Artemidin hram u Efezu – Turska

Autor: Slavica D.

Nije šala naći se na mjestu gdje je stajalo jedno od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta. Svi znamo da su od njih sedam na  životu samo piramide iz Gizeha u Egiptu. Svi ostali davno su nestali sa površine Zemlje. O njihovom izgledu znamo uz pomoć rekonstrukcija, pravljenim prema originalu. Inače, ta antička svjetska čuda imenovao je grčki pjesnik Antipatros iz Sidona.

I tako, na par kilometara od starog grada Efeza, prema Selčuku, 550 g.p.n.e. bio je sagrađen grčki hram posvećen Artemidi (Artemisu), remek djelo grčke arhitekture i skulpture – Artemidin hram. Ne zna se točno kako je izgledao, ali pretpostavka je da je stajao na 127 stupova dvostruko poredanih svaki visine 18 metara. Cijeli hram je bio od mramora. Bila je tu i visoka statua Artemide, koju su slavili u Efezu, izrađena od drveta vinove loze i obložena zlatom i srebrom, visine 2 m. Ona je bila grčka božica mjeseca, zvijeri i lova, a i zaštitnica djevojaka, svadbe i poroda. Prema mitu bila je kći Zeusa i njegove prve žene Lete, sestra blizanka Apolona. U Maloj Aziji je bila vrhovno božanstvo, osobito su je štovali u Arkadiji. Postoji više mitova o njoj, a najpoznatiji je onaj da je rođena u Ortigiji, u Efezu, te su joj zbog toga i podigli ovaj hram. Pisci tog vremena su govorili kako je to najljepša građevina na svijetu.

Imali su dosta problema pri gradnji, zbog specifičnog tla. Kako je Efez bio trustno područje, hram su gradili na obali rijeke Kaistre, na močvarnom području, gdje je manja opasnost od potresa. To je starim Grcima zadavalo puno glavobolje, pa su morali zemljište popravljati dodajući u podlogu drveni ugljen. S druge strane, iz tih razloga gradnja je trajala puno duže, čak 120 g,  jer su mramor morali prenositi izdaleka. I sve je to nekako funkcioniralo dok se nije dogodilo zlo. Naime 21. srpnja 356.g. prije Krista hram je zapalio luđak po imenu Herostrat, čovjek željan slave, želeći svoje ime učiniti besmrtnim. Očito je u tome uspio, iako su vlasti zabranile spominjanje njegovog imena, no povijest ga je svakako zapisala. Zanimljivost je da je upravo u noći velikog požara rođen Aleksandar Veliki.

Nakon potpunog uništenja grada, došli su Rimljani i obnovili ga, pa su obnovili i kult Artemide. Kako su postali sudbinski povezani, Aleksandar Makedonski je za vrijeme svoje vladavine znatnim novcem pomogao pri obnovi hrama, koji je izgrađen 3m viši od prethodnog i bio jako teška konstrukcija. On je služio i kao hram i kao svetište, koje su posjećivali trgovci, umjetnici, turisti, kraljevi… Iskazivali su počast božici darivajući joj blaga iz svojih riznica. Tako su arheološka iskapanja otkrila darove hodočasnika, umjetnine iz cijele Perzije i Indije, predmete od zlata, srebra, slonovače… Blagostanje grada ovisilo je o mnoštvu ovih posjetitelja, dakle i oni su razvijali turizam kao i mi u današnje vrijeme.

No hram je zbog svog bogatstva zapeo za oko osvajačima, zbog pljački, pa su ga Goti uništili 262.g. naše ere. Ostaci hrama su propali u močvarnom tlu, a dijelovi su bili raznešeni kao građevni materijal. Krajem 19.stoljeća većina ostataka je otkopana i prebačena u British Museum u Londonu. Ostao je samo jedan stup koji i danas stoji na ovoj lokaciji u blizini Efeza.

Dakle, kod tog jednog jedinog, ali značajnog stupa počinje ova priča, i naš susret sa svjetskim čudom. Iako nije potomak onog originalnog hrama, već kasnijeg, obnovljenog, ipak izaziva divljenje i duboko poštovanje. Ovo mjesto je moj dodir sa prapoviješću. Livada polu-zapuštena, sa čudnim vjetrom koji je zapuhao čim smo prošli uskim putem kroz šumu, kao da je iskočila iz školske knjige povijesti i učinila da zaboravimo sadašnjost. Brzim vremeplovom smo se preselili u neka davna vremena, kad su božanstva određivala način i pravila ljudskog življenja.

Ipak moram vam otkriti tajnu: ja sam vidjela kako izgleda čitav Artemidin hram, sa svim njegovim  mramornim stupovima i krovom od cedrovine. Možda se čini nemogućim, ali ipak je istina. U istanbulskom Miniaturku nalaze se minijature svih značajnih objekata iz cijele Turske, pa tako i ovog hrama. Divna je to građevina, ili bolje reći – divna je bila u ono antičko doba prije 2.500 godina. Sad je samo dio naše mašte.

Trenutak koji sam odvojila za posjetu ovom mjestu svakako je trenutak unutarnjeg mira, razmišljanje o godinama koje su protekle između nastanka ovog stupa i mog postojanja, a tu smo jedno do drugog. Dodirujemo se kao dva suvremenika, prijatelja, stojimo jedno kraj drugog, a razdvajaju nas tisućljeća. Dojmio me se taj susret, pokazao mi kako je prolaznost vrlo relativna stvar koja ovisi o našem pogledu na svijet.