Garmeh

GARMEH

Autor: Voyager

Napustiti Esfahan nije bilo lako, no idemo u pustinju. Naše sljedeće odredište je pustinjska oaza Garmeh, čuli nešto o tome, pa rekoh ajmo vidjeti i to. Do tamo idemo busom, ovaj puta mercedesovim, jer volvo bus ne ide u tom smjeru. Razlika je u cijeni, starosti, udobnosti i postojanju klime, volvo je tu puno bolji i moderniji. Prvo moramo stići do gradića Khura, 300 km prema istoku, cijena prava sitnica, 10 kuna. Bus poluprazan, polako se vuče kroz prašinu i pustinju, stane ponekad da bi pokupio kojeg putnika ili da bismo se mi osvježili, toalete uglavnom izbjegavamo na tim stajanjima, jer rijetko ima vode.

U vožnji vozač primijeti kornjaču na cesti, pa se vozi jedno 200 metara u rikverc da ju pokupimo, Iranac s plavim očima izlazi po nju, svi se slikamo i veselimo, kao da je to svjetsko čudo.

Dva dana prije smo nazvali vlasnika, Ateshoonija, i najavili dolazak. Oaza je ‘otvorena’ u proljeće i jesen, ljeti je neizdrživo pa nema nikoga osim životinja i dva čuvara. Sada je sezona i dobro je da smo se najavili malo ranije. U Khuru će nas čekati taksi i prebaciti do Garmeha.

U busu je i jedan mladi francuski par koji ide u istom smjeru, pa odlučimo da ćemo istim taksijem, podijeliti trošak, do oaze ima pola sata vožnje, večer je već pala, stižemo na odredište.

Ulazimo u objekt koji je napravljen od blata, pijeska i drveta, prije tko zna koliko stoljeća, ali vrlo dobro uređen iznutra i održavan izvana. Ovo odmorište drži jedna pomalo nekonvecionalna iranska obitelj umjetnika i to se vidi s vrata. Glava obitelji pozdravlja sve goste, bez obzira na spol, majka obitelji sprema hranu, nema nikakvog pokrivala na glavi, pa odmah sugeriraju mojoj suputnici da se ovdje može i opustiti i maknuti sa sebe sva pokrivala.

Umjesto prozora, na velikim otvorima su mreže koje puštaju zraku da neprestano struji kroz objekt, ali i da spriječava pustinjski pijesak i kojekakve insekte da nam zagorčaju život.

Sviđa mi se jako. Gledam u daljinu i mislim na ljude s posla. Koliko bi ovo samo svima značilo da se dođu skulirati na par dana. Priroda, puno drugačija nego ono na što smo navikli, hrana toliko dobra, domaća, kakvu do sada nismo jeli u restoranima, u neograničenim količinama. Boravak ovdje vas košta oko 25 EUR-a po danu, tri obroka, spavanje i odmor.

Naravno, izuvamo se prije nego sjednemo na stol, jer je ovdje sve u tradiciji, pa tako da nema klasičnog sjedenja za obrokom, nego postoji dio gdje svi sjedimo na podu tj. tepihu, zavalimo se u jastuke, dofuramo hranu i piće i guštamo.

Tu je i jedna francusko-iranska obitelj, vrlo zabavni s puno iskustva o ovoj zemlji, jer je žena rođena Iranka, puno saznajemo od njih uz čašicu čaja, te zvuke daire koju svira mlađi sin i tako pojačava nevjerojatnu kombinaciju podražaja u istom trenutku.

Smještaj je također tradicionalan, kao da spavamo u golubarniku, sanitarni čvor je čist i uredan, posluga efikasna i na usluzi. U dvorištu dvije deve, par pasa, oko oaze palme, ali nažalost sve crne, jer su se smrzle ove zime i kao posljedica toga, zapaljene kako bi se oporavile tj. prepustile mjesto onima koje će iznova izrasti. Svejedno, šetnja po okolici je čarobna i opuštajuća, prati nas gazdin pas, ničim izazvan.

Sutradan idemo na izlet na slano jezero, ustvari isušenu površinu u pustinji koja izgleda kao da je netko preorao bijelo blato, vozimo se po cesti toliko pustoj da joj ne vidiš kraja, s obje strane pustinja.

Nedaleko je i tvornica soli, Nijemci gradili i kopali kanale, pa sad to izgleda kao da je neki drugi svijet, plava prozirna voda, puna soli.

Jahanje na devama po pustinji, nezaobilazni je doživljaj i ovdje, u daljini se vide deve koje slobodno trče po pijesku.

Posjećujemo i pješčane dine. Tu se nema što reći, sjedneš i mozak baj baj, sve je tako irelevantno i sve brige nestaju u tom beskraju pijeska i sunca. Ložimo vatru, sjedamo oko nje, jedemo neke slatke domaće proizvode, gazdin sin uzima daire i kreće ritmika zvukova udaranja, pomiješana s pustinjskim vjetrom, kao da nas nema, toliko smo mali ispod zvjezdanog neba. Teško je opisivati sve ovo, možda pustiti slikama da pokušaju dočarati barem dio ovog iskustva.