Autor: Ivana C.
FORMULA 1 NA MJESECU I ZLATNI ZUBI PORED BLATNIH VULKANA
Regija Gobustan, koju smo odabrali kao jednu od destinacija na jednodnevnom izletu, vrvi kojekakvim prirodnim i povijesnim čudesima.
Azerbejdžan je zemlja koja ima najveći broj vulkanskih blata na svijetu, čak 400 od ukupno tisuću, a kaspijska regija je prepuna naftnih i plinskih bazena, energetskih resursa skrivenih duboko ispod kopna i mora. Ovdje se, prema Guinessovoj knjizi rekorda, nalazi i najveći blatni vulkan na svijetu Boyuk Khanizadagh promjera 10 kilometara i visine 700 metara. Eruptiraju li vulkani? Da. Najveća zabilježena erupcija dogodila se 2018., a Nacionalni park Gobustan probudio je interes i geologa NASA-e koji su, proučavajući Mars, zaključili da su ovi blatni vulkani po strukturi slični gorju Crvene Planete. Blatni vulkani aktivni su tijekom cijele godine i dio koji se posjećuje na izletu, nije opasan.
Možda je čak i opasnija vožnja do njih jer idete na takozvani Lada Safari po puteljcima koji znaju samo lokalci, a za animaciju gostiju pokušavaju pretvoriti prastaru Ladu u Formulu 1. Nas je vozio azerski Schumacher zlatnih zubi i bilo nam je superzabavno, malo smo se prodrmali i napokon došli do vulkana. Naravno da sam morala gurnuti ruku u vulkan koji je malo bljucnuo, kao beba poslije objeda i zamazao mi pola ruke, no ja sam još dobro i prošla, s obzirom da je suputnicu Amerikanku s izleta gotovo cijelu zalio blatom. Cijela površina ovog neuobičajenog pejsaža je u tonovima sive i djeluje kao površina Mjeseca. Da nije bilo zlatnih zubi našeg Schumachera i boje trule višnje voznog parka Lada, zaista bi se mogao steći dojam kao da ste negdje u svemiru jer bljucanje blata iz zemlje nikako nije svakodnevna pojava.
Na putu do Gobustana stali smo do Bibi Heybat džamije, danas obnovljene prema modelu iz 13.-og stoljeća. Nažalost, od povijesnog dijela građevine nije ostalo ništa jer su ju srušili Boljševici, no iznutra građevina imponira šarenilom i skladom keramičkih pločica.
Drugi dio regije vezan je uz petroglife stare gotovo 20.000 godina nađene u pećinama, a nalazi ih se gotovo 6000. Na ovom prostoru muvali su se i Rimljani i Aleksandar Makedonski tako da ulaz u park uključuje i posjet muzeju s brojnim povijesnim artefaktima.
Kao velikom ljubitelju glazbe, bio mi je zanimljiv kamen instrument Qavaldas koji se nalazi na samom ulazu u park i udaranjem po njemu možete dobiti, po mojoj amaterskoj procjeni, 3 i pol različita tona. Prema mišljenju arheologa, ljudi koji su živjeli u pećinama su na njemu muzicirali, a kamen je imao i religioznu svrhu. Danas se sviranje po sličnim kamenjima prakticira u nekim od tradicionalnih azerskih plesova, a Qavaldas je bio prisutan u glazbenim točkama na spektakularnom otvaranju Eurosonga u Bakuu.
Od sivila blatnih vulkana i površine mjeseca, pejsaži su se obojali novom paletom intenzivne zelene i smeđe boje stijena koje su pomalo sličile na poznati Pride Rock iz Kralja Lavova.
Blatni vulkani, plin, nafta ima li još čega? Vatre! Primijetili ste da sam u više navata nazvala Azerbejdžan Zemljom Vatre (i oni sami ju tako nazivaju, naročito radi turističkog marketinga ).
