Autor: Kapetan
Raport iz Baniasa
Ja izlazim rijetko, a u luci stojim kratko, tako da moje oči bolje vide, a uši bolje čuju nego u vas, običnih smrtnika, koji često van izlazite i na mnoge stvari pažnju ne obraćate. Sigurno da vama sve i neće biti tako zanimljivo kao meni, ali vjerujem da će se naći i pokoji komadić koji će vas zaintrigirati.
Pristojbe i pristupnine
Dakle da ne duljim, stigosmo u Banijas, sirijsku luku i grad s velikom rafinerijom, jutrom u 09.00 lokalnog vremena (local time – lt). Brod se vezuje na takozvani spider ili se uz pomoć obaju sidara pozicionira i veže sa po dva konopa na po pet bova. S pilotom na brod dolazi ekipa koja pomaže pri vezu, vlasti, agent i još po nekakva uniformirana osoba. Svatko od njih potražuje određeni broj šteka cigareta. To otprilike izgleda ovako. Pilotu 35 šteka, vlastima 30 na dolasku i 30 na odlasku, privezivačima 10, agentu i shipperu otprilike 10 do 20. Na kraju ispadne oko 120 šteka Marlbora i sve što je ispod toga smatra se uspjehom. Lako je izračunati ukupnu cifru kad se zna da šteka na brodu košta skoro 15 USD. Prošlih godina je nekolicina zapovjednika odbila dati takvu količinu cigareta iz bond stora, ali je ured u Londonu već za sljedeće putovanje dobio upozorenje da taj dotični zapovjednik nije kooperativan i da brod s njime više nije welcome to Banias. Nakon što su četvoricu morali smijeniti i hitno im naći zamjenu, sada svi dobijemo instrukcije da se u to ne miješamo. Jer da su to lokalni narodni običaji i da izdajemo onoliko koliko potražuju. Da se malo ne buniš i štopaš, odnijeli bi ih oni sve. Ja sam ovaj puta prošao sa 95 šteka, što se smatra uspjehom. To je svota od otprilike 1.400 USD. Nije loše za sirijske uvjete.
Na kraj, na kraj …
Kako god bilo, nakon veza i distribucije Marlbora, nazvah agenta preko vhf-a i upitah je li moguće izaći van. Poprilično se začudio, jer da ga to nitko zadnje četiri godine nije ni pitao, a kamoli izašao. Uskoro sam dobio odobrenje, ali samo za Europljane, u koje eto i nas ubrajaju. Filipinci nisu mogli van. Još sam dobio poruku od agenta da nikako ne ručam na brodu, jer se on sprema izvesti nas na ručak.
Ako ispadne da ja moram baš svako govno probati, to je zato jer sam slab karakterno. Volja i otpornost na izazove vezane uz prehranu i održavanje postignute kilaže su mi kao u meduze. Poprilično mekana i transparentna.
Uglavnom ispedalirasmo prvi makine, kadet i ja. Prvi makine je jadan gadno pod utjecajem medija pa se uplašio i trebalo mi je poprilično da ga uvjerim da ovi vani nisu kanibali. Nakon kratke, ali uzbudljive vožnje botom, stigosmo na kopno usred vreline dana, oko 1400 lt.
Dočekao nas je jedan agent i njegov kolega. Sa dva auta se zaputismo u restoran na ručak. Usput nam se pridružilo svo osoblje pomorske agencije. Pošto je uz more pakleno vruće, zaputismo se, na prijedlog agenta, u unutrašnjost.
Banijas je inače malo mjesto uz more. Razvilo se zahvaljujući lokalnoj rafineriji, a okruženo je brdima, nama tada još nepoznatima. Počeli smo se penjati vrlo strmom, ali poprilično kvalitetnom cestom. Kad smo izašli iz grada oko nas se počeo pružati televizijski pejsaž Bliskog istoka. Kao da gledam kakav putopis sa hodočašća kroz Galileju u Nazaret ili reportera kako izvještava s lica mjesta da su izraelski avioni opet napali dolinu Beka i Nabulus.
