Brunej Darussalam – نڬارا بروني دارالسلام
Autor: Kapetan
Ukrcao sam se na brod Belais u Japanu, Chiba 17/01/2009. Od doma krenuo na svoj 46. rođendan 15/01/2009., jedan dan leta i jedan dan hotela u Tokiju.
Poček u Japanu
Smjestili su me u hotel u centru grada i dali mi dnevnicu od 140 USD u japanskim yenima za jedan dan što i nije malo, mada je Japan skup. Hotel ogroman s četiri restorana, ali sva četiri japanska. Nakon što sam se smjestio u sobu, pođoh na večeru u jedan od tih restorana. Nitko ne govori engleski, pa smo se sporazumijevali motima i tako naručih njihovu hranu (sushi & sashimi). Ovo drugo je jelo bez riže i uglavnom sirovi plodovi mora. Izrezani komadići sipe, po koja sirova kozica i komadić fileta neke nepoznate ribe. Sve bez ikakvog začina i bljutavo. Onda su mi donijeli soya sos, wasabi, chili sos i još ponešto, pa sam tu ribu umakao u sve te sosove ne bih li nekako poboljšao okus. Ne pomaže. Bio sam i prije i poslije u japanskim restoranima i hrana uopće nije loša, ali ovdje sve je bilo nejestivo.
Večera u Tokiju
Nakon 15-tak minuta sam odustao, zahvalio se i ispedalirao van na ulicu u mrak. U stvari mraka nema, jer sve blješti od neonskih reklama, a ulice su raskošno osvijetljene. Rijeke prolaznika užurbano se kreću svako u svojim mislima i rijetko je vidjeti više njih u grupi da hodaju pričajući. Dućani, marketi, mali pokretni kiosci koji nude fast food na svakom koraku. Policija ureduje i omogućava promet autima i pješacima. Buka auta, zviždaljke policajaca, muzika iz svakog dućana, s ogromnih TV panoa na kojima netko nekome nešto govori ili pjeva (na japanskome), vreva ljudi. Sve pomalo podsjeća na scenu iz “Blade runner”-a. Tek je 8 sati navečer, a ulice pune užurbanog svijeta. Hodajući tako pokušah ući u par barova ne bi li popio koju pivicu i malo odmorio, ali na sva tri na koja sam naišao na ulazu stoji natpis “ Only Japanese” što znači da je svima drugima ulaz zabranjen, pa tako i meni. U jednom dućanu kupio sam kabel za kompjuter i vani na ulici jednu colu, sve se rukama sporazumijevajući. Nakon pola sata šetnje, sve vrijeme držeći na oku visoku zgradu hotela kao orijentir, nabasah na kiosk u kojem Turčin prodaje šiš-kebab i giros. Vidim origigi Turčin (ima brkove) prodaje pravu hranu. Naručim dupli giros, a Turčin vidjevši da nisam Japanac upita odakle sam. Ubrzo smo se sporazumijevali pola na engleski, a pola kako smo znali i rastali se uz ‘good appetite komsija – arkadas- sukram’. Spasio me od gladi, pa se zaputim u hotel puna trbuha na corku, a ujutro me agent skupio i odvezao u porat i pod brod.
Brod Belais
Brod “Belais” je 36 godina stara parnjača koja svih 36 godina vozi na liniji Bruneji – Japan. Jako dobro održavana i raskošne akomodacije. Tu sam proveo tri mjeseca na treningu kao extra Master doslovno ne radeći nista. To mi je bio drugi brod na treningu, pa sam gradivo savladao u ta prošla tri mjeseca na Gemmati. Brod je u vlasništvu sultana od Bruneja ali je management dan u ruke Shella koji je o tom pitanju najiskusniji, a ujedno za sebe izvlače veliku dobit, jer svaku sitnicu uduplo zaračunavaju Sultanu. On i njegovi prethodnik usko su vezani uz UK i njihovu politiku tako da mu je i ratna mornarica britanska, tjelesna straža i elitne vojne jedinice sačinjavaju “Gurke” (nepalski vojnici pod engleskom komandom iskusani u skoro svim kolonijalnim ratovima koje je Imperija vodila diljem svijeta). Ima još podosta interesantnih stvari o toj maloj, a bogatoj zemlji, pa da počnem od početka. Prvo geografija.
