Indija – 4.nastavak

E to te ja pitam!

Autor: Voyager

Tri dana na godišnjem odmoru a već se osjećam strgano, od svih podražaja, bilo emotivnih, bilo fizičkih. Sve mi se čini da Indija nije zemlja za klasičan godišnji odmor, nego ovdje treba doći odmoran da uspiješ uloviti esenciju naroda i običaja. Ujutro se budim i provjeravam svoj PNR za vlak koji ide navečer u Varanasi. Doći u Indiju, a ne voziti se barem jednu noć u vlaku, kao da si u Rimu, a nisi ušao u Vatikan. Indijske željeznice su najbrojniji poslodavac na svijetu, mreža im je na trećem mjestu po razvijenosti poslije Rusije i Kine;  odista je ugodan i jeftin način putovanja po zemlji, a i malo udahneš drugog zraka od avionskog. No, kupiti kartu za vlak i nije baš lako, tj. kupiti je lako, potvrditi već malo teže. Naime, karte sam kupio online, ali su na listi čekanja i imaš taj PNR broj,  svaki dan gledaš da li se pomakla tvoja lista i možeš li uopće ući u vlak. Nadalje tu su brojne klase u vlakovima, kojekakva pravila, za prvi put, nimalo lako za snaći se.

I naravno, PNR nije potvrđen, nego mi je rečeno da 2 do 4 sata prije polaska vlaka, radnici na kolodvoru izvjese raspored sjedenja i tko je potvrđen tko nije (uglavnom, kad prevozite nekoliko desetaka milijuna ljudi svaki dan u svojim prometalima, nije čudno da je sustav lagano kompliciran , te da ima mnogo otkazivanja, pa se tako i može uletjeti u vlak). Gledam ja tako u komp i mislim: baš sam umoran,  sad još na kolodvor, pa čekati, pa što ako ne dobijem mjesto, kud ću onda?! Izgubiti jednu večer i cijelo popodne, a karte za sutra ionako nema smisla kupovati, jer bih bio zadnji na listi cekanja. Opet mogu samo avionom, ako ima mjesta i ako nije preskupo. I onda se krene okretati u meni, već vidim najgori scenario i čekanja i spavanja na kolodvorima (neću opisivati stanje istih) i baš me sve to nekako umori, a tamo me čeka Varanasi, drevni grad, gdje se život događa na rijeci Ganges: umiranje i rađanje, sve one scene kojima se divimo i koje nam se gade kad gledamo nešto iz izbora Đele Hadžiselimovića.

I puknem. Sjedim na recepciji hotela iz kojeg se moram maknuti za sat vremena. Ne želim više ići po ruti koju sam zaplanirao jer nemam snage, stvari nisam spremio, za dodatnu noć ovdje će mi uzeti jednako koliko i za tri noći ranije zajedno (lice mi je govorilo sve?!). Ok, otkažem kartu za vlak, otkažem hotel u Varanasiju. Hm, a što ću s Jaipurom koji je trebao biti nakon toga? Hm, ima li kakav avion da idem odmah tamo? Gledam, ima, cijena oko 100 dolara, no hoteli već skuplji jer dolaze blagdani. Otkazujem i drugi vlak i drugi hotel, nema više ni Jaipura na mojoj listi. Ostajem s povratnom kartom iz Mumbaia u Delhi na Božić : i  to je to! Prazno, nema hotela, nema vlaka, nema aviona. Još pola sata mogu surfati i bukirati nešto i izaći iz ovog hotela prije nego mi počnu naplaćivati dodatne sate boravka.

Goa? Avion leti popodne. Večeru mogu pojesti na +27C umjesto na +5C. Hotel pronalazim kao iz bajke, barem na slikama. Stvarno nisam htio na Gou, a eto, završit ću tamo, sa svim turistima koji plaze po toj maloj regiji. Stvarno mi treba odmor. Plaćam sve online, enter, print, karta je u džepu. Spakiram se u 10 minuta, imam besplatan transfer do aerodroma, odoh ja na jug. Aerodromska procedura stroga, efikasna i spora, ali dobro, sad mi je svejedno, kartu sam platio nekih 70 dolara, hotel manje od 50 dolara po noći, pušim u aerodromskom kavezu i kuliram. Low cost avioindustrija Indije, hvala ti! Hvala ti Spice Jet! U avionu hrpa mladih ljudi koji idu partijati, samo se nadam da neće biti negdje blizu mene, hoću spavati, hoću odmoriti, hoću se isključiti. Otvaraju se vrata aviona po slijetanju u Gou, odmah osjetiš topli ugodni zrak, a čujem par metara od sebe kako na finom i sočnom srpskom jeziku jedna cura govori: E to te ja pitam! (plus nešto psovki kao začin).

Prethodni nastavak: Indija – treći nastavak
Naredni nastavak: Indija-peti nastavak