Autor: Ivana C.
KNJIGE ZA LILIPUTANCE i GENETSKI KOD ZVAN TEPIH
Muzej minijaturnih knjiga koji broji 6500 literarnih djela veličine igračaka iz Kinder jajeta nalazi se u samom centru Bakua. Knjižice koje sadržavaju široku lepezu literarnih opusa, od Puškina, Kurana, Mein Kampfa do marksističkih manifesta ne mogu se čitati bez povećala, a zbirka je skupljana 30 godina. Ovdje se nalazi i najmanja knjiga na svijetu veličine 2mm x 2mm printana u Japanu sedamdesetih godina i obuhvaća tematiku tekstova o zodijaku.
Muzej je ušao u Guinessovu knjigu rekorda kao najveća zbirka minijaturnih knjiga, a šetajući po gradu, stekla sam dojam kako Azeri podosta pridaju pozornost pisanoj riječi jer se, uz ovu simpatičnu zbirku knjiga za liliputance, u centru grada nalazi i muzej književnosti.
Također, jedan od zanimljivijih kipova pripada lokalnom pjesniku Aliagu Vahidu na čijoj je kolosalnoj bisti umjetnik želio prikazati različite staleže azerskog drušva i lokalni način života kao i identitet koji unatoč značajnom utjecaju kroz povijesne koloplete nije niti perzijski, niti turski, niti ruski, nego i dalje najviše domaći, iako brojni elementi tih kultura imaju svoju prisutnost u lokalnoj svakodnevnici. Simbolično, sve se to događa u glavi stvoritelja pjesnika, kreativni kušlus koji na kraju iznjedruje lijepo umjetničko djelo. Baš poput ovog zanimljivog kipa.
Simpatičan mi je detalj gdje muškarac snubi ženi i daje joj ružu, možete ga vidjeti na fotografiji.
Jedna od modernih građevina koja me se dojmila svakako je Muzej Tepiha gdje doslovno uđete u veliki, zarolani tepih da biste vidjeli izložbene ćilime.Ovaj tip umjetnosti i tradicije očito se nalazi u azerskom genetskom kodu, a i moderni umjetnici su dali svoj doprinos radeći različite slike u tepisima pa tako možete vidjeti i različite „utepihljene“ ljudske figure, a kao ljubitelja klasične glazbe naročito me se dojmio portret Dmitrija Šoštakovića s klavirom. Izložbu azerbejdžanskog paviljona koju sam vidjela 2013 na venecijanskom bienalu sada sam opet vidjela ovdje nakon 7 godina. Kakve li slučajnosti. Pored muzeja tepiha nalazi se mali park s kanalima, gondolama i kavkaskim gondolijerima koji je nazvan Mala Venecija. Kakve li slučajnosti!
Muzej Oca Domovine Heydara Aliiyeva, bijelo futurističko zdanje koje djeluje kao svemirski brod koji je sletio na ogromni pokošeni travnjak pored sovjetskih secesijskih zgrada, vidjeli smo samo panoramski uz neizostavni „I love Baku“ znak za sve furešte.
SVADBENE TRADICIJE
Vodič Zia nam je u par navrata naglasio kako su Azeri puno liberalniji u odnosu na druge muslimanske države, naročito susjedni Iran. Nije mi bilo teško povjerovati jer smo umjesto burki vidjeli dame koje se odijevaju moderno i u skladu sa svim modnim trendovima u Europi. Muškarci jednako tako, a naročito u Bakuu. U okolici grada je malo drugačije, ali o njoj ćemo pisati u slijedećim paragrafima. Postoje određeni narodni običaji koji se još prakticiraju po selima, a gdje majka sinu bira suprugu 😊
Onomad kada su se mlade snaše kupale u javnim termama, majke su dolazile birati ženu za sina tako da su prisluškivale razgovore i ćirile kroz rupe da pogledaju je li žena lijepa. Kasnije bi budućoj mladoj dale par testova i ako bi prošla, ponudile bi sina za brak. Prvi je svakako bio traženje pomoći oko bilo čega, gdje je buduća svekrva analizirala spremnost za pomoć i brigu u svojim starim danima, a drugi kada bi joj slučajno pao sapun pa bi se djevojka sagnula da ga dohvati tijekom čega bi se gledalo ima li dovoljno široke kukove da rodi unuke. Ako bi svekrva bila zadovoljna, budućoj nevjesti bi napravila sladak čaj, ako ne, gorak. Tradicionalna svadba se slavi u tri dijela, prvo rodbina s mladenkine strane dolazi u kuću mladoženje i obratno, da se obitelji upoznaju, a kasnije slave svi zajedno.