Geografija
Otok Borneo na kojemu se nalaze Brunej treći je najveći otok na svijetu.
Ovdašnji vladar sultan Kebawah Duli Yang Maha Mulia Paduka Seri Baginda Sultan Haji Hassanal Bolkiah Mu’izzaddin Waddaulah ibni Al-Marhum Sultan Haji Omar ‘Ali Saifuddien Sa’adul Khairi Waddien, Sultan dan Yang Di-Pertuan Negara Brunei Darussalam – punim imenom, vlada već zadnjih 30-tak godina, a njegova dinastija je na vlasti tamo od 15. stoljeća . Mislim da je jedina dinastija koja je duže na vlasti ona tajlandska, ali tamo vladar ima daleko manje ovlasti nego ovdje na Brunejima gdje je njegova vlast apsolutna.
Povijest
Brunej također ima povijest davnu i veličanstvenu (izmišljenu, iskrivljenu kao i svi uostalom). Kažu da su prvi doticaji s njima zabilježeni u starim kineskim analima i da su Kinezi održavali trgovačku brodsku liniju s Brunejima. Spominje se sultan koji je kao kineski vazal prisutvovao ceremoniji jednog od moćnih kineskih careva. Tom su prilikom pred cara izveli životinje dobavljene iz Afrike kao žirafu, lava, nosoroga, noja i ostale što je izazvalo veliku pažnju i stoga bilo zabilježeno, pa se tako između svih njih i sultan usput spominje. Dakle, tamo davno, davno otok Borneo na kojem se nalazi današnji Bruneji bio je podijeljen teritorijalno po plemenima koja su često vodila međusobno ratove. Izgledom skoro isti, ali jezikom drugačiji, međusobno su se borili. Ostao je običaj sve do prošlog stoljeća lovaca na glave, a spominje se i kanibalizam. Glave poraženih su sušili i preparirali, pa ih takve svaka familija prenosila s koljena na koljeno. Naročito zajebano pleme bili su Dayak koji su nastanjivali okolinu današnjeg Bruneja živeći uz rijeke u džungli daleko od svake civilizacije.
Nakon zatvaranja i samoizolacije Kine u 15. stoljeću, trgovinu preuzimaju Arapi i Indijci koji su prije toga tijekom provale Mongola i stvaranja Mogulskog carstva primili islam. Tako se islam nametnuo kao glavna religija i većina današnjeg stanovništva su muslimani.
Ponašanje Brunejaca na brodu
Na našem brodu uvijek postoji jedan koji je tu da radi, ali i da ih drži na oku kako ne bi skrenuli s Alahovog puta. Nema svinjetine i ne piju brodsku cugu, ali kada se dokopaju Japana i izađu van navuku na brod žestice, pa se pojedinci obloču tako da drugi dan obično dvojica-trojica ne mogu ustati na posao ili u gvardiju. Nije im za zamjeriti, jer zašto od njih tražiti da se striktno pridržavaju Kurana kada većina kršćana ne poštuje ono što u Bibliji piše. Kako sam se skompao s njima, jer sam slobodnog vremena imao napretek, prije nego sam se iskrcao organizirali su druženje u salonu posade i tom mi prilikom poklonili jedan lijepo ukoričeni Kuran na engleskom, jer nikada se ne zna.
Uspon Bruneja
Tamo negdje krajem 15. i početkom 16. stoljeća sultanat Brunej doseže svoju najveću snagu i površinom zauzima cijeli Borneo i dio južnih filipinskih otoka. Brod Victoria, jedini od cijele flote Ferdinanda Mageljana (pojeli ga na Filipinima malo prije toga) usidrio se ispred Bruneja 1521. na svom povratku u Europu s prvog putovanja oko svijeta. Tadašnji, a ujedno i najveći sultan “Bolkiah the great” kontrolirao je cijeli Borneo, Sulu arhipelag i okolna otočja. Brunejci su bili poznati kao čuveni gusari koji su se zalijetali i na veće gradove u tom dijelu Azije što je na kraju dovelo do potpunog prekida trgovine i izolacije. Španjolci su nekoliko puta slali na njih flotu ratnih brodova iz svoje centrale u Manili, ali uglavnom bezuspješno.Tada su se pojedini plemenski vođe pobunili, proglasili se za sultane i počeli kontrolirati teritorij pod njihovom vlašću. Otok se rascijepio na više državica od kojih je najveći, južni dio pripao današnjoj Indoneziji, a sjeverni Maleziji. Tokom bezbrojnih plemenskih borbi pozicija sultana od Bruneja dobro se uzdrmala zahvaljujući premoćnijim i mnogobrojnijim protivnicima. Stoga je on u pomoć pozvao Engleze i tu se pojavljuje ime Jamesa Brook-a koji je bio prevaga na sultanovoj strani i osigurao mu pobjedu i prevlast nad mnogobrojnim protivnicima.
