Indija – Najduži dan
08.00 budim se uz tračke sunca na licu, rano je, ali puno stvari sam isplanirao za danas, pa nemam previše vremena za spavanje, jerbo, spavat ću u vlaku navečer, tuširanje, brzi doručak, pakiranje stvari i dogovor da ću doći po stvari poslije posjeta bazara u Anjuni, a poslije toga na kolodovor.
09.00 već sam u tuktuku koji me vozi na tržnicu koja se samo srijedom događa u mjestu Anjuna, dogovorio sam i da me vozi poslije na kolodvor tako da sam ga praktički bukirao na pola dana, vožnja traje pola sata, vjetrić leprša, a baja gazi po gasu, motor plače od muke, srećom pa na cesti nije gužva.
09.30 ne znam je li ovo tipična tržnica, bazaar ili market u Indiji, ali je vrlo živo i vrlo turistički, jer konačno vidim turiste u ogromnim količinama kako pogledavaju produkte koji su izloženi prodaji, ima tu svega, od nakita, garderobe, glazbe, gluposti…nevjerojatno je koliko je istetoviranih stranaca ovdje, nadalje, na marketu ima i Europljana koji su očito ovdje došli prije 20-tak godina kao djeca cvijeća i zadržali se do dan danas, prodajući opskurne kožne odjevne predmete, pune zakovica i koje kakvih SM detalja; naravno, indijski prodavači su puno agresivniji i mene lovi klinka od 16 godina, iako izgleda kao da ima 30 i nakon teškog pregovaranja kupujem par stvari zbog kojih sam i došao ovamo, ipak, nije zadovoljna koliko mi je spustila cijenu, pa joj kupujem i sok kao nadomjestak…stvarno je vruće…hodam dalje, a neki lokalni lik pruža ruku prema mojem uhu, zabode mi nešto unutra i izvadi van, te pokazuje da mi je uho prljavo i da ce ga on očistiti i usput mantra o kojekakvim tretmanima i cijenama i nekim metodama, a ja baš i ne kužim, govori on meni kako to košta nekih 500, a onda opet neke cijene i svaštanešta. Ja, budala naivna, pristanem, jer često imam problema s ušima, pa rekoh, možda lik stvarno zna očistiti kako treba…i sve on nešto gura pa vadi žutilo i neko kamenje, pa govori kako kamenje košta i kako ovo kako ono… u stvari te nasanjkava, od početka do kraja; cijelo vrijeme ti je muka kad izvadi to nešto iz uha…I opali cijenu nekih 10 puta više od onoga što je na početku rekao…a uuu…kako sam zakipio…svašta sam mu rekao, od toga da to nije način kako izvlačiti ljudima novce iz džepa, kakva je to slika Indije, zar mu nije neugodno…dolaze neke prodavačice i slušaju što ja mantram, a ja se tek zalaufao…dok mu nije bilo neugodno i dok nije pristao na cijenu koju je i rekao na početku i koju sam ja jedino i zapamtio…
13.30 eto me nazad u hotelu, uzimam stvari, odčekiravam se i s istim vozačem idem dalje na vožnju od sat vremena do gradića gdje se nalazi glavni željeznički kolodvor, moram doći barem 4 sata ranije na kolodovor da provjerim jesam li na listi ljudi kojima je karta potvrđena, a što će biti ako ne budem, za sada i ne razmišljam, vlak ide u 19, znači: oko 15h ću znati idem li uopće u Mumbai.
15.00 naravno da još ništa nije izvješeno, srećom, pa na kolodvoru ima i Internet kafe pa gubim vrijeme, procedura je presmiješna, čak sam i putovnicu morao kopirati i platiti kopiranje da bi me pustili online, dogovaram se s jednim couchsurferom za spavanje u Mumbaiu, tako da smještaj u najskupljem gradu Indije neće biti veliki trošak, a i konačno ću se malo s lokalcima podružiti i vidjeti kako se živi izbliza, sam kolodvor je malen za njihove pojmove, možda k’o u Slavonskom Brodu, ali s puno puno više putnika, ljudi koji spavaju posvuda, hrpom dućana…nakon interneta gubim vrijeme pušeći ispred kolodvorske zgrade i objašnjavajući svakih 10 minuta novom taksistu da ne trebam prijevoz, jer idem dalje vlakom.