Yanardag (azerski „goruća planina“) je mjesto gdje prirodno gori vječita vatra. Požar prirodnog plina na padini brežuljka čiji su površinski plamenovi visoki oko metra proizvode stalne emisije ugljikovodičnih plinova iz podzemlja. Iz daljine plamenovi izgledaju kao dva tri zapaljena Mojsijeva goruća grma, a prirodni plamen tamo je gorio i u antici te su o njemu pisali brojni kroničari uključujući Marka Pola kada je opisivao Put Svile.
Kada sam se htjela slikati s vječitom vatrom, u kadar su mi uletjela dva prekrasna psa, lutalice koje su se udomaćile u zaštićenom parku i savladali pritom sve moguće vještine umiljavanja s poznatim psećim pogledom „mene nitko ne mazi, ne pazi i ne hrani, tužan sam i jadan“. Nježne mustrice su našle odlično mjesto za život, za njih se brinu zaposlenici parka, a meni su svakako uljepšali i sliku i posjetu parku.
Zaposlenici parka? Osim onog na ulazu što je pregledavao karte, ostali su nabacili party blizu vatre i rasplesali se na neku vrstu azerske Hanke Paldum. Zvali su sve posjetitelje na ples pa sam se odjednom našla u vrtlogu ritma, osmijeha, vječite vatre i simpatičnih životinjica. Glazba i dobra volja čine najljepši univerzalni jezik različitih kultura. Uz to, lijepo je vidjeti da se ljudi zabavljaju na poslu.
SREĆA ZVANA KEBAB
Bitna stavka gurmanu poput mene – hrana. Tko želi odlično jesti savjetujem posjetiti ovu zemlju. Iako nisam mogla ne primijetiti da su jaja za doručak izgledala anemično, gotovo albino, a hrenovka graničila sa rubom jestivosti, sve jutarnje kritike rasplinule su se fantastičnim ručkovima i večerama u centru Bakua. Čak smo našli i restoran u koji smo opetovano išli jer jednostavno nismo mogli zamisliti da bismo igdje mogli dobiti toliko kvalitetnu tradicionalnu hranu (restoran se zove Telal i nije mi nimalo žao napraviti im besplatnu reklamu ). Ima ponude za sve, i vegetarijance i mesojede i slatkojede i za kombinaciju svega toga. Hrana je slična turskoj, a time nije u potpunosti egzotična i nama koji smo upoznati s bosanskom kuhinjom. Osmanlije su ostavile svoj gastronomski doprinos na širokom geografskom području tako da i ovdje možete jesti dolme, kebabe (s pravim komadima mesa, ne ono što mi pogrešno zovemo istim imenom), puno patlidžana, šafran itd. Postoji i peka, ali je u potpunosti drugačija od naše. Najviše se jede janjetina i svi oblici krave.
Ono što mi je bilo pravo kulinarsko otkriće su bile bobice šipka koje su se ljupko potezale po kvalitetnim komadima mesa. Konobar je objasnio kako se šipak puno koristi u kuhinji u kombinaciji s mesom i preporučio kušati tradicionalno vino od – šipka! Nije mu trebalo dugo nagovarati, a moja skepsa je li riječ o pravom vinu se pokazala točnom jer se zapravo radi o likeru od šipka… time ne umanjujem njegov povoljan utjecaj na moje osjetilne receptore. U restoranima i barovima često se puše nargile koje su nerijetka pojava u ovom dijelu svijeta pa vas šetajući često osupnu slatki mirisi orijentalnnih dimnih normabela. Pravi ćeif. Koliko su popularni potvrđuje i činjenica da se upravo jedan od boljih okusa aromatiziranog duhana zove Baku nights.
Bajka okusa i prizora jer Baku navečer izgleda osobito čarobno. Volim reći da grad uvijek ima dva lica, dnevno i noćno, kao dvije grčke maske. Uvečer se osobito doživi futuristički dojam Bakua, naročito radi svjetlosnog showa Plamenih Tornjeva.