James Brooke – bijeli radža
James Brooke rođen je u Indiji i školovan u Engleskoj. Služio je u imperijalnoj vojsci sve do ranjavanja nakon čega je otpušten iz vojne službe. Pokušao se baviti trgovinom u Aziji, ali bezuspješno. Nakon što mu je u Engleskoj umro bogati rođak, naslijedio je podosta novca i od toga kupio brod i zaputio se iz Engleske na Borneo nadajući se da će skupiti dragocjeni teret začina i proizvoda koji su u to doba bili vrlo cijenjeni u Europi. Poduzetničkog i avanturističkog duha, s vojnom naobrazbom, brzo je stekao povjerenje sultana. Iz zahvalnosti i zbog zasluga u borbama na njegovoj strani sultan Omar Ali Saifuddien II mu je poklonio otočić Labuan i komad zemlje, te ga imenovao Rajom od Sarawaka. James je kasnije taj dio zemlje nazvao Kingdom of Sarawak kojim su on i njegovi nasljednici vladali nekoliko generacija i bili poznati kao “ white Rajah” ili bijeli Raja od Sarawaka.
Preuredivši upravnu vlast i pojačavši borbu kontra gusara, stekao je ugled ali ga je pratio glas surovog čovjeka, jer se nemilosrdno odnosio prema gusarima (istrebljenja cijelih plemena koja su potpomagala gusare, vješanje svih uhvaćenih tijekom borbi, a nije štedio ni žene ni djecu). Čak su ga zbog surovosti tužili Engleskoj ali tamo su optužbe odbačene, a on sam dobio je odličje za svoje poduhvate i ponovno uspostavljanja trgovačke rute.
Russel Wallace ili Darwin?
Za njega se pričalo da je više volio mlade dečke nego li djevojke i da je bio u ljubavnoj vezi s jednim od sultanovih sinova. Ugostio je na Borneu poznatog prirodoslovca Alfreda Russela Wallace-a koji je tu proveo 8 godina i objavio svoju knjigu o evoluciji. Isti se dopisivao sa Darwinom, pa kažu da su ta pisma ponukala Darwina da objavi svoju teoriju koja se u mnogo čemu podudara sa Wallace-ovom.
Proglasivši Kingdom of Sarawak, James je malo po malo otimao zemlju sultanu od Bruneja, na što se ovaj više puta žalio britanskoj upravi, što je u konačnici dovelo do britanskog protektorata nad Brunejima i izdavanjem povelje u kojoj stoji da Sultan nadalje ne može prodavati niti davati zemlju u najam bez britanske privole i odobrenja. Da nije toga James bi mu vjerojatno malo po malo pojeo cijelu zemlju, mada mu je i pod tim uvjetima ‘maznuo’ dobar dio teritorija, a da Britanci nisu ni prstom makli, a kamo li ga zaštitili. To zadnje prisvajanje teritorija dovelo je do toga da se Bruneji sastoje iz dva dijela teritorija: oko ušća rijeke Bruneji okruženi današnjom Malezijom sa svih strana.
