Batumi

Gruzija, Batumi …

Autor: Kapetan

Avantura zvana Batumi

završila se danas u 13.00 lt (local time). Partili smo i sada smo na putu za Trst.

Nekolicina fakata vezanih uz Gruziju i Batumi.

Gruzija je crnomorska zemlja, poprilično kontinentalno orijentirana. Otprilike 1 dan i 17 sati navigacije od Stambola na Bosporu. Batumi se nalazi u gruzijskoj autonomnoj oblasti Adjari-ji (Ajarija). Tu žive Adjari. Možda ste i čuli za njih prije, ja eto nisam. Čuo sam za Hazare, ali ne znam je li to same-same & only little bit different. Grad je uz Tursku granicu i Adjari su 70% šijitski muslimani koji priznaju centralnu vlast u Tbilisiju. Inače Gruzija je brdovita zemlja, bogata planinama i do 4600 metara nad-crnomorske visine (gora Kazbah).

Poznati su po kefiru i gruzijskom čaju kojega sam  kupio 4 kile, a spremam se jednu vreću čaja poslati u bačvi prijatelju u prolazu za Trst, pošto oni svake godine idu na krstarenje. Jedino se bojim ako bačva padne nekom drugom u ruke mogao bi se taj isti napušiti gruzijskog čaja, jer što bi drugo moglo plutati morem u hermetičkoj bačvi, zeleno i osušeno.

Zemlja Gruzija je okružena isto tako lijepim i visokim karpatskim zemljama. Armenija, Azarbejdžan, Dagestan, Osetija Gornja, Ingušija, Alanija, Čečenija, Karačija-Čerkesija, Kabardino-Balkaria, Nagorni Karabah i još po neka teško izgovorljiva zemljica ili oblast bivšeg SSSR-a. Kažu da se nije loše živjelo u old good Brezhniev times, međutim sad je situacija nepoznata. Malo je organiziranih izleta i turističkih posjeta ovom dijelu svijeta.

Prvi europski izletnici bijahu Grci i to u davna, davna vremena, a za njima Đenovezi i Mlečani. Naš Marko Polo s Korčule je plovio ovim morima i jahao devu po obližnjim vrletima sedam stotina i više godina unatrag. Kažu da je i Put svile iz Kine ovim dijelom svijeta prolazio.

Inače, narod Gruzijaca osim čaja (izvorno kineska riječ), ima staru i bogatu prošlost. U vječitom sukobu s Perzijancima, a na kraju i s Turcima Osmanlijama, potražiše pomoć od bratskog velikog ruskog cara, tamo negdje u 18 stoljeću. Ovaj to objeručke prihvati i stisnu ih u zagrljaj iz kojeg su se izvukli tek raspadom SSSR-a. Imaju i svoje posebno pismo gruzijicu,  koje ne sliči ni na što do sada viđeno. Pisali su ljudi i škrabali klinčiće, pa hijeroglife, arapčicu, sanskrit, runo, latinicu, ćirilicu, bosančicu, glagoljicu, ali ovo ne sliči ni na jedno od tih pisama. Sve je nekako kockasto i u kućice zatvoreno. Jezik kojim govore je gruzijski, a razlikuje se u potpunosti od svih poznatih indo-europskih jezika. Čuo sam negdje kako kažu da jedino ima vrlo male sličnosti s jezikom kojim govore španjolski Baski. Dakle, poprilično zanimljivo. Ne bi ih se nikako moglo razumjeti da nije bačuška tu ostavio svog traga, pa sada svi solidno pričaju ruski. Pošto se i kod njih sistem raspao osjećao sam se pomalo kao avanturist pred kojim stoji nepoznat i čudan kraj spreman da se detaljnije upozna, kako običaji tako i stanovnici. Svi smo se naoštrili i spremili za u pedalu. Čak je kadet uzeo 200 usd  cash advanca,  iako mu je plaća 300,  što će reći da su nam očekivanja bila poprilično velika.