Kud god pogledaš su maslinici. Zemlja je nekakve isprane crvene boje s podosta sitnog kamenja, a okolno stijenje je isključivo vapnenac. Uspinjali smo se dolinom kroz koju teče rječica. Tako je strmo da se već nakon desetak minuta vožnje osjetila promjena temperature. Zrak je postao svježiji i lakše se disalo nego dolje uz more gdje doduše puše, ali nema te svježine u zraku. Kažu da svake godine prijevoj na vrhu toga brda zatrpa snijeg.
Tu i tamo smo prošli kroz koje malo selo uz cestu. Još uvijek se rabi magarac kao prijevozno sredstvo i često ih se vidi uz cestu kako pasu. Osim beskrajnih maslinika tu je i smokva kao najčešće drvo, plus nekoliko ostalih koštuničara. Orah, badem, pistacio i slično.
Nakon dvadeset minuta stigosmo na vrh brda s kojega se pružao veličanstven pogled na dolinu ispod nas. Dospjeli smo na visinu od 1400 metara, što je otprilike visina Učke. Dolje je takva strmina da me jednostavno asocira jedino na Grand Canyon. Prohladan vjetar nosi u lice raznorazne egzotične mirise od kojih se najbolje raspoznaje onaj stajskog gnoja.
Na vrhu brda nalazio se taj restoran,
poprilično velika kuća na nekoliko katova, a na svakom katu restoran. Uđosmo unutra i posjedoše nas za jedan veliki stol u prepunoj sali. Stigla je i ostala ekipa iz agencije tako da se sada ukupan broj popeo na osam.
Prvo nas ponudiše cugom. Oni kao muslimani ne piju alkohol, ali je jedan između njih cugnuo s nama. Poslije nam za njega rekoše da je nekakve kršćanske vjere. Donijeli su bocu domaće žestice za koju rekoše da je kao Anis, a u stvari je isto kao makedonska Mastika. Moraš dodati malo vode da je razblažiš, a ona pobijeli kao mlijeko. Voda se lijeva u rakiju, nikako obratno. Kažu da ne valja piti više od tri čaše, jer da se može vid izgubiti. Toga smo se pridržavali i cugnuli smo taman toliko.Ubrzo izniješe hranu i to jednu veliku posudu poput kineskog woka i u njoj neznani broj zelenjave i povrća, a sve friško i samo malo bačeno na gradele. Bilo je tu paprike, balancana, pomidora, kukumara, kapule i da ne duljim, a sve jako, jako začinjeno listovima mente i maslinovim uljem izvrsne kvalitete.
Mislio sam da ćemo, po njihovom običaju, jesti svi iz iste posude rukama si trpajući u usta, ali sam se prevario. Doniješe nam pijate i pribor i čak salvete. Uz tu verduru služilo se nekoliko vrsta namaza od povrća i nekoliko vrsta sira, uglavnom ovčjeg. Jedan je izgledao kao loptica za tenis, samo crne boje. Kad ga prepoloviš, vidiš da je iznutra sir. Kažu da je to ovčji sir kojeg, kad ga naprave, ostave na suncu nekoliko dana i povaljaju u pepeo. I nije bog zna što.
Taman kad smo se napucali te verdure stiglo je meso. Šiškebab ili nešto slično našem ražnjiću. I to smo nekako smazali. A za kraj nacionalni specijalitet, za koji se ja prevarim i upitam kako se priređuje. Pa su mi detaljno objasnili.
Sastoji se od puno ječma, malo slanutka i malo janjetine, s pripadajućim mirodijama. Ječam i slanutak se prvo drže u vodi da dobro nabubre, pa se zatim skuhaju. Skuhane ih se istrese na nekakvu podlogu i onda se to drži tri dana na suncu prije pripreme. Odmah mi je u pamet došla vizija kokoši kako to kljucaju, čeprkaju i nogama razbacuju. Ali eto i Kinezi jedu ona gnijezda od lastavica, iako ne vjerujem da one izlaze iz gnijezda za nuždu obaviti.
Uglavnom su nam toga natrpali pune pijate i jedva se nekako izborismo s tom zadnjom lokalnom poslasticom. Prebacili smo se za drugi stol i tu nas poslužiše prvo hladnom lubenicom, a zatim turskom kahvom. Šteta što više ne pušim, jer bi mi prijala jedna cigara i malo odmora na kakvom udobnom ležaju.