Rajah of Sarawak
Nakon smrti nasljedio ga je nećak, jer nije imao vlastitih potomaka, a dinastija bijelih radža vladala je Sarawakom sve do početka Drugog svjetskog rata kada je cijela Azija pala pod japansku vlast. Bruneji su napadnuti i osvojeni za samo 8 dana nakon japanskog napada na Pearl Harbor što pokazuje koliko su Japancima bili važni naftni izvori. Zadnji bijeli radža uspostavio je parlament, izgradio škole, bolnice, pošte, ceste i uveo vlastiti novac. Zakon se oslanjao na tadašnji britanski, ali se nije miješao u lokalne običaje osim u izuzetnim slučajevima. Kršćanskim misionarima zabranjeno je djelovanje tako da ih nije ni bilo, ali ipak muslimanskim svijetom Sarawaka vladao je kršćanin, sigurno ne previše religiozan. Početkom Drugog svjetskog rata zadnji radža utekao je pred Japancima s obitelji u Australiju, a po završetku rata prodao je svoje pravo vladanja Sarawakom britanskoj vlasti, tako da Sarawak postaje engleska kolonija sve do 1963. kada se pripaja i postaje dio Malezije do dana današnjeg.
Javni dug ravan nuli
Statistika kaže, a pod nju se može svašta svrstati, da je Brunej po IMF jedna od dviju bivših kolonija u svijetu u kojoj je javni dug jednak nuli. Interesantno je da je kao druga navedena Libija (za vrijeme Gadafija). Također Forbes navodi da su Bruneji peta najbogatija zemlja na svijetu bazirajući svoje bogatstvo na nafti i prirodnom plinu.
Nafta je otkrivena 1927. godine na dubini od samo 297 metara i počela je ekploatacija uz pomoć Malayan Petroleum Company koja se kasnije transformirala u Brunei Shell Petroleum Company. Prva morska bušotina startana je 1957. godine i do dan danas Bruneji crpe naftu i plin sa kopna i iz mora u ogromnim količinama, a uz pomoć britanske tehnologije i menadžmenta.
Glavni grad Bruneja
Pošto su mi tri mjesca na brodu istekla, a za to vrijeme brod je napravio 6 putovanja za Japan i natrag, došlo je vrijeme da se iskrcam i to sa Bruneja. Zamolio sam zapovjednika Engleza da me ostavi jedan dan u glavnom gradu i prijestolnici Bandar Seri Begawan, jer sam znao da mi se više ovakva prilika neće ukazati. Bez problema mi je organizirao let za Kuala Lumpur i dalje za Europu. Imaju i svoju lokalnu avio kompaniju koja leti za Singapore , Maleziju, Kinu, Filipine , a svi avioni imaju samo prvu klasu. Tako sam se po dolasku u Lumut iskrcao i nakon sat i pol vožnje stigao u grad i smjestio se u najbolji hotel u gradu – “Sheraton” te ostao jedan dan, a sve o trošku firme (Shell).
To popodne obišao sam uži dio grada pješke i stekao dojam da sam grad nije prevelik (stanovništvo cijele zemlje broji manje od 500,000 ljudi). Nekoliko visokih i impozantnih građevina i trgovačkih centara u samom centru i jedna veličanstvena džamija na umjetnom jezeru koja je ujedno i glavna atrakcija grada.
Preko dana je malo prolaznika, jer je vruće i sparno, pa se kriju po klimatiziranim shopping centrima i uredima sve do predvečer.
Ulice su iskićene nekakvim velikim plastičnim cvjetovima nalik na suncokrete što djeluje kičasto, barem nama strancima. Prvi dan nisam imao puno vremena za obilazak, pa sam se vratio u hotel na večeru, pa sljedeće jutro poranio i već oko 8 ujutro bio na pristaništu uz rijeku.
RIVER VILLAGE
Na brodu mi je posada rekla da uz glavni grad postoji “ River village” odnosno naselje na vodi u kojem živi 15-tak hiljada stanovnika. Na prvi pogled se vidi da je rijeka žila kucavica grada i da se najveći dio prometa odvija vodenim putem Na stotine malih i velikih brodica prometuju prevozeći putnike i robu. Odlučio sam iznajmiti jedan mali čamac i njime malo prokrstariti rijekom gore –dolje nekoliko sati, ali sam ostao s mojim taksistom i vlasnikom brodice skoro cijeli dan sve do sumraka.
Taksist
Odabrao sam jednog lokalnog vozača koji me za nekih 80 USD cijeli dan vozikao po rijeci, a usput mi pokazivao znamenitosti naselja na vodi. Oduvjek je postojola ta povezanost s rijekom kao jedinim putem komunikacije i od davnina su živjeli u nastambama uz vodu ili na vodi,a ovo je samo jedno od njih, mada najveće.
