Starine, željezničke karte i tehnologija
Autor: Voyager
Goa je naziv regije, ali tu se nalazi i gradić koji nosi naziv Old Goa (Stara Goa), svega 15 kilometara udaljen od Panjima. Sjedam na bus i vozim se tamo kroz bogatu vegetaciju drveća, rijeka i rukavaca. Vruće je, i topim se svake minute, pogotovo zaljepljen za sjedalo starog busa u kojem, kao i svaki puta do sada, se vozi barem 20 ljudi više nego što bi smjelo, ali nitko se ne žali, ljudi sardine su očito standard u lokalnom prijevozu Indije.
Gradić je samo naličje sjaja koje su portugalci donijeli, sagradili i otišli…i opet bijele crkve, mramori, samostani, parkovi, turističke smicalice. Vrijedi pogledati. U povratku idem kupiti kartu za vlak do Mumbaia, ovaj puta osobno bez interneta. Kako u Panjimu nema željeznice, karte se kupuju u uredu na autobusnom kolodvoru. Prvo kupiš neki obrazac na kojem moraš napisati kuda ideš, kojim vlakom, tko si i što si itd., onda dođeš na red i krene kupovina. Kaže lik da nema mjesta nego da me može staviti na listu čekanja, pitam ga za dan poslije, on kaže da je lista još duža, pitam ga za turističku kvotu, on kaže da to ne prodaju ovdje. I tako, izlazim van s kupljenom kartom koja je nepotvrđena i nema ni druge nego se nadati da će me potvrditi par sati prije polaska.
U Panjimu ima nekoliko kockarnica na vodi, tj. brodova pretvorenih u mjesto gdje je hazard realnost, naravno svi su kičasto okićeni jer je cilj već iz daljine privući putnike namjernike koji žele izgubiti svoj novac u želji da nešto zarade. Mislim da sam tu negdje i vidio svog prvog štakora u Indiji, a nekako sam brijo da će ih biti u nenormalnim količinama. Eto, još jedna stvar u kojoj su očekivanja iznevjerena.
Večeram neku ribu, ali začini i okusi su tako snažni da se pitam, čemu sve to kada niti ne osjetim što jedem. Bacam se na nan, koji je uvijek ukusan i lagan. U nekoliko navrata pomažem ruskim turistima da se snađu, jer traže ruski restoran usred Goe, naravno da postoji i reklamira se kao mjesto gdje vam domovina neće nedostajati, na ruskom jeziku. Nekako se to uklapa u činjenicu da živim u KZ i da trebam pomoći braći Rusima.
U želji da kupim dodatni kredit za indijski mobilni koji sam kupio u Delhiju, gadno se zafrknem pa mi lik prodaje neku pretplatu na 3 godine jer eto za cijenu koju sam ja tražio to drugačije i ne može. Kad shvatim što se dogodilo, više pomoći nema, šalju me u neki drugi ured, gdje se pokušavam žaliti i moliti ih da ponište transakciju, ali čini se kao nemoguća misija. I tako sad imam sim karticu s kojom mogu čuda, ali nemam novaca na računu. I ktome, kad si u Goi s brojem kupljenim u Delhiju, ti si ustvari u roamingu i pravila su sasvim drugačija. Npr. internet u cijelom gradu nije radio u nedjelju, jer eto…nedjelja je i ne radi.
Prethodni nastavak: Indija-peti nastavak
Naredni nastavak: Indija – sedmi nastavak