Nakon žderila se pozdravismo s njima i krenusmo nizbrdo. Sve je to izgledom podsjećalo na ona naša prijašnja vremena, kada firma iskoristi nekakav posjet sa strane i svi se najedu o trošku države.
Dominacija različitosti
Našli su nam taksistu koji govori po malo engleski i zaputismo se u al Ladhiqiya (Latakija), 60 km udaljeni centar oblasti.
Sada malo o stanovnicima. Očituje se velika mješavina rasa i religija. Malo sam kriomice promatrao ove iz agencije tijekom ručka i primijeti se na njima razlika u porijeklu i fizionomiji. Gazda agencije je pravi Turko. Ima malo izbačene zube koje pokriva velikim brčinama. Orlovskog nosa, zelenih očiju uz sam nos, tako da izgledom podsjeća na kopca ili kakvu sličnu pticu grabljivicu. Jedan od njih je pravi Grego. Sijed, iako ne odveć star, s tipičnom grčkom fizionomijom. Drugi, koji je bio suradnik Jugoagenta i posjetio Split, Zadar i Rijeku nekoliko puta, mora da je Libanonac. Jako se obradovao kad sam spomenuo Halila Džubrana. Roditelji su kao lukovi, a djeca kao strijele. Ako je luk dovoljno jak i uvjeti dobri, onda i strijela pogodi zadani cilj. Maslinaste boje kože i crne kose zalizane uz glavu, vjerojatno namazane briljantinom.
Različitost je vidljiva na svakom koraku. U Latakiji smo opazili sinagogu, a prekoputa je džamija. Vidjesmo i dvije kršćanske crkve, poprilično velike i dobro očuvane, što govori da su u stalnoj upotrebi i da se tu ljudi dolaze redovito klanjati i moliti. Postoji mala zajednica Židova, ma kako im teško bilo. Kršćana ima otprilike deset posto. Kurda isto ima poprilično. Ipak, većina stanovništva su Sunitski muslimani, ali postoji i mala sekta Druza.
Oni su mi zanimljivi, pa ću evo dva reda o njima. Druzi vjeruju da se Bog, odnosno Alah, reinkarnirao više puta tijekom povijesti u različitim osobama i da je zadnja reinkarnacija bio 6. fatimski kalif iz Kaira – Hakim, negdje oko 1000. g.n.e. Oni su njegovi sljedbenici, Hakimovci. Ne mole se u džamijama, nego se skupe na otvorenom mjestu izvan grada ili sela, ako je grupa dosta velika. Ili, ako nije, to jednostavno obavljaju doma. Ako su okruženi muslimanskim stanovništvom, što ovdje uglavnom i jesu, preuzimaju njihove običaje i teško ih je raspoznati i od drugih odijeliti. Međutim, ako su u kršćanskom okruženju, onda poprimaju njihove običaje. Pošto su takvi, lako se asimiliraju u okruženje i svakim proteklim danom sve ih je manje.
Zanimljivo da i Raste (Rastafari), porijekolom iz Etiopije i tog dijela svijeta, sada nastanjeni u Karibima, vjeruju da je zadnji etiopski kralj Haile Selasije reinkarnacija boga. Isto tako je vrlo zanimljivo da taj Haile Selasije može dokazati svoju izravnu krvnu vezu sa kraljicom od Sabe, na čemu su mu zavidjele sve europske kraljevske obitelji. Kraljica od Sabe je ovdje vladala. Područjem Sirije, Jordana, Iraka i Izraela, otprilike u doba izraelskog kralja Salomona, s kojim je navodno bila u ljubavnoj vezi. Poslije su je, čini mi se, utrpali u onaj balet Saloma sa plesom o sedam velova. Može biti da sam ja nešto malo i pobrkao, naročito ono sa baletom, ali druge stvari su fakti. Još samo ovo. Postoji i Sirijska kršćanska crkva u Indiji. Jesu li Druzi dobili ideju od Indijaca u vezi reinkarnacije ili je bilo obrnuto, teško ćemo ikad saznati.