Lijepa uvertira u noć Bakua je otići na 60 m visok Baku Eye i uživati u zalasku sunca nad gradom, prošetati se kilometrima dugom šetnicom uz kavu i piljiti u pitomo kaspijsko jezero (pitomo bi mogao biti relativan pojam, uzevši u obzir da u vodenim dubinama vreba čak 120 podmorskih vulkana).
Zaboravih naglasiti važnu olakotnu okolnost, grad je vrlo siguran i nemate nikakvog osjećaja straha da će vas netko pokrasti, napasti ili učiniti bilo što nažao. Jednako kao i Kaspijsko jezero, i ljudi djeluju pitomo i krasi ih određena doza prirode ležernosti. Jako su voljni pomoći turistima, jedino što moram dati tužnu vijest da ne govore baš dobro engleski… drugi jezik zemlje koji de jure nije služben, ali de facto jest, je ruski. Većina Azera ga govori, a za sve obrazovanije ljude gotovo je obavezan i ne mogu se zaposliti bez znanja ruskog. Imaju dvije vrsta škola, azersku i rusku, a većina se opredjeljuje za rusku upravo iz razloga što je drugi neslužbeni jezik. Ne mogu negirati da je puno pomoglo moje krnje znanje ruskog, ali uvjerena sam da bi se svi snašli i bez toga jer su Azeri jako gostoljubljiv narod. Ne mogu ni negirati ogromnu sreću lingvista kada sam uspjela pitati za čačkalicu i pepeljaru na ruskom u restoranu. 😊 Ergo, nemojte da vas obeshrabri za ovaj put činjenica da baš ne govore engleski. Ruke, noge i mimika također pričaju najuniverzalniji strani jezik.
LADE SU KAVKASKE BALADE
Nitko se nije mogao oteti dojmu da su Lade apsolutne kraljice Azerbejdžana, bez obzira što smo u Bakuu vidjeli i mnogo luksuznih vozila, uvijek bi se stvorila tu i tamo barem poneka Lada… Pored gotovo futurističkih nebodera, evo nje. Formula 1 do vulkana blata i vozač zlatnih zubi, evo nje opet. Tradicionalno selo Sheki na sjeveru, Lade na svakom uglu.. putešestvije po monotonoj okolici Bakua, evo je uletava u kadar pejsaža pitoresknog ništavila.
Da je Puškin danas živ, i ponovno inspiriran kavkaskim selima, vjerojatno bi Jevgenije Onjegin, umjesto kavkaskog pastuha, šepurio svoj lik i djelo u jednoj od trošnih Lada. Bez obzira što prizivaju lik i duh nekih minulih vremena, moram priznati da su mi bile esktremno šarmantne…. stopile se Lade s ljudima, ili ljudi s Ladama….
DAN ŽENA U TRADICIONALNOM SELU KAVKAZA, 8.3.2020.
Zadnji dan naših putešetvija uputili smo se u tradicionalno selo, ruralnu sredinu Kavkaza, gradić Sheki (Shaki) koji se nalazi nekih 370 kilometara od Bakua i svega desetak od granice s Rusijom. 370 kilometara je podosta tako da smo taj dan uspjeli vidjeti poveliki dio zemlje u kojoj se prostire čak 11 različitih klimatskih zona unutar 86.000 km površine. Iako je put bio poprilično dug, imali smo odličnog vodiča, vozača i suputnike iz Engleske i Kazahstana te prije glavnog odredišta stali na nekoliko zanimljivih mjesta, jezero Nohur, mauzolej Diri Babe iz 15.-og stoljeća i viseći most Zarnava.