Naravno da su Gruzijci poznati i po svojim književnicima, od kojih se eto ne mogu trenutno ni jednog sjetiti, ali mi je na pamet pao jako dobar filmski režiser još iz ruskog doba: Tengiz Abdulaze. Međutim, sve ih svojom pojavom zasjenjuje veliki vođa Josif Visarionovič Džugašvili, od milja Staljin. Mislim da je još jedini spomenik njemu u čast ostao na centralnom trgu u Tbilisiju. Gledao sam kupiti kakav suvenirčić s njegovim likom, ali nisam uspio. Izgleda da je i on  u očima svojih vlastitih Gruzijaca ocijenjen kao ne baš sasvim pozitivna ličnost.

Mirisi, dojmovi, usporedbe

Stigosmo dakle pred luku Batumi u petak 23-eg dana mjeseca jula, izjutra u  0600 lt, a to znači naše vrijeme, pa još plus dva sata. U zraku se osjećao miris cimeta, đumbira, tamjana, muškatnog oraščića, crvene paprike i klinčića koje je vjetar s juga nosio u lice kao dobrodošlicu u kraj nama dalek i nepoznat.  Vezali smo se na spider, odnosno na 4 bove sa po 3 konopa na svaku, koristeći lijevo sidro kao sigurecu. Udaljenost od lukobrana iznosila je otprilike dvije brodske dužine po krmi, što će reći 500 metara.

Prvo par riječi o gradu i okolici. Batumi se smjestio u podnožju brda veličine Učke, mada se u pozadini nazirala planinčuga koja nam se činila poput Mount Everesta. Kraj se vjerojatno izdigao sa morskog dna velikim tektonskim pomacima jer su brda poprilično razbacana i stiješnjena.

Sva brda su prekrivena zelenilom. Verde que te quiero verde, verde viento, verde ramas, el barco sul al marr, el cabaljo al montagna. Jedina razlika između Lorkinog zelenila i ovoga ovdje su visoki jablani koji strše svuda unedogled i odaju kraj bogat vodom.

Domoroci kažu da je klima slična onoj u Glasgowu i da ima jako puno kiše, a to je osnovni razlog za posvemašnje zelenilo. Vegetacija je mješavina primorskog, tropskog i meni nepoznatog, azijskog zelenila. Izmiješane su tu palme datula sa pinijama, parkovi magnolija 2-3 kilometra dugački i nekakvo nepoznato kaktusasto zelenilo. Sam grad Ba’tumi ima 137,000 stanovnika. Vjerovatno je kakav-takav napredak i postojao u old good Brezhniev times, ali je raspadom SSSR-a sve stalo. Opća besparica i nezaposlenost. Dolar se mijenja za dvije domaće lire i sve je nevjerovatno jeftino za naše pojmove, ali se nema u što lova utrošiti. Npr. 8 votki juice = 22 lokalna bakula iliti 11 usd i to u noćnom baru uz umjetnički performans ukrajinskih djevojaka. Vani na terasi lokalna piva stoji oko pola dolara. Hrana je još jeftinija, a salate su naročito dobre i ukusne. Centar grada je uza samu luku tako da smo si mogli priuštiti pogled na brod koji ukrcava kazahstansku naftu iz obližnjeg kafića s pivom u ruci.

Opažanja antropološka…

Sada o stanovnicima. Primjetno je da postoje dvije rase. Jedna, kako bi za nas tu i tamo znao reći moj bivši zapovjednik, Talijan: ma que brutta razza. Druga je manje upadljiva i nama bliža. Gruzijci i Rusi koji su malo svijetlije puti i uglavnom ključna mjesta drže oni i Ajari. Ti brutti su mali rastom, crnoputi i crnokosi. Crta lica nepravilno razmještenih, velikih i kukastih noseva i masnih debelih usana. U pogledu se osjeća nekakva vjekovna netrpeljivost prema svemu što nije njihovih korijena. Teško pristupačan i u sebe zatvoren svijet. Sasvim nešto drugo od lijepih, plavih ukrajinskih djevojaka. Imaš osjećaj kako i nije baš najbolje uvijek im okretati leđa. Stil odijevanja im je isto takav. Muški su uglavnom u crnim hlačama i crnoj košulji i sa smeđim cipelama, žene što god nađu. Kužim ja da je život tu gadan i da se nema puno izbora, ali Johny, ipak se treba malo potruditi.

