Autor: Ivana C.
Zanimljivo je početi pisati putopis u doba kada smo svi u (ne)prilici da ne možemo putovati, u Zagrebu, nažalost u punom smislu “potreseni” situacijom koja nas je za dobro nas i svih ostalih prikovala u gotovo agregatno stanje mirovanja. Gledajući ovaj proljetni snijeg, koji daje neočekivani osjećaj nametnutog zimskog sna, teško mi je povjerovati da sam prije mjesec dana bila u Portugalu, Sarajevu i Zemlji Vatre – Azerbejdžanu.
Oduvijek sam voljela Ciceronovu izjavu Navigare Neccese Est (Ploviti je potrebno), pa i sada kada ne možemo otkrivati neke nove horizonte, i nemamo tu plovidbenu barku za otkrivanje istih, ostaje nam taj neimenovan kronos koji plovi i prolazi sam za sebe, vrijeme koje teče i koje će nas, kad tad, vratiti u onu veseliju svakodnevnicu za kojom čeznemo, a čije vrijednosti i ljepote često nismo bili ni svjesni. Ovaj putopis posvećujem svim kolegama koji su zbog pandemije virusa privremeno ostali bez posla, a čija je svakodnevnica otkrivati nove horizonte i svjetove, ljubavi i priče i svakodnevne žamore gradova znatiželjnim putnicima. Također ga posvećujem gradu Zagrebu i Zagrepčanima koji su ranjeni neočekivanim i morbidnim potresom.
Kada sam odlučila posjetiti Azerbejdžan, većina reakcija je glasila „Pa kud baš tamo?“, „Super, ali ne bi mi to nikad bila destinacija za posjetititi“, „Čuvaj se, nesigurna je to zemlja“, „To je tamo negdje blizu Iraka, pazi da te ne raznese bomba“ , „Putujete u vrijeme nekog tamo kineskog virusa“ i „Sigurno imaju dobru janjetinu“. Ovaj komentar oko „nekog kineskog virusa“ u ovim novim realnostima zaista zvuči gotovo nadrealno, pogotovo jer smo očigledno ulovili zadnju šansu za normalno putovanje. Zašto Azerbejdžan?
Iskreno, dogovorili smo se da odemo negdje gdje još nitko od nas nije bio i ova zemlja se spontano našla na listi, a s njom i let iz Budimpešte, odlične cijene kao i smještaj u samom centru povijesnog grada pa smo u startu pomislili – zašto ne?
Nitko od nas nije znao mnogo o ovoj državi. Prve asocijacije su svakako bile nafta, plin, Sovjetski Savez i ratni sukobi s Armencima, predsjednik neobičnog imena za kojeg su pisali da je možebitni diktator… i naravno Eurosong! Jedna od onih zemalja za koju se uvijek pitamo zašto se natječe unutar europskog natjecanja, iako službeno spada pod centralnu Aziju, regiju južnog Kavkaza (no svakako pamtimo i odlične glazbene predstavnike i spektakularno otvaranje Eurovizije u glavnom gradu Baku 😊 )
KAVKASKI ETNIČKI I POLITIČKI ČUŠPAJZ
Azerbejdžan graniči s Rusijom, Gruzijom, Armenijom, mala granica s Turskom (svega desetak kilometara), Iranom, a s druge strane Kaspijskog jezera, koji se kao vodeni div opružio u kavkaske pustopoljine, nalazi se Turkmenistan.
Unutar države, koja broji oko 10 milijuna stanovnika (usporedno, Portugal, Švedska) nalazi se pokrajina koja ima status autonomne republike i geografski se nalazi na prostoru Armenije, ali je službeno azerbajdžanska esklava Naxçıvan Muxtar Respublikası (čitaj, Nahčivan) i vrlo problematična regija Nagorno Karabakh, koja je bila, i jest, izvor političkog sukoba između Armenaca i Azera. Službeno su još uvijek u ratu (status zamrznutog rata), ali na svu sreću, zasad nema sukoba, niti imate osjećaj da je zemlja u ratu kada u nju putujete. Rat za ovu pokrajinu počeo je 1988. da bi došao do današnjeg statusa 1994., stoga je vojna obaveza i dalje na snazi za sve Azere, a svi oni i dalje gledaju Nagorno kao dio svog teritorija i narodnog identiteta, stoga ne čudi da se jedno od poznatijih azerskih vina zove upravo imenom ove pokrajine, iako u njoj živi 90 posto Armenaca.