17.30 nakon dva i pol sata ubijanja u dosadi i iščekivanja liste putnika, saznajem da me nema na listi i da se ne mogu ukrcati na vlak. Interesatno, ali me ne lovi panika. Doduše, ako se ne mogu ukrcati na vlak za koji sam kartu kupio prije par dana, kupovati za bilo koji sljedeći i dalje nema smisla. Ok, prvo idem na blagajne gdje čekam barem pola sata povrat novaca, onda se vraćam u Internet kafe i provjeravam opcije, što činiti, ugledam let Air Indie za 80 dolara u 22.00 s dolaskom u Mumbai u 23.15, pa to je genijalno mislim si ja, bit ću tamo ranije nego što sam mislio.
18.00 svađam se s taksistima oko cijene do aerodroma koji se nalazi u drugom gradu, barem 45 minuta vožnje, baš ne želim platiti neku suludu cifru, pa nađem lika koji me odveze do autobusnog kolodvora, odakle, po tradiciji mog putovanja po Goi, radije se ukrcam u lokalni bus koji je krcat i koji se pomalo vuče prema gradu gdje se nalazi aerodrom, već pada mrak, srećom pa imam mjesto u busu i gledam ljude koji spavaju na stojećki i lagano se cimaju svakom kočnicom koju vozač stisne, uopće nemam pojma kad moram izaći iz busa, sve se nadam da je kondukter zapamtio što sam mu rekao, vani je mrak i aerodrom se neće ni vidjeti, odjednom on meni maše, ja sjedim nazad i probijam se kroz pospane radnike s velikim ruksakom na leđima i ispadnem iz busa doslovce 50 metara od ulaza na aerodrom za svega 3 kune, umjesto 200 koliko su taksisti htjeli.
20.00 zajebem se i uđem u aerodromsku zgradu, iako ima još dva i pol sata do leta, ali kao, da vidim što ima, hoću van na topli zrak i zapaliti još koju, ali ne daje policija, nema majci, kad uđeš jednom, van možeš samo u avionu, otkuda ti kakva pravila. Tako gubim vrijeme, gladan i umoran, gledam turiste iz Danske koji čekaju svoj charter, svi crveni k’o rakovi, pregorjeli od sunca, u pušioni komuniciram s nekim Ukrajincima koji nešto i nisu oduševljeni Indijom, imali su neko kružno putovanje, kažu da je Varanasi postao pozornica života i smrti i da turistima naplaćuju sve što stignu, nekako mi je sad drago da sam to ovaj puta propustio, ali dobro, bit će još prilike.
23.00 konačno smo u avionu, bez objašnjenja zašto kasnimo, općenito jedan od konfuznijih aerodroma kroz koje sam putovao, srećom pa je ovo let koji dalje iz Mumbaia leti u Bangkok, pa je avion velik i služe nam i neku vegetarijansku večeru; za sat vremena stižemo iznad ovog multimilijunskog grada, ali ostajemo u zraku još sat vremena jer nas ne puštaju na pistu, tako da se agonija dodatno produžava.
2.00 konačno sam i dočekao prtljagu od lijenih radnika na traci, sad je već kasno da zovem svog domaćina, a i pitanje je koliko bih se još morao voziti taksijem do njega, pa odlučujem prihvatiti sugestije aerodromskih reklama koje kažu da ne nasjedate na lokalne trikove i prevare i da ako nemate hotel rezerviran, radije to napravite odmah tu na aerodromu, jer je pitanje kuda će vas taksist odvesti, ne moram ni reći: klasična pušiona, kako sam okvirno zapamtio cijene hotela u ovom gradu, odmah mi je jasno da će ovo biti najskuplje noćenje u nekom vrlo vjerojatno opskurnom hotelu, što se nakon sat vremena i pokazuje kao točnim, cijeli sistem i funkcionira tako da love putnike bez hotela, koji sutradan idu dalje i treba im nešto samo za prespavati, tako da se sigurno nećete ni žaliti, nego ćete htjeti to odmah zaboraviti; na izlasku iz aerodroma gužva u ovo doba noći, kao da se nešto dijeli besplatno, u cijenu noćenja uključen transfer do aerodroma, tako da šalju vozača po mene, u hotelu priča kako sam dobio bolju sobu nego platio, nemam snage, samo se smješkam, sanjam krevet i tuš prije toga, ulazim u sobu koja nema ni prozore, ugledam prvog žohara na podu kupaone, klima uređaj radi k’o moskvič iz 70-ih, užas, ali o tome ću razmišljati sutra…
Prethodni nastavak: Indija – šesti nastavak
Naredni nastavak: Indija – osmi nastavak