… arhitektonska i urbanistička

Najljepše zgrade u gradu izgrađene su u doba općeg prosperiteta, a to znači za ruskog cara Nikolaja. Slijede zgrade iz doba Brežnjeva i njegovih prethodnika-nasljednika. Kockasti monstrumi s kojih je fasada davno otpala. Ništa nije neobično vidjeti krave kako pasu ispred bloka zgrada od 10-tak i više katova. Sve je u fazi propadanja i tek se tu i tamo vidi kakva građevina pokojeg novokomponiranog bogataša. Postoji u gradu uz obalu Crnog mora prekrasan perivoj. Mislim da se to tako kaže. Park sa širokom ulicom usporedno sa plažom dugom 3 kilometra. Sve je u visokim magnolijama i nekakvim njihovim borovima. Veliki trgovi s centralnim spomenicima značajnim osobama toga kraja. Sve puno malih kioska koji nude okrepljujuća pića, suncokretove sjemenke i koješta drugo. Ako niste nikad probali kvas,  njihovo nacionalno bezalkoholno piće, onda nikad ni nemojte. Za sok isto kažu sok, kao i mi. Lijepa turska riječ. Sve vrvi od ljudi koji su na permanentnom godišnjem, male djece i pasa lutalica. Vidi se da je to nekada bila elitna četvrt grada u doba cara ili ranije. Muzeja nismo uspjeli naći iako sam se raspitivao.

I na koleru otporan na lokalnoj tržnici

Posjetili smo i gradsku tržnicu, pošto je ona u samom centru i nemoguće ju je izbjeći. Sav se život oko nje vrti. Svi oni mirisi su od tuda dolazili. Zaboravio sam smrad wc-a prekrivenog fekalijama za koji moraš imati gumene čizme, inače se smočiš do koljena. Na toj tržnici ima svega i svačega. Od malih živih praščića, kokoši, lubenica, svakojakog povrća i začina nama sasvim nepoznatih, do čuvenog gruzijskog zelenog čaja. Većina proizvoda dolazi iz Rusije i jedan mali dio iz Turske. Kupio sam i nekoliko teglica čuvenog crnog kaspijskog kavijara (Beluga), pa ćemo ga probati, ako bog da, kad se iskrcam.

Jedini sam ja imao hrabrosti probati raznorazne domaće proizvode baba koje su mi to turale u ruke vrišteći nešto na svom adjarskom i smijući se kada bih napravio facu kao da ću se izrigati. Npr. uzmu kao nekakvu koru za pitu, tanku i skoro prozirnu, ustvari obično tijesto pa ti u to umotaju malo kao nekakvog sira i, mislim, skorupa s mlijeka i to onda strpaš u usta i praviš se da je super. Ova ostala ekipa nije htjela ništa probati, a za mene ionako kažu da sam otporan i na koleru. Probao sam i mljevene lješnjake pomiješane sa medom u saću, pa izgledaju kao svijeća voštanica. Bilo je još svakojakih delicija, ali da ne spominjem sve, jer neke je poprilično teško opisati. Kako izgled tako i sadržaj, a o okusu da ne govorim.

Vrijednost i smisao ordenju daje onaj tko ga dijeli

Nabasali smo i na shop sa suvenirima koji su rijetki i vrlo skupi. Izbor se sastoji od zakrivljenih turskh noževa različite veličine do nešto sitnih drangulija. Tu sam naišao na staro rusko ordenje. Poznato je da se Rusi, uostalom kao i svi drugi, vole kititi različitim medaljonima. Bilo je tu ordenja još iz carskog doba, ali poprilično skupih. Stoga sam kupio desetak ordena i medalja iz komunističkih vremena. Svaki je oficir dobio po jedno ili dva, ovisno o zaslugama i sada se spremamo okititi za Trst. Pilotima u Trstu će popustiti koljena kad nas takve vide.