Dakle, na putu za Latakiju prolazili smo krajolikom bogatim voćnjacima, a i nekoliko manjih rječica smo prešli. Opazio sam da se na nekoliko mjesta suši duhan, a taksist nam je objasnio da je kraj poznat po duhanu, a naročito nekakvom lijepe arome. Nakon po’ ure vožnje autoputom dobre kvalitete stigosmo.
U gradu smo primijetili da po kavanama i na terasama svi puše nargile. Čak i vrlo mlade djevojke, a kadet reče da im pisak od nargile lijepo stoji u ruci i da ih uživa promatrati kad iz tog čibuka povlače dimove nekakvog mirišljavog duhana. Pazi ti klinca. Začas smo se našli u trgovačkom centru koji sliči na većinu bazara tih krajeva. Krcato svega i svačega i jako jeftino. Nađe se tu i tamo po kakav bolji butik, Beneton i slično.
Uspio sam se ošišati za nekih 5 dolara. Vjerojatno sam to šišanje preplatio, jer su se dugo zahvaljivali, a mora da i dan danas okolo pričaju kako su jednog glavatog Europljanina oderali za 5 dolara. Samo za šišanje.
Dali smo razviti film iz Batumija i primijetismo da poneke cure nose križić na lančiću oko vrata što će reći da kakva-takva tolerancija među religijama postoji.
Inače je sve puno ljudi u nedjeljnu večer i svi su dućani otvoreni. Nema nikakvog natpisa o radnom vremenu, a sve mi sliči na obiteljski biznis. Stanovništvo, a naročito ženska populacija je vrlo lijepa i zgodna. Bijele su puti i većina sliči na srednjoeuropljane, a ne na Arape. Većina mlađih djevojaka izgledom i oblačenjem se ne razlikuje od naših cura. Uočio sam da ne pokazuju pupak, kao kod nas, pa sam pitao taksistu zašto ne. On mi reče da kod njih pupak ima nekakvo vrlo važno značenje i da je to kao vrlo erotično i nije baš za pokazivanje svima.
Čudni neki pogledi. Zar ne?
Mladi kadet u ulozi plavuše budi sjećanja
Vrijeme, kad si vani u pedali, leti pa nas brzo zateče mrak i još smo prije povratka uspjeli popiti po pivu na nekakvoj lijepoj terasi uz more.
Naš je kadet plav i čim smo se tu pojavili primijetih da plijeni pažnju lokalnih djevojaka. Čak su se neke cure odmah prebacile za nama bliži stol i sve se smješkale u njegovom smjeru, okretale i nešto među sobom kikotale, a on se naročito zainteresirao kada je svaka naručila nargilu i kad su počele otpuhivati dimove u njegovom smjeru i sve u oči ga gledajući. Kakve su ti žene! Čim vide nešto neobično odmah im budi radoznalost i pokazuju zanimanje.
Sjećam se moje kadeture. Na putu za Ameriku znale su na brod u Gibraltaru sletjeti svakojake šarene ptičice. Putem do Amerike uglavnom bi pokrepale od gladi. Međutim, ja sam jednog od tih, malih šarenih, ulovio i u kabini ga hranio muhama i leptirima iz brodskih neonskih lampi, tako da je preživio do Savannaha. Tamo ga pustim i nezahvalnik poleti, bez okretanja, na krov obližnjeg skladišta. Za njim jato domaćih vrabaca. Skužili su da je neki novi lik došao u kvart i svi ga hoće vidjeti. Bilo ih je bar trideset na njega jednog. Tako evo i u Latakiji te cure dođoše pogledati ovog mog plavokosog i plavookog kadeta palube.
Povratak u stvarnost, misli i dojmovi
Negdje oko 22.30 zaputismo se natrag na brod. Putem se malo diskutiralo o situaciji u svijetu i naročito je prvi makine bio ugodno iznenađen dobronamjernošću i gostoljubljivošću Sirijaca. Znači, ne treba puno gledati tv, a naročito ne treba sve vjerovati. Putem natrag opet iskusih osjećaj da se krećemo pradavnim tlom i da je povijest tu negdje započela. By the way, najstarija pločica s prvim poznatim pismom, klinastim, pronađena je u blizini Latakije. Sve uokolo kazuje ili podsjeća na fantastičnu povijest i događaje koji su se ovdje odvijali. Smjerne ploče pored puta ukazuju smjer ka Halabu, drevnom Alepu, rodnom mjestu Ivana Krstitelja ili prema Palmiri, nekadašnjoj prijestolnici sirijskih kraljeva. Zatim Tripoliju, što će reći grčkoj koloniji od tri grada. Ime je inače vrlo čest toponim duž cijele obale Mediterana i Crnog mora. Nad Banijasom se uzdiže kaštel iz doba križara po imenu Marqab castle, a malo dalje je jedan koji se zove Krak des chevauliers što će valjda reći da je među tim križarima bilo i Francuza.