Brzom brodicom smo prvo krenuli rijekom uzvodno i za čas je iz vidokruga nestao grad, a mi ostali okruženi džunglom. Tu i tamo bi pored nas prošla brodica prevozeći ljude ili robu u grad. Uzvodno nismo mogli dugo, jer smo brzo došli do granice sa Malezijom. Nema nikakve oficijalne zgrade, ili uprave ali mi je James, taxi vozač rekao da dalje ne možemo pošto ja nemam malezijsku vizu.
Lokalno stanovništvo prelazi u Sarawak bez velikih problema ali iz Malezije u Bruneje nije baš tako lako ući. Kaže da u Maleziju idu često u kupovinu jer je sve daleko jeftinije i na zabavu, jer u Brunejima je na snazi šerijatski zakon i alkohola ima samo na par mjesta i to poskrivećki dok je Malezija daleko liberalnija. Nema držanja za ruke ili ljubljenja na javnom mjestu, a za homoseksualce predviđena kazna je kamenovanje do smrti. Potrebna su samo 4 svjedoka koji to mogu potvrditi i ode glava po kratkom postupku. Čini mi se da ta sprega crkvenog zakona i apsolutne moci vladara jako dobro funkcionira i održava stanovništvo pokornim ne dozvoljavajući mu da pomisli na nekakve slobode i vrijednosti koje su u ostalom svijetu usvojene i normalne (ne baš sve).
Vozikali smo se tako rijekom, a onda se vratili u selo na vodi, u stvari pravi mali grad. Postoje u njemu dućani i tržnica, džamije, škole, struja (za kanalizaciju nisam siguran), banke, pumpe za gorivo i sve što je potrebno za život. Provukli smo se između tih drvenih nastambi koje su ispresijecane ulicama na vodi, nekim širim, a nekim užim, popriličnom brzinom od jedno 15 čvorova i više. Primijetio sam da ima sportskih brodica kričavo ofarbanih koje uglavnom punom brzinom voze mladi, trgovačkih za snabdijevanje i čak školski autobus koji je zelene boje, a ne žute i sakuplja djecu prevozeći ih do škole na vodi. Klinci skaču i kupaju se iako je voda smeđe boje i djeluje prljavo, ali im to uopće ne smeta. Stali smo u jednom kafiću i popili po sok, a ja kupio par coca-cola za djecu što su nam plivajući prilazila, smijući se nešto dobacivala na svom jeziku. Inače, skoro 70 posto stanovništva se izjašnjava kao Malezijci i službeni jezik im je malezijski.
Stanovnici super bogate zemlje
Ne znam zbog čega sam umislio da su u tako superbogatoj zemlji stanovnici isto bogataši ili da im je standard življenja debelo iznad prosjeka. Međutim, ubrzo sam uvidio da nije tako. Doduše imaju beneficije kao što su: zajamčena penzija, besplatno zdravstvo i školovanje, ali baš da se osjeća raskoš i bogatsvo – nije. Nema po gradu skupih i brzih auta u onim količinama koje sam ja zamišljao, a na rijeci su skoro sve brodice obične, drvene s jakim vanbrodskim motorom. Benzin je svakako jeftiniji i za to se ne brinu, ali građevine i kuće, u kojima žive, tek su malo bolje od susjedne Malezije ili Indonezije. Taj mali privid blagostanja i realno malo bolji standard od zemalja u okruženju čini ih zadovoljnima i smatraju se posebnim. Pita se čovjek kada su toliko bogati kako to da standard življenja nije na europskom ili američkom nivou, a ne tek malo bolje od okruženja u kojem žive. Recimo : kao da ti u svom dvorištu pronađeš obilan izvor pitke vode, a u gradu i u cijelom okruženju voda je rijetkost, svi žedni i voda se dobro plaća. Naravno da nafte i plina ima u susjednoj Indoneziji i Maleziji, ali to su zemlje s velikom populacijom stanovništva, pa im dosta toga treba za vlastite potrebe, a veliki dio se izvozi (naročito Indonezija) mada na kraju, što zbog korupcije, što zbog moći diktiranja cijene velesila ili uslovljenih kredita koji se vjekovima otplaćuju, stanovništvo tu blagodat osjeća vrlo malo ili nimalo.
Sprega religije (šerijatskog zakona), odsutsvo demokracije i apsolutna moć pojedinca, odgovor je na sve to. Lukav način da većinu love strpaš u svoj džep kao sto to sultan čini, a običnom puku baciš mrvice i učiniš da se osjećaju zeru bolje od ostalih.
Tko troši novce Bruneja?
Dobro je poznato da je Sultan jedan od najbogatijih ljudi na svijetu i njegov standard ne može se ni s čim uspoređivati. Ima on i mlađeg brata (Prince Jeffry) za kojega kruži priča da je osoba na svijetu koja je potrošila najviše love u povijesti. Jedan mali primjer: za svoj 50. rođendan Jeffry je dao izgraditi ogroman stadion i platio 17 milijuna USD Michael Jackson-u da ga uveseli tom prigodom. Također je naručio najveću privatnu jahtu na svijetu, ali u pola gradnje Sultan ga je protjerao u Australiju i oteo mu brod koji sad vozi Sheika od Omana. Sve bi još bilo u redu da mu se Jeffry nije petljao oko žene broj 3, što je i bio povod za izgnanstvo. Po brodu su kružile priče o kolekcji Rolls-roysa, Ferraria, aviona koji su svaki petak slijetali na aerodrome sa dijamantima i zlatnim nakitom za sultanov harem i užu obitelj. Sultan je kupio u Australiji zemlju koja stotinjak puta nadmašuje teritorij njegove vlastite države i tu uzgaja hranu, a naročito stoku (krave). Imao sam prilike u Sheratonovu hotelu smazati jedan podeblji odrezak (stake – rib eye) I moram priznati da je bio izvrstan. Skoro sva hrana stiže iz Australije ili okolnih zemalja i stanovništvo Bruneja ne bavi se poljoprivredom, jer nema potrebe, a zemljica je ionako mala i u tropskom pojasu.
Sultanovo se prebivalište nalazi 10-tak kilometera van grada i ne može mu se prići. Kružeći rijekom došli smo na najbližu moguću udaljenost, ali su nas stražari sa kraja upozorili da ne prilazimo bliže, pa smo se okrenuli i šibaj natrag.
Životinje na otoku
Taxi – boat driver pokušao je u džungli uz koju smo prolazili ugledati na drvetu posebnu vrstu majmuna – dugonosih i tvrdio je da se na tom mjestu često okupljaju ali ih nismo uspjeli vidjeti. Inače, Borneo kao i većina otoka ima mnoštvo endema koji se ne mogu naći nigdje drugdje nego tu. Imaju šumske slonove i nosoroge koji su doduše manji od afričkih i jako ih je teško opaziti, jer su pred istrebljenjem. Tigar sa Bornea je već prošlost i nema ga više. Uprkos sve manjem obitavalištu, jer se sijeku šume i uništavaju džungle zamjenjujući ih plantažama banana i drugog voća, orangutan se održao. Oran-Gutan na malezijskom znači “šumski čovjek” i mene stvarno od svih primata najviše podsjeća na čovjeka (srednovječnog i dobroćudnog) iako tvrde da su nam čimpanze bliži rođaci.
Što je sreća?
Nakon životinja ponovo na ljude. Uspoređuje tako čovjek količinu bogatstva i umišlja nekakvu zemlju sreće i blagostanja, iako dobro zna da takvo što ne postoji. Blagostanje jos možda, ali sreća je nešto drugo i daleko teže. Gledam posadu broda i vidim da ih muči problem kao i sve nas. Jedan je uzeo kredit za kuću, ali se previše rastegao, pa sada jedva ratu otplaćuje. Drugi je u zavadi s rodbinom. Dosta ih ima diabetis (trojica na brodu) i uzimaju inzulin. Predebeli su, a način ishrane se u zadnjih 50 tak godina promijenio naglavačke. Sa puno voća i zelenjeve i vrlo malo mesa, prešli su odjednom na Mc Donalds, FKC, pizza cut i svu tu brzu, a lako dobavljivu hranu. Jednostavno, sreća se ne može kupiti. Možda do određene granice, ali zasigurno postoji limit koji je nemoguće probiti…