Neimavši u što novce potrošiti okanismo se tih materijalnih dobara i okrenusmo se duhovnoj strani života. Poznato ti je da svi imamo određene potrebe, tako da moram reći da je moja posada ovaj puta bila vrlo učinkovita. Filipi su išli van i radili 12 sati gvardije, pa opet išli van. Kadet je dobio orden za provedenu noć s djevuškom koja je barem dva puta starija od njega, ali je jadan već tri mjeseca na brodu, a samo 21 godinicu ima. Nije, jadan, mogao izdržati nego do prve koja je rekla yes, odnosno možno. Terco palube, malog rasta i mršav kao šiba, nađe djevušku tri puta njegovog size-a i za to dobi orden za hrabrost. Kaže da ga je debela Irina, kad se skinuo, pitala: a maljček, zašto ti nista ne jedeš”. On na to kalao gaće, pa neka vidi bucka di je sva snaga završila. Njega sam i dodatno odlikovao za zalaganje.

Batumski noćni život za oženjene i ukroćene

Kapo i ja, kao oženjeni i ljudi u godinama, odlučismo se za posjet noćnom klubu hotela Batumi ili kako oni to zovu Varijet Boljšoj. Pošto ovdje vlada svekolika besparica, u tom varijetu smo mi bili jedini gosti. Šest mladih, jako mladih ukrajinskih djevojaka izvodilo je svoj umjetnički performance samo za nas i konobaricu. Tu smo upoznali i gazdu, vlasnika hotela. Kriminalac izgledom. Počastio nas je gruzijskim konjakom koji i nije tako loš, a pije se tako da se na krišku limuna stavi malo šećera i malo fino mljevene kave. Prvo se cugne gut konjaka, a zatim nakon par trenutaka smažes limun i ostalo. Koru od limuna ispljuneš. Tu kapo i ja popismo nekolicinu tih konjaka i pojedosmo pola kile limuna, a onda pređosmo na votku sa sokom od ananasa. Za to piće sam primjetio da se dosta pije, a ne znam je li to tako ide ili nemaju soka od naranče. Tu se nekako ubismo od svega tog lijepog života i jedva stigosmo na brod jutrom oko 04.00.

To isto jutro, a i dobar dio popodneva smo prespavali, da bi tamo oko 18.00 opet na kratko izletili van. Skoro zaboravih reći da u gradu nema semafora i da je osamdeset posto svih auta lada. Prednost ima jači. Prijeći preko ceste, pune rupa veličine cijelog auta, je prava avantura. Ustvari na cesti skoro da uopće i nema asfalta. Sve to je jedna konstantna rupa. Bilježi se apsolutno nepostojanje motorkotača ma kakvog tipa. Nema čak ni jave ili kakvog jeftinog malagutija. Samo rijeka starih lada i volgi. I taj zadnji dan skočismo malo u Varijet Boljšoj, pa na brod.

Zamalo pa zvijezde !?

Taman smo ušli, kad ono snimaju reklamu za varijet. Bar tako kažu. Zamolio nas Omer-gazda da malo učestvujemo, pozirajući u tom kratkom filmiću. Mi rado pomogosmo čovjeku. Djevuške su vršile svoj performance, a mi smo pozirali i malo pljeskali i to je bilo sve. Poslije na brodu mi pade na pamet da možda i ne snimaju reklamu, već kakav film sa tim djevuškama u glavnoj ulozi. Prvi makine reče da su možda poslije uveli i magarca i s njime nešto radili. Ne bih se baš volio pojaviti u takvome filmu, pa makar i u Gruziji. Ipak vjerujem da će biti kako je gazda-Omer rekao i da ćemo se pojaviti u reklami na lokalnoj tv reklamirajući Varijet BoljšojBatumi hotela.

 Evo to je ukratko bilo o Batumiju. Kako mi u portu kratko stojimo, naše su uši i oči otvorene za sve događaje i mi više čujemo i bolje vidimo nego običan svijet i zato ovo možda na prvi pogled izgleda malo detaljno, mada u stvari i nije.

P.S.

Dođe ti tako poslije da se malo zamisliš nad svim tim milijunima ljudi koji žive ili se bore za kakav-takav život, u tim i takvim državama kakva je Gruzija i okolica i upitaš se; čemu sve to i zašto. Neprestana borba i bijeda, beznađe i apatija, a onda vidiš par mladih kako se drže za ruke, zaljubljeno gledaju i skužiš Johny moj da je sve to same – same & only little bit different.