Azeri su dislocirani za vrijeme rata, a vodič na izletu nam je i pokazao ogromne komplekse tipičnih socijalističkih sterilnih zgrada koje su izgrađene devedesetih za izbjeglice. Svaki rat je tužan, i nosi puno teških priča pa tako i ovaj, za obe države. Ovim tekstom ne želim birati strane ni ništa tome slično, samo djelomično dati ideju o ekstremno napetoj političkoj situaciji regije. Kada strancima objašnjavam povijesno političku situaciju na našim prostorima, nerijetko mislim da je ovdje sve toliko komplicirano i gotovo neobjašnjivo stranim turistima, vrlo često i nama koji smo ovdje, a nakon posjeta Azerbejdžanu i informiranju o tamošnjoj situaciji, shvatila da sam da smo mi gotovo mačji kašalj. Jedna regija, tri zemlje, četiri jezika, pet abeceda, jedna nepriznata republika, dva mora, tri zatvorene granice, četiri rata, sedam religija. Ukratko. Još dodajte silu ruskog ruleta i imate pravi molotovljev koktel. Plus, ne zaboravimo moć ekonomije, odnosno plina i nafte na kojoj leži južni Kavkaz. Cijeli prostor između Crnog Mora i Kaspijskog Jezera je toliko složen da imate osjećaj da što više o njemu čitate, da vam je sve manje toga jasno. Jedan ruski povjesničar je izjavio da ako i bukne treći svjetski rat, da bi mogao biti baš ovdje. Gledajući lokalce, njihovu svakodnevnicu i komunicirajući s njima, teško je dobiti takav dojam. Jako su opušteni i susretljivi, prate europske trendove, a ulicama se širi ugodan miris pravog kebaba (ne one gastronomske nuspojave koju kod nas netočno zovu kebap) i kvalitetnih nargila.
Spomenutu pokrajinu često nazivaju Hirošimom Kavkaza, njezin službeni status je Republika Nagorno Karabakh, a ako ju posjetite i nastavite put po ostatku Azerbejžana, riskirate vrlo vjerojatno uhićenje. Zasebnu armensku republiku nije priznao nitko (osim Transnistrije, Abkhazije i Južne Ossetije, koje su također politički problematične i relativno nepriznate države) čak ni Armenija, što situaciju čini još kompliciranijom.
Prvi dan razgleda Bakua, s nama je bio Pakistanac koji je odmah izrazio potporu vodiču u cijelom političkom neredu jer Pakistan uopće nije priznao Armeniju. Turska je također na strani Azera (bez obzira što je Azerbejdžan država šijita), a Rusi i Iranci više naginju potpori Armenije dok Gruzija igra diplomatsku ulogu neutralne sestrice. Malo se čovjeku zavrti u glavi od toliko političkog šaha, pravi zapetljaj moždanih vijuga i otprilike dvadesetak upitnika iznad glave s pitanjima „zašto i kako“. Uz sve gore navedeno, Zemlja Vatre je većinski muslimanska država (85 posto, sekularna zemlja) čiji stanovnici uživaju u odličnom vinu i koja slavi 8. Mart te su žene tada oslobođene radne obaveze, a azerski državnici imaju odlične diplomatske odnose s Izraelom. Još upitnika iznad glave? Da.
Pri dolasku u rane jutarnje sate na aerodrom Heydar Aliyev nakon leta koji je trajao otprilike tri i pol sata iz Budimpešte, smušene glave i tijela koje se i dalje grčilo kao štrudl nakon sjedala u Wizzairu, nisam očekivala da će me gotovo zaslijepiti bjelina mramora u kolornom suživotu s bež i zlatnim nijansama. Moram primijetiti da je ovo najljepši aerodrom koji sam vidjela iako je taman na onoj zdravoj granici da ne pređe u kič; barem moderni dio aerodroma… stari dio, na koji smo išli u povratku, djeluje kao da je napravljen u bivšoj socijalističkoj tvornici antibiotika, stoga nije ni zaslužio fotografiju.
Za dolazak u hotel u strogom centru povijesne jezgre odabrali smo taksi kao liniju lakšeg otpora. Ne morate se brinuti hoćete li naći taksista jer će sami dolaziti do vas čim izađete iz aerodroma. Svi su uniformirani i voze automobile engleske proizvodnje koji sliče na moderne kopije Rolls Roysa pa nas je neočekivano u jednoj od 15 republika bivšeg SSSR-a dočekao dašak londonskog šarma. Također nisam mogla predvidjeti široke uređene bulevare te redove i redove luksuznih trgovina kojih se ne bi postidjeli ni Milano ni Pariz. Prvi dojmovi, počevši od aerodroma do hotela, kada se mozak već lagano klimatizira na novu destinaciju, bili su top. Taksist je bio jako susretljiv i simpatičan, nije točno znao o kojem se hostelu radi pa se zaustavljao da pita prolaznike. Prvi susret sa službenim jezikom djelovao je poput upaljenog televizijskog programa za vrijeme turske sapunice. Zašto? Zato što azerski spada u skupinu turkijskih jezika, a time i Azeri u skupinu turkijskih naroda. Jezik je zaista jako sličan turskom i oni međusobno mogu komunicirati bez problema. Da ne bi bilo zabune, nisu Turci… Turkijski narodi su nešto slično kao i Slaveni, skupine više naroda s različitim jezicima i državama, koje dijele određene sličnosti jezika i kulture, no bilo bi pogrešno nazivati ih istim narodom, iako se politički osjećaju kao dva bliska rođaka i Turska je veliki pobornik Azera u sukobu s Armenijom. Kažu da crvena boja na zastavi označava pripadnost turkijskim narodima (usporedno – Kirgistan, Turkmenistan, Dagestan, Tadžikistan, Turska itd.)