OBITELJ ALIJEV
Kao i u većini zemalja koje leže na ogromnom naftnom bogatstvu (ili bilo kakvom drugom), nije za iznenaditi se da je jedna obitelj pokupila svu moć u svoje ruke. Mafija, diktatura i jednoumlje? Ona vječita pitanja koja si postavlja i međunarodna zajednica nad višedecenijskom vlašću obitelji Alijev koja je službeno započela 1993. godine s prvim predsjednikom Heydarom, a nakon njegove smrti je nasljeđena od strane sina Ilhema. Moglo bi se zaključiti da je i prije 93′ moć bila u rukama ove obitelji jer je Heydar, kojeg danas smatraju Ocem Nacije (upravo ovako s velikim početnim slovima) bio šef lokalnog KGB-a i imao odlične odnose s Rusijom dok se sinek više okrenuo europeizaciji zemlje i pretvaranju Bakua u perjanicu ekonomskog rasta zemlje, a moglo bi se reći i najrazvijenijeg grada Centralne Azije. Obojica su bili izvrsni diplomati, a Heydarova smrt je otišla u legendu jer je umro par dana nakon što je držao govor mladim azerskim vojnicima i u zanosu retorike doživio infarkt, ali se u stilu Ramba vratio, održao govor do kraja i dobio gromoglasan pljesak vojnika i nacije. Nažalost, takvi retorički zanosi su koštali previše života i Armenaca i Azera. Nakon što je sin preuzeo (nekim oblikom izbora) vlast u svoje ruke, uzeo je na svoju odgovornost izgradnju nevjerojatno kompleksnih struktura naftovodone arhitekture koja se proteže od Kaspijskog Jezera, Gruzije, Turske, a jedna podvodna čak i do Italije (najduža u svijetu, 900 km naftovoda koji prolazi kroz planine, šume, rijeke, jezera i cijelo more do grada Brindisi u Apulji). Mreža nafotvoda, kao što možete vidjeti na slici, zaista je impresivna.
Kada smo pitali vodiča vole li Azeri obitelj Aliyev, dobili smo odgovor koji smo djelomično i očekivali. Heydar je zaista smatran Velikim Ocem, glavnim tvorcem postsovjetskog Azerbejdžana, a sina kritiziaju većinom radi ogromnog ulaganja novaca u Baku, a zanemarivanjem ostatka zemlje. Sjetivši se one imaginarne linije koja je dijelila pomalo obskurna naselja razbacanog željeza i grumena zemlje po cesti s centrom Bakua, velebnim urbanim divom koji blista od čistoće, ljepote i mramornih pothodnika, nije me nimalo iznenadio odgovor. Ugledavši sliku Ilhama (sina) zaključih da zaista izgleda pomalo zastrašujuće s gustim crnim brčinama i orlovskim nosom.
Osim sovjetske ostavštine širokih bulevara i Lada, i prezime Alijev kao i ostala prezimena kaspijskih naroda (Hasanov, Mehmetov, Nurmagamedov itd) koji su bili pod ruskom okupacijom naslijedili su ruski sufiks -ov, koji se najčešće dodavao na korijen nekog muslimanskog imena.
NAFTA I PLIN, DIO KAVKASKOG IDENTITETA
Zemlja Vatre bila je jedna od prvih zemalja u kojoj je započela eskploatacija nafte, a poduzetnici iz svih djelova svijeta, zaraženi naftnom groznicom, pohrlili su na obale Kaspijskog jezera krajem 19 stoljeća ne bi li pograbili svoj dio naftnog kolača. Prvu inozemnu tvrtku u Bakuu i koloniju Villa Petrolea (tehničko osoblje iz Finske, Švedske, Norveške i Njemačke) osnovala su braća Nobel – Alfred, Ludvig i Robert, talentirani inženjeri s velikim iskustvom moderne organizacije industrijske proizvodnje. Uspješno su izgradili 12 kilometara dugu cijev od bušotina do transportnih brodova, a potom i prvi naftni tanker Zoroaster, nazvan prema iranskom proroku. Bio je 56 metara dug i mogao je nositi do 240 tona nafte. Profit obitelji bio je kolosalan do dolaska Crvena armije u travnju 1920. koja je preuzela svu industrijsku infrastrukturu, a obitelj je izbjegla u Švedsku. Nekoliko godina kasnije, za vrijeme Velike depresije, polovica dionica Nobelove naftne kompanije prodana je Standard Oil-u u New Jerseyju, majstorski potez koji je osigurao ekonomsku budućnost obitelji, izumitelje dinamita koji se paradoksalno vežu uz svjetsku nagradu za mir. U Drugom Svjetskom Ratu Baku je imao krucijalnu ulogu za Sovjetski Savez jer je oprskbljivao 85 posto ratne mašinerije, a zbog njihove nafte Hitler je umjesto prema Moskvi, krenuo prema jugu, pa na tom putu zapeo u Staljingradu.
Danas zemlja proizvodi oko 850.000 barela nafte dnevno, a izvozi 80 posto proizvodnje.
Prosječna plaća zemlje tolikog prirodnog bogatstva? Pogađajte… 450 eura.
Litra dizela – 50 centi. Čaj – 1 euro. Magnet – 1 euro. Voda, 0.33 – 50 centi, ručak u otmjenom restoranu u centru Bakua – 10 eura.