Dvokatni mauzolej jedinstveni je arhitektonski spomenik smješten u selu Marazy nasuprot starom groblju. Posvećen je šeiku Diri Babi koji je smatran mudracem, a način gradnje sličan je puno poznatijem spomeniku u Petri jer je impozantno uklesan u bijeli vapnenac. Na vrhu od dvadesetak metara na litici nalazi se kupola koja, prema narodnom vjerovanju, može ispuniti želju ako oko nje prohodate 3 puta. Prolaz je jako uzak i ne bih ovo nikako preporučila ikome tko se boji visine jer na gornjem dijelu morate doslovno zagrliti kupolu tako da sam, zajedno sa suputnicom iz Engleske, prohodala krug i pol. Čak i ako ste ljubitelj visina i adrenalina nekad se dovoljno zadovoljiti s ispunjenjem pola želje. Dolje su ljudi izgledali kao mali mravi, a i pogled na seosko groblje nije baš djelovao motivirajuće. 😊
Azeri imaju i drugi način ostvarivanja želja koji je definitivno manje opasan; takozvano drvo želja za čije se grane vežu šarene vrpce koje, odmotane vjetrom magično ostvaruju naše čežnje. Pored mauzoleja nalazi se jedno takvo drvo za one manje hrabre, a nekoliko njih smo vidjeli na par mjesta.
Umjesto kruga i pol po kupoli, prohodali smo viseći drveni most Zarnava koji se nalazi na 30 metara visine iznad provalije između planina. Kad se držite za rub mosta, možete zatresti jedan dio „ograde“ za bolji ambijentalni doživljaj. S druge strane mosta dočekali su nas dva srdačna prodavača začina pa smo se tu opskrbili s dodatnim kulinarskim suvenirima i usputnom ćakulom uz čaj koji su nam ponudili.
Za Azere čaj je povezan s gostoljubljivosti, prijateljstvom i toplinom doma te se po tradiciji pije iz posebne čaše zvane „armudu“, kruškolikog oblika koji simbolizira obline idealne žene i domaćice u turkijskoj kulturi.
Nakon čajanke uputili smo se na naše finalno odredište – tradicionalno kavkasko selo, Sheki. Prije, bojno polje različitih carstava, perzijskog, rimskog, arapskog, mongolskog i ruskog, poznato odredište Puta Svile, a danas mirno, gotovo netaknuto naselje u podnožju planina gdje nije teško vizualizirati brojne trgovce na svojim devama ili magarcima u potrazi za svilenom crtom srednjovjeovnog kapitalizma.
Ušavši u dvorište Karavan Seray, koji je prije služio kao konačište takvim trgovcima, a danas je hotel od 5 zvjezdica, nije bilo teško dobiti ideju trgovačke moći poveznica između istoka i zapada. Bogatstvo navedenog, također se očituje u palači Şəki xan saray , dvokatnoj ljetnoj rezidenciji vladara iz 18.-og stoljeća poznatoj po raskošnim ukrasu vanjštine i interijera, pod zaštitom UNESCA gdje nas je dočekao vodič koji je na svaki pokušaj vađenja mobitela i fotografiranja arhitektoskih ljepota sve više i više sličio na omanjeg azerskog Drakulu pa nažalost nemam nikakve fotografske zapise ovog zdanja osim vanjskog pročelja.
Dvorane obje etaže prekrivene su mozaikom intenzivno obojenog stakla postavljenog u drvenu rešetku (shebeke) koja je sastavljena bez ijednog čavla ili ljepila. Šarene sjene koje dopiru u dvorne, od odbljeska sunca, čine već same za sebe takvu igru prekrasnog svjetla na drvenom podu pa bi se moglo reći bez problema da je gotova svaka takva svjetlosna igra umjetničko djelo samo za sebe. Šteta za drakulu i nemogućnost fotografiranja, no ubrzo smo i zaboravili na tu anegdotu kada nas je vodič odveo na degustaciju lokalnih vina, koje također nisu daleko od toga da ih se nazove likvidnim umjetničkim djelima.
Za kraj, iskreno savjetujem svima posjetiti ovu egzotičnu državu, nećete se razočarati. Nadam se da je ovaj putopisni uradak potaknuo u Vama želju za otkrivanjem novih horizonata, a do idućeg djela pozdravljam Vas s glavnom idejom proroka Zaratustre – HUMATA, HUKHTA, HUVARSHTA – Dobre Misli, Dobre Riječi, Dobra Djela.
Sretan put! 😊
Ivana Cvitanušić
Prethodni nastavak: Azerbejdžan – drugi dio – majka ženi sina svoga