Nakon kratkog odmora u hostelčiću, otišli smo na razgled grada koji je započeo ispred najvećeg KFC-a na svijetu… Mora da su Ameri jako ponosni na činjenicu da se nalazi u bivšim predjelima mrskog im Sovjetskog Saveza. Imali smo sreću što nas je bilo malo na razgledu pa nam je vodič Zia zasta mogao posvetiti više vremena za naša pitanja i znatiželju. Krenuvši na razgled s njim, moram reći da me Baku jednostvano na prvu u potpunosti oduševio… Spoj nespojivog, u potpunosti neočekivanog s realnim, egzotičnog s primjesom ruskog slavenstva, povijesti i futurizma, šipka i kebaba, nargile i čaja, tepiha i Louis Vittona, džamija i eurosonga…
ALLADIN U POSTSOVJETSKOM STAR TREKU
Slikoviti opis mog viđenja ovog grada. Socijalistička arhitektura u spoju perzijskih znamenitosti iz sedmog stoljeća i moderne arhitekture koja oduzima dah svojom neobičnom simetrijom okruglih formi. Poznati Plameni Tornjevi puno ljepše izgledaju uživo nego na fotografijama, a navečer su pravo tehnološko čudo jer postanu ogromno platno za svjetlosne projekcije LED rasvjete u različitim bojama. Visinom od 185 m vidljivi su iz skoro svakog kutka grada i zaista sliče na velike plamene jezičke koji oplemenjuju vizuru grada na Kaspijskom jezeru. Jedan neboder je luksuzni hotel Fairmont Baku od 5 zvjezdica kojeg je projektirala njujorška arhitektonska tvrtka, u drugom su poslovni uredi, a treći neboder je stambene funkcije.
Dio grada koji je zaštićen od strane UNESCA datira između sedmog i dvanaestog stoljeća i opasan je zidinama. Grad su sagradili Perzijanci i turkijski narodi (Azeri) koji su došli u Baku u dvanaestom stoljeću i dali mu ime koje se na njihovom jeziku izgovara BAKĆI (nama teško izgovorljiv fonem između K i Ć), a ime grada dolazi od perzijskog izraza „mjesto gdje pušu vjetrovi“. U staroj jezgri prevladava specifična boja pijeska koja se pretače sa šarenilom tepiha i srebrninom i zlatom suvenira pa imate osjećaj kao da bi u svakom trenutku ispred vas mogao izletiti Aladin na devi ili magičnom ćilimu.
Ugodno se šetati tim utabanim povijesnim putevima i, iako je Baku poznatiji po impresivnoj modernoj arhitekturi, svakako ne treba zanemariti njegovu povijesnu baštinu. Prošlo je tragovima drevnog grada mnogo perzijskih filozofa, a njihovi grobovi se kao naši stećci uzdižu pored možda najpoznatije znamenitosti u pov. jezgri – Kuli Maiden.
Zašto su cijenjeni filozofi i pjesnici, profesori, promicatelji Učene Riječi uopće pokapani u javnim dvorištima? Prema perzijskoj tradiciji Učitelji su se spremali na posljednji počinak na mjestu gdje su širili znanje kako bi ih se cijelo društvo sjetilo i zahvaljivalo im na naučenom te kako bi bili primjer svim šetačima koji vide grob. Zanimljivost možda leži upravo u tome što je prije toliko stoljeća uloga profesora bila na najvišem vrhu društvene ljestvice i poštovanja, a danas moramo izlaziti na prosvjede da bi nas se barem netko nekad sjetio. Kakav stupanj intelektualne degradacije.
Toranj Maiden (Gyz Galas) jedan je od simbola grada i nalazi se, kao i štosan plan starog grada, na novčanici od 10 manata, službene valute (cca 40 kn). Meni su se osobno više svidjele zidine kao arhitektonski poduhvat, no obzirom na cijeli misticizam koji se veže za ovo mjesto i sve funcije koje je toranj promijenio, ne čudi me njegov značaj za grad. Povjesničari se podosta muče oko ovog spomenika, čak i u dataciji, neki dijelovi su iz 5. stoljeća, neki iz 12. Naizgled obični cilindrični toranj visok 28 metara teško da je mogao služiti za obranu grada (vjerojatno kao promatračnica), a navodno se unutra nalazio i zaratustrički hram (ovu religiju spomenut ću u idućim poglavljima). Bilo kako bilo, mjesto se veže uz morbidnu legendu u kojoj se djevojka popela na vrh tornja i skončala svoj život jer je htjela pobjeći od dogovorenog braka s vlastitim ocem. Na vrhu tornja se nalaze zaštitne ograde jer je mjesto postalo popularno za samoubojice, a kada se računa da se Baku ( i Kaspijsko jezero ) nalazi 27 metara ispod razine mora, na vrhu tornja se nalazite na nultoj nadmorskoj visini.
Nastavak serijala – Azerbejdžan – drugi dio – majka ženi sina svoga