak kako se živi u ovoj zemlji. Sve što kaže CNN ili neka druga zapadna tv stanica…ne vjerujte. Isplati se doživjeti to na vlastitoj koži.