Uglavnom, svi smo se ugodno iznenadili Sirijom i njezinim stanovnicima koji se pokazaše i više nego ljubazni. Ugovorio sam i sljedeći izlaz ako ponovno ovamo dođem. Volio bih vidjeti Eufrat, tu mitsku rijeku, a agent je rekao da ćemo sljedeći put tamo i da nema nego četiri sata lagane vožnje kroz atraktivan kraj, ispresijecan dubokim dolinama i bogat svakojakim rajskim plodovima.
Pošto je Sirija muslimanska zemlja evo na kraju i nešto iz njihove svete knjige Kur’ana.
– BISMILAHIR-RAHMANIR-RAHIM –
POZIVAM ZA SVJEDOKA MASTIONICU I PERO I ONO ŠTO SE PEROM PIŠE
POZIVAM ZA SVJEDOKA NESIGURNU TAMU SUMRAKA I SVE ŠTO ONA OŽIVI
POZIVAM ZA SVJEDOKA MJESEC KAD NJEDRA I ZORU ZABIJELI
POZIVAM ZA SVJEDOKA VRIJEME, POČETAK I SVRŠETAK SVEGA
– DA JE SVAKI ČOVJEK UVIJEK NA GUBITKU –
KUR-AN 1/1
ALAHU AKKBAR
Kako vidim, kapetane, vi nemate prostora na brodu za naftu kad morate prenositi tolike cigarete. Kao po običaju, krepavao sam od smijeha čitajući o slabom karakteru, egzotičnim mirisima, šišanju. Sreća pa ste se držali pravila te niste popili više od 3 čaše anisa, inače ne vjerujem da bi Vam bilo do putopisa nakon gubitka vida. 🙂
Vrlo zanimljivo! Citajuci Vas putopis osjecam kao da sam na satu povijesti, dakako viseg
stupnja; naime, prosirujem svoja znanja.
Mene je oduševio opis baleta – ma tko bi pomislio da se Kapetan i u balet razumije 😉 Nekako mi više liči na poznavatelja nogometa ili vaterpola. (Primorje se srčano bori, ali Jug je Jug :))
Šarena ptičica, koju je njegovao od Gibraltara do Savannah je pokupila “ovacije” od suprotnog spola, tako je postala izazov na drugom kontinentu zbog različitosti.
Jedino mi nedostaje više slika, Kapetane.
Sa Jugom smo za sada 1:1, a vidjet cemo kako ce se zavrsiti, a slika ce biti u slijedecem putopisu puno vise
Ja ne znam Kapetane da li oci svih pomoraca, kako Vi kazete, bolje vide a usi vise cuju, ali sam ubijedjena da je Vasa moc zapazanja, cak i onih najsitnijih detalja, izuzetan dar. Uz uvijek prisutnu dozu neodoljivog humora, te zavidno poznavanje povijesti i kulture, sto drugo reci nego svaka cast! Da ste kojim slucajem odabrali poziv profesora povijesti, sigurna sam da bi ste bili omiljeni medju ucenicima 🙂
Ne bih bas da me se usporedjuje sa profesorima povijesti, jer mi oni iz osnovne skole nisu ostali u dobrom sjecanju. Koristilo se podugacko ravnalo umjesto tanke sibe za one nemirne i one lijene, a u koje sam i ja tada spadao.
Dali ste me u razmišljanje, Kapetane. Čak i oni koji su bili marljivi i mirni su dobivali neprimjerene kazne – klečanje na koljenima. Ni sad mi nije jasno zašto nas je učiteljica tada kaznila… 🙁