Dio sadašnje „špice“ glavnog grada, brojne palače koje danas više nemaju rezidencijalnu funkciju, sagradili su naftni baruni krajem devetnaestog stoljeća,
TAKO JE GOVORIO ZARATUSTRA
Hram vatre ili Ateshgah (Atash znači vatra na staroperzijskom) nalazi se kojih 30 kilometara od Bakua i jedan je od važnijih spomenika Azerbejdžana. Nimalo neobično, s obzirom da se i državu naziva „Zemljom vatre“, tako da smo u tri dana vidjeli Plamene tornjeve, mjesto gdje vječno gori vatra (Yanardag) i Hram vatre. Toliko puta marketinški vidite tu riječ da sam u jednom trenutku pomislia da mi je upaljač za cigarete dobio aureolu. Ovaj aspekt kulture vezan je i uz geomorfološke (ogromna količina plina u zemlji, naročito metana) ali i filozofske aspekte ovog dijela zemlje. Hram vatre bio je mjesto štovanja najstarije monoteističke religije, zoroastrizma, ali i hindusa koji su prolazili tim prostorima (poznati put svile prolazio je djelomično kroz južni Kavkaz, a imajući u vidu da je trgovina, zajedno s poljoprivredom bila baza tadašnje ekonomije, taj put su prevalili mnogi trgovci i putnici namjernici, koji su trebali skloništa i mjesta za prakticiranje kojekakvih religioznih rituala). Vatra je u zoroastrijskoj religiji bila veza između ljudi i natprirodnih sfera.
Danas je hram nezobilazni dio puta turista pa smo tako i mi došli tamo kao znatiželjni putnici namjernici. Obnovljen je dosta dobro, vidi se da su arheolozi i restauratori obavili odličan posao, pa su očuvane (djelomično) i neke prostorije koje se nalaze ispod zemlje, a datiraju iz trećeg stoljeća nove ere. Zoroastrizam je vjerovao u dualnost između Dobra – Ahura Mazda i Zla-Ahriman te je Vatru smatrao božjim znakom i pročišćenjem, tjelesnim i duhovnim. Na prostoru Centralne Azije, i Bliskog istoka općenito, stoljećima je bila dominantna religija do dolaska islama kada je većina „vatrenih poklonika“ ipak prihvatila novu vjeru. Male zajednice izbjegle su u Indiju i Pakistan gdje i dan-danas prakticiraju ova stara vjerovanja. Otprilike oko 300.000 ljudi danas vjeruje u proroka Zaratustru, a većinom se nalaze, kao što spomenuh, u Indiji i Pakistanu, no i u Iranu i Tadžikistanu.
2003. god UNESCO je službeno proglasio 3000 godišnjicu zoroastrističke kulture, a zanimljivo da su neki obredi, kao tradicionalnog ukopa (stavljanje tijela na posvećene stupove na milost i nemilost prirodnim elementima), zabranjene iz, higijenskih (moglo bi se reći i moralnih ) razloga, u Iranu, još 70-ih godina. Pomalo paradoksalno, ali u Europu, ova drevna religija ušla je preko pera deklariranog ateista Friedricha Nietzschea i njegovog djela koji je podjednak naslovu ovog dijela putopisa. Dakle, kako je to govorio Zaratustra, preko svete knjige Aveste i njemačkog filozofa?
“Nikad ne zaboravi, što se više vineš, manji izgledaš onima koji ne mogu letjeti”
„ Šutjeti je najgore; sve istine koje ostanu neizrečene, s vremenom postaju otrovne“
Slijedeći posljednju doktrinu, moram priznati da okolica Bakua, naročito oko Hrama vatre izgleda kao arhitektonski spontani pobačaj. Ceste su pune rupa (ali dobro da ih i ima), kuće su nabacane bez ikakvog reda, a tako se slučajno tu i tamo pojavi neki park gdje penzioneri igraju mlin i šah (dvoje igraju, ostalih 10 komentiraju igru ), a ponegdje iznikne i poneki bager, čisto za dekoraciju. Lade šibaju i dalje sve u 16. U okolici Bakua, zaista dobijete dojam kao da ste na Bliskom istoku. Puno siromaštva, penzionera u džemperima tamno-zelene boje i brkovima, trošnih dvorišta s visokim kapijama, djece koja naganjaju ovce i mlađih Azera koji u kožnim jaknama, sunčanim naočalama i trenirkama izgledaju kao da su ispali iz mafijaškog filma loše produkcije. Vozeći se tim nepreglednim naseobinama u okolici Bakua, nemate nikakav osjećaj da ćete ući u Baku, grad koji sam opisala u prijašnjem poglavlju. Kontrast je prevelik.
Kao da je mađioničar stvorio zamišljenu liniju i PUF – impresivna arhitektura, ceste, autoceste, čistoća, UNESCO, pothodnici u mramoru i sve ono o čemu smo pisali u zadnjem poglavlju.
…nastavlja se…
Početak serijala: Putopis Azerbejdžan – Prvi nastavak
Kraj serijala: Putopis Azerbejdžan – Treći nastavak