Borneo

Autor: Vesna M.

Borneo

Iz Kota Kinabalu pravimo dnevne izlete brodom na otoke Gaya, Manakan i Sapi. Bijeli pijesak, kristalno, ali toplo more. Koralne ribe ne treba traziti, dolaze same, radoznale. Pored plaze ogromni varani, zadovoljni u sjenama palme. Divlja svinja izlazi iz dzungle, potraga za hranom. Uvece, nocni market, milone razlicitih jela pripravljenih po nekim tajanstvenim receptima, cijena 1-2€, pokusavamo probati sve. Osim duriana, “kraljevske vocke”, koja ima takav miris da u vecini hotela stoji znak zabranjeno unositi durian. Kazu da ima izvanredan ukus. Ali nesto moram ostaviti i vama da probate. Masaze. Giovanni postaje ubijedjen da hrvanje potjece od shiatsu masaze. Na zalost, preskacemo izlete na otok Tiga, poznat po seriji Survivor, i planinu Kinabalu, najvisi vrh juzne Azije. Premalo vremena. Vrijeme je na Borneu veliki problem, premalo je vremena obici sve sto Borneo moze ponuditi, kao da je cijela planeta komprimirana na malom prostoru.

Sipadan

Iz Kota Kinabalu letimo (ponovo Air Asia, 10€ za Tawu, onda jos sat voznje do grada koji nikada ne bi bio poznat bez ronilaca — Semporna. Na moru, a bez plaze, grad kakav je postojao mozda prije stotine godina, i nekim cudom, i pred svih pokusaja modernizacije ocuvao svoju originalnu kulturu. Djeca na ulicama trce u susret, sve puno jednostvanosti i osmijeha. Svi zele kontakt, bez zelje da nesto prodaju ili na neki nacin prijateljstvo iskoriste. Osjecam se dobro i sigurno, bez zelje da ikuda odavde krenem. No u Sempornu smo dosli zbog ronjenja. I ne samo mi. Odkako je Jacques Cousteau sa svojim Calipsom posjetio Sipadan, ronioci iz cijelog svijeta pristizu da se provjere da li je tacno da je Sipadan doista mali raj na zemlji. 120 dozvola dnevno, strah me da li je sa nasim dozvolama sve O.K., u raznim blogovima puno pisu o prevari.

Prvi dan — Mabul

Ustajanje u pola sedam. Mrmljam nesto o odmoru i spavanju, nikada nisam voljela rano ustajati. Isprobavanje opreme. Najgori dio ronjenja. Neopren se tesko suh oblaci, maske, disi-ne disi. Krecemo brodom, oko 40 minuta voznje. Prolazimo pored vodenih sela, neka od njih u sred mora, na koralnim reefovima, iz daljine izledaju zamagljeno, kao prvidjenje. Brodovi vecinom kao iz davnijih vremena, ponekad cijela obitelj u brodu, ponekad vise brodova privezano. Mabul je poznat po “muck diving”, tlo je muljevito i skriva milione sitnih zivotinja, riba, hobotnica. Na jednoj strani otoka, luksuzni vodeni resort, poput Malediva, preko puta naftna platforma pretvorena u ronilacki hotel. Kazu da je vlasnik naftne platforme iz osvete podigao platformu na mjestu da resort nema vise beskonacni pogled na ocean. U svakom slucaju, izgleda interesantno. Skacemo u vodu pored platforme, kada izranjam vec sam nekih 30-ak metara daleko od broda, struje su prejake, prekidamo ronjenje i mijenjamo destinaciju. Sa drugim sitom vise srece, konacno smo dolje, wrack, konstrukcije zarasle u alge, sve izgleda kao iz filmova. Ogromne cuttlefishes, procjenjujem oko pola metra, nalik na lignje. I kornjace, velike, one su odavno dostigle stadijum nirvane, gledaju nas krupnim ocima, kada se priblizimo previse polako otplivaju. Uspijevamo imati tri ronjenja, vracamo se natrag oko pet. Vecera u Turtle Tomb, restoran, kafe ili krcma?, riba i rakovi na zaru, all you can eat za 4€. Za sah vrijedi Gens una sumus, svi smo jedan rod, jednako tako bih opisala ronioce, prijateljstva se sklapaju lako, svi pricaju svoje dozivljaje, kakva sve mjesta na svijetu postoje, hvata me strah umrijecu a toliko prekrasnih mjesta jos ne vidjeno. Vece se zavrsava uz gitaru i pjesmu.

Drugi dan — Sipadan

Sipadan je vulkanski otok, koji mozete u krug obici za 25 minuta. Pjescana plaza koja se 10 metara od otoka (!!!!) rusi u gotovo vertikalno u dubinu, 600-2000m. Stojite na bijelom pijesku, pogledate kroz masku dolje i nema kraja. Zastrasujuce. Stizemo brodom nakon sat vremena voznje, kontrolni punkt, ime, prezime, broj putovnice. Konacno formalnosti zavrsene, oprema na nama, niko ne moze docekati da zaronimo. Skacemo sa strana broda (i to je samo u filmovima jako zabavno, popeti se na sjediste i zakolutati se sa punom flasom i perajima na nogama je tezak rad :-)) i — raj je pred nama. Ovo je najtezi dio moga putopisa –. Kako opisati nesto tako velicanstveno kao Sipadan. I sta izdvojiti. Plavetnilo koje mami u dubine, brzinom ste na 30 metara dubine, a zrak treba cuvati, dublje se brze trosi. Koralne ajkule, leopard ajkule, grupu ajkula? Neke leze sasvim mirno dok se ne priblizimo previse. Druge stidljivo i brzo plivaju dalje. Grupa, u potrazi za plijenom? Gotovo svake dvije minute neko da signal — ajkula. Ove ajkule ne napadaju ljude, ipak, kada pliva prema meni, osjecam nevjerojatni respekt, polako se sklanjam.

Kornjace. Sakrivene po zidovima bivseg vulkana, one koje plivaju, jedna gotovo zavrsila na mojoj glavi. Skola barakuda, uvijek sam mislila da su barakude opasne, saznajem da sasvim mirno plivaju dalje. Jato tuna, velikih, doista velikih, kao vir plivaju oko nas. Pecina Turtle Tomb (groblje kornjaca), u koju kornjace ulaze da se odmore, pa zalutaju i nikada ne nadju put natrag, i tu umiru. Unutra mracno, ali mracno da mi se cini da plivam u crnoj tinti, strah me je, radujem se kada se okrecemo i ugledam plavi ulaz u pecinu, nalik na ogromna usta ajkule. Tri ronjenja, izmedju pravimo pauze na otoku. Povratak, pocinje nevrijeme, poskakujemo po valovima kao orahova ljuska, kako oni mali brodvi uspijevaju svojim putem ici?

Treci dan — Mantabuan

Problem kada nesto nevjerojatno lijepo dozivite je da gubite oci za ostale lijepe stvari. Nakon Sipadana i noci ispunjene plavetnilom, posljednji dan u Semporni. Ponovo brodom, oko pola sata, ovaj put poosjecujemo koraljne vrtove, korali su cvijece mora, ima ich veliki i minijaturnih, u bojama od bijele do crne, ljubicaste do zelene, svijetlo plave, tamno plave, boje neba…. Predivni su, jedino nama treba vrijeme da  kada neko pokaze divni koralj ne pokazemo razocarenje da nije ajkula. Ljude je tesko uciniti trajno zadovoljnim. I opet kornjace, pa sve ribe iz filma Naci Nemoa, koje se dosita ponasaju kao u flimu, Nemov tata izlazi ljutito i agresivno iz anemoni, iako smo mi neki 20 puta veci, brani svoje mlade, Dory pliva brzo i u kratkim potezima oko nas, a Gill ima neku tajanstvenost shaman vraca.

Sandakan

Iz Semporne krecemo autom za Sandakan, 300 kilometara i 6 sati voznje, treba preci planine. Puna linija sluzi za uljepsavanje ceste, auta preticu gdje moge, hoce, zele. Stizemo mrtvi umorni u Sandakan, ali jutro nas docekuje sa nevjerojatnim pogledom — svuda oko nas dzinovsko drvece, mi kao neki otok usred dzungle. Sandakan je poznat po svojoj orangutan rehabilitacijskoj farmi, jednoj od ukupno sest u svijetu. Orangutani su neobicne zivotinje, 96% identicne sa covjekom, sa krupnim, tuznim ocima. Dostizu tezinu od oko 200 kg, jedino jos nisam shvatila da li imaju cetiri ruke ili cetiri noge., ali mogu stvari jednako dobro nositi u nogama kao i rukama i mogu jednako dobro visiti na rukama kao i na nogama. Centar je osnovan da spasi bebe orangutana, uhvacene ili ostavljene same, koje onda pokusavaju nauciti normalnom zivotu u dzungli. Radnici u centru moraju proci minimalni period od 6 tjedana karantine, jer bebe lako dobivaju ljudske bolesti, ali su mnogo manje otporne. Jednom dnevno centar donosi dodatnu hranu na platformu za orangutane koji su poceli zivjeti u dzungli, ali se jos dovoljno ne snalaze. Prvo se pojavljuju manji orangutani, iz dzungle na platformu, vise vole dinje nego lubenice, banane drze u rukama i nogama. Iznenada se pojavljuje veci orangutan, kojeg radnica iz centra kao veliku bebu nosi natrag. A onda, iz dzungle, na nasu platformu (valjda da pokaze tko je gazda u kuci) dolazi veliki orangutan, svi, ukljucujuci i radnike centra, se povlacimo korak natrag, respekt. Mirno prolazi pored nas, pa na platformu, pije kokosovo mlijeko. Nekako se nadam da cemo ljudi ipak smoci snage i podijeliti svijet sa svim ostalim bicima, kako prihvatiti da orangutani jednog dana mozda vise nece biti stanovnici nase planete?

Iz Sandakana letimo za Kuala Lumpur, potem Bahrain i natrag u Frankfurt, Njemacka